Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Prije trideset godina, kada je pao Berlinski zid, bio sam zahvaćen vrtlogom izborne kampanje kao kandidat za predsjednika Perua i takoreći nisam primijetio značaj tog događaja. Nekoliko nedjelja kasnije, dobio sam koverat bez imena pošiljaoca, a u njemu kamenčić s tog zida koji su srušili građani Istočne Njemačke. Godinama sam držao taj kamenčić na pisaćem stolu, kao simbol slobode.
Tek kasnije, kada sam pročitao čuveni članak Francisa Fukuyame, koji su urednici nekih biltenčića besmisleno doslovno shvatili kao „Kraj historije“ (autor uopće to nije tvrdio), počeo sam da uviđati simboličku vrijednost tog događaja i izvanredne okolnosti koje je on, na izvjestan način, oličavao: ujedinjenje Njemačke, raspad i nestanak Sovjetskog Saveza, prelazak Kine iz komunističke u kapitalističku diktaturu, i naposljetku, činjenica koja je imala ogromne posljedice u cijelom svijetu – smrt i nestanak najvećeg izazova demokratske kulture u njenoj historiji: komunizma. Sve te tvrdnje Fukuyama će samouvjereno iznijeti u svojoj knjizi (nastaloj iz spomenutog članka). Istini za volju, u svojoj racionalnoj procjeni posljedica nestanka komunizma, Fukuyama nije ukazao na to da će se u demokratijama, ponovo pretvorenim u jedini sistem kadar da garantira slobodu, suživot u različitosti i napredak, pojaviti drugi destruktivni demoni kao što su nacionalizam, rasizam, isključivost i njihove neizbježne posljedice: terorizam i gerilski aktivizam.
Međutim, kada je riječ o nestanku komunizma, Fukuyama je bio u pravu. Preživjeli komunistički režimi predstavljaju izopačenu karikaturu starog sna koji je podstakao tolike osujećene revolucije i zbog kojih su ubijeni milioni ljudi širom svijeta. U Latinskoj Americi, na primjer, tokom pola stoljeća mladi ljudi iz svih krajeva odlazili su u planinu da tamo stvore komunistički raj, dajući vojnim režimima idealan izgovor da se udruže i izvrše jezive masakre, svima poznate. Tek sada taj kontinent vječito osujećenih nada uviđa koliko su griješili oni koji su oponašali Fidela Castra i njegove bradonje. Da li iko zdravog razuma još uvijek smatra da su Kuba, Venecuela, Nikaragva ili Sjeverna Koreja uzor koji treba oponašati da bi se ostvarili pravda i razvoj zemlje? Šačica fanatika koji se čvrsto drže te delirične fantazije najbolji su dokaz irealnosti u kojoj žive.
Dobar dio 1992. godine proveo sam u Berlinu, kao stipendista centra za visoko obrazovanje Wissenshaftskolleg, i mnogo puta sam odlazio do ostatka čuvenog Zida. Sjećam se bombastičnog nicanja – doslovno eksplozije – kulture u starom gradu, naročito u otužnim i grubim ulicama nedašnje prijestolnice Istočne Njemačke, gdje je gomila mladih ljudi iz najrazličitijih društvenih slojeva govorila poeziju, izvodila koncerte pozorišne predstave, osnivala galerije i snimala filmove, što je tom drevnom gradu dalo izvanrednu, kreativnu vitalnost. Ponovo stečena sloboda osjećala se na svakom koraku i činilo se da će stvoriti čuda na kulturnom polju i u političkom životu. To se, na žalost, nije desilo, ali nema sumnje da je Berlin najzanimljiviji grad u Evropi, a možda i u svijetu, kada je riječ o obnovi i popularnosti umjetnosti i književnosti. Zahvaljujući padu Zida i svega što je on predstavljao, Njemačka, Evropa i čitav svijet žive u boljim okolnostima nego u doba kada su i SSSR i njihove podružnice nastojali bespogovorno preplaviti ostatak Evrope.
Nestanak komunizma nije bio djelo njegovih protivnika. Naprotiv, sve do dolaska gospođe Thatcher u Velikoj Britaniji, Ronalda Reagana u SAD i Ivana Pavla II u Vatikan, zapadne zemlje su se podvrgavale sovjetskoj sablasti, a to je najbolje izrazio, nekoliko mjeseci prije pada Zida, doktor Henry Kissinger svojom čuvenom rečenicom: “SSSR je ovdje i namjerava ostati“. Ipak, nije bilo tako. SSSR se srušio sam, zbog svoje nesposobnosti da stvori raj jednakosti, pristojnosti, prosperiteta kakav je nudio marksizam; ogrezao je u siromaštvo, korupciju, diktaturu, podrivanje, a tome je naročito doprinijela, kao što je Hayek predvidio u svom čuvenom eseju, opća nemogućnost komunističkog sistema da ima uvid u troškove proizvodnje robe u ekonomiji koja odbija slobodno tržište.
Gledaoci veličanstvene serije „Černobil“, u kojoj – kao i u svim lažnim izvještajima – nije se uspjelo dokučiti od čega se sastojala ta užasna nesreća niti kolike su bile njene žrtve, imaju približnu predstavu o razlozima zbog kojih su komunistička društva propala, a to je, vjerovali ili ne, upravo ta ekonomija koju je Marks prozvao babicom historije. Uspjeh koji su imali u primjeni zastrašivanja i manipulaciji masama također nije dugo trajao; na kraju, frontalno odbacivanje žrtava koje je zahvatilo veći dio društva polahko je pokapalo cijeli sistem, koji je opstao u pojedinim patetičnim, zakržljalim izdancima latinoameričke i afričke stvarnosti.
Kad pogledamo oko sebe, teško je prihvatiti činjenicu da nam je sada bolje nego tada. Da bismo se u to uvjerili, dovoljno je baciti pogled na zemlje koje su se oslobodile sovjetskog obruča, poput baltičkih država, Poljske, Čehoslovačke, Mađarske ili uboge Ukrajine, gdje ruski medvjed, sada pod Putinovom šapom, u duhu stare aristokratske carske loze, uporno ne dozvoljava da cijela zemlja uživa u slobodi; pritom, tri pokrajine te zemlje nastoje staviti tačku na ruski uticaj. Upravo u zemljama koje su pobjegle od komunizma demokratije se najbrže urušava, zbog autoritarnosti koju podržava narod, što predstavlja žalostan zaokret jer potire prirodu demokratije i ta društva vraća tužnoj uspomeni na stare diktature.
Ne smijemo se prepustiti očaju. Simptomi nacionalizma koji, pod različitima imenima – na primjer, Brexit, ugrožavaju kulturu slobode, neće uništiti Evropsku uniju. Uprkos birokratskim izgredima za koje optužuju, ona je i dalje najambiciozniji i najrealističniji projekat budućnosti u kome, kolijevka slobode – Evropa – stoji rame uz rame s kineskim i sjevernoameričkim gorostasima. U njoj se demokratija njeguje, više nego u bilo kom drugom dijelu tih neophodnih društvenih sadržaja, kako se sloboda, izbori, sloboda medija ne bi pojavljivali kao usamljeni fenomeni u društvima duboko podijeljenim uslijed ekonomske nejednakosti i kako bi postojale u neku ruku jednake prilike za sve koji su pod njenim okriljem.
Nacionalizam je rak, kao što su nam pokazali nacizam i fašizam, i treba se suočiti s njim kao s prirodnim neprijateljem slobode – to je prastari balast kojeg očigledno, nisu pošteđena ni najučenija i najnaprednija društva – i izvorom terora i rasizma u kojem sloboda na kraju uvijek doživi propast. To može potvrditi Španija, na primjer, gdje je katalonski separatizam izazvao haos u zemlji koja je, nakon Frankove smrti, oduševila svijet zahvaljujući tranziciji i činjenici da su se i desnica i ljevica tada odrekle djela svojih ideala u korist koegzistencije. Taj pakt je sada raskinut, krivicom nacionalizma, i budućnost Španije je neizvjesna. Srećom, pripadnost Evropskoj uniji je sprječava da ogrezne u političke nerede kakvi su svojevremeno doveli do Španskog građanskog rata i frankističke diktature.
(TBT, Nedeljnik)