Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
U protekle dvije nedjelje, katastrofalne za Latinsku Ameriku – pored Macrijevog poraza u Argentini i povratka peronizma s gospođom Kirchner, skandalozne prevare na izborima u Boliviji koja će omogućiti demagogu Evi Moralesu da vječno ostane na vlasti, revolucionarne pobune domorodaca u Ekvadoru – desila se i jedna tajanstvena i iznenađujuća činjenica koju ne mogu dovesti u vezu sa spomenutim događajima: silovita društvena eksplozija u Čileu protiv povišenja cijene karata za metro, koja je prouzrokovala pljačke i razaranja, dvadesetoro mrtvih, hiljade uhapšenih i naposljetku ulične demonstracije miliona ljudi koji protestiraju protiv vlade Sebastiana Pinere.
Zbog čega je to tajanstveno i iznenađujuće? Iz vrlo objektivnog razloga: Čile je jedina latinoamerička zemlja koja se uspješno izborila s nerazvijenošću i zadivljujuće porasla tokom proteklih godina. Premda znam da na međunarodne izvještaje niko ne obraća naročitu pažnju, podsjetit ću vas da čileanski prihod po glavi stanovnika iznosi 15.000 dolara godišnje (a prema podacima organa poput Svjetske banke, kupovna moć zemlje je 23.000 dolara). Čile je stavio tačku na ekstremno siromaštvo i jedina je latinoamerička država u kojoj su brojni državni službenici postali dio srednje klase. U zemlji vlada puna zaposlenost, a strana ulaganja i izvanredan razvoj privatnih firmi i tehnologije doprinijeli su ubrzanom porastu životnog standarda, čime je Čile ostavio daleko iza sebe sve ostale zemlje na kontinentu. Prošle godine sam putovao po unutrašnjosti Čilea i bio sam zadivljen napretkom koji je posvuda primjetan: sela zaboravljena prije trideset godina sada su gradovi u punoj snazi, moderni i na visokom nivou, u odnosu na životni standard Trećeg svijeta.
Iz svih ovih razloga, Čile takoreći više nije nerazvijena zemlja; mnogo je bliži Prvom nego Trećem svijetu. Za to nije zaslužna surova diktatura generala Pinocheta, već rezultat referenduma održanog prije trideset jednu godinu, kada je čileanski narod odlučio staviti tačku na diktaturu (i kada je, uzgred, Pinera sproveo kampanju protiv Pinocheta), kao i sporazum između ljevice i desnice po pitanju političke ekonomije, koji je donio ogroman napredak toj zemlji. Tokom dvadeset devet godina demokratije, desnica je vladala jedva pet godina, a ljevica – odnosno Sporazum – pune dvadeset četiri. Stoga nije nevažno istaći da je ljevica doprinijela više od svih da takva politika, usmjerena na odbranu privatnih firmi i imovine, podsticanje stranih ulaganja, integraciju zemlje u svjetsko tržište i, dakako, slobodne izbore i slobodu mišljenja, donese toj zemlji izvanredan razvoj, istinski napredak – ne samo ekonomski već istovremeno i politički i društveni.
Kako onda objasniti to što se dogodilo?
Da bismo uspjeli razumjeti, neophodno je razdvojiti događaje Čileu od pobune seljaka u Ekvadoru i nemira u Boliviji zbog izborne prevare. Sa čime bismo onda mogli usporediti čileansku eksploziju? Najprije sa pokretom „žutih prsluka“ u Fracuskoj i sa velikim košmarom u Evropi koji nam poručuje da je globalizacija vrtoglavo povećala razliku između siromašnih i bogatih, te da je neophodno da država nešto preduzme kako bi to zaustavila. Riječ je o mobilizaciji srednje klase, poput one što drma veći dio Evrope i ima malo ili nimalo veze sa eskalacijom onih koji se osjećaju isključenima iz sistema u Latinskoj Americi. U Čileu niko nije isključen iz sistema, premda postoji velika razlika između onih koji imaju i onih koji tek počinju sticati. Doduše, ta razlika posljednjih godina je poprilično smanjena.
Gdje je, onda, problem? Mislim da je upravo u onome što, za nas liberale, čini osnovu demokratskog razvoja: jednakim mogućnostima i društvenoj mobilnosti. Ovo posljednje postoji u Čileu, ali nije toliko efikasno da bi moglo poprimiti sasvim razumljivo nestrpljenje onih koji su postali dio srednje klase i žele još više napredovati zahvaljujući sopstvenom trudu. Još uvijek ne postoji prvoklasno javno obrazovanje, niti zdravstvo koje može parirati privatnom sektoru, niti penzije koje bi rasle u skladu sa životnim standardom. To nije čileanski problem, već okolnost koja je zajednička za Čile i najnaprednije zemlje slobodnog svijeta. Društvo priznaje ekonomske razlike, različiti životni standard, samo kad svi imaju osjećaj da sistem, upravo svojom otvorenošću,omogućava svakoj generaciji značajan napredak na osobnom i porodičnom planu, odnosno mogućnost da uspjeh – ili neuspjeh – bude jednako dostupan svima. Pritom, on mora biti plod uloženog truda i doprinosa društvu u cjelini, a ne privilegija izrazite manjine. Po svoj prilici to je naredni korak čileanskog napretka, kao što tvrdi Kolumbijac Carlos Granes u svom inteligentnom eseju, s kojim mahom dijelim mišljenje.
Obaveza čielanske vlade u ovoj krizi nije da se povuče, kao što zahtijevaju neki mahniti pojedinci koji žele da se Čile vrati na strao i da postane, u smislu ekonomske politike, druga Venezuela, već da upotpuni postojeće reforme i da ih obogati onima u javnom obrazovanju, zdravstvu penzionom sistemu, kako bi veći dio čileanskog stanovništva – koje nikada u cjelokupnoj historiji nije imalo bolje okolnosti – stekao utisak da razvoj uključuje i jednake mogućnosti za sve, što je neophodno za zemlju koja je izabrala zakonitost i slobodu, a odbacila autoritarnost. Pravda mora biti u središtu demokratije i svi moraju osjetiti da slobodno društvo nagrađuje trud, a ne veze i protekcije.
Sinonim za „venecuelansku revoluciju“, poručnik Diosdado Cabello, imao je hrabrosti kazati da je uzrok svih latinoameričkih turbulencija i nemira „čavistički zemljotres“ koji se obrušio na taj kontinent. On kao da ne zna da je četiri i pol miliona Venecuelaca pobjeglo iz zemlje da ne bi umrlo od gladi, jer u toj danas socijalističkoj zemlji imaju šta jesti samo oni koji pljačkaju, muljaju i uživaju tipične privilegije koje diktature ekstremne ljevice (a često i desnice) pružaju svojim podređenim podanicima. Nije nemoguće da su venecuelanski uzbunjivači, koje je poslao Maduro, poremetili i otežali zahtjeve ekvadorskih domorodaca, pa čak i pomogli Cristini Kirchner, prikrivenoj ispod kišobrana predsjednika Fernandesa, da se vrati na vlast, ali u Čileu to nije slučaj.
S tim nema nikakve veze činjenica da se pod venecuelanskim svodom uz francuski šampanjac proslavlja glavobolja Pinerine vlade. Nezamislivo je da tako nešto bude pokretač pobune, s obzirom na činjenicu da su takoreći djeca spalila dvadeset devet metro stanica u Santiagu i ispisivala grafite u korist socijalizma XXI stoljeća. (Paradoks je što ta djeca uopće ne plaćaju kartu za metro: njihova školska legitimacija ih oslobođa te obaveze.)
(TBT, Nedeljnik)
