Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
Jasno je da su danas mnoge demokratije ugrožene, pri čemu posebna opasnost prijeti jednom važnom ljudskom pravu: mnoge države čine sve da svojim građanima maksimalno otežaju javno okupljanje i protestiranje. Nova ograničenja slobode okupljanja često se serviraju uz sumnjiva opravdanja, na primjer pozivanjem na „nacionalnu sigurnost“. U SAD Trumpova administracija naplaćuje organizatorima troškove čišćenja poslije demonstracija, čime državna uprava građanima zapravo naplaćaje upotrebu njihovog ustavom zagarantiranog prava. Nedavno je predložena i zabrana okupljanja na 80% trotoara oko Bijele kuće.
I mađarski premijer Viktor Orbán nedavno je izdejstvovao zakon koji otežava organiziranje demonstracija u blizini privatnih rezidencija i nacionalnih spomenika, obrazlažući to mogućnošću da protesti „poremete saobraćaj“. Vlasti takođe namjeravaju zabraniti demonstracije tokom državnih proslava. Uz nedorečena i nejasna obrazloženja, mađarske vlasti sada praktično mogu onemogućiti svaki ulični protest.
Možda se čini da ograničavanje prava na okupljanje nije podjednako opasno kao neke druge prijetnje demokratiji, kao što je prekrajanje biračkih okruga ili uskraćivanje biračkog prava. Ako se imaju u vidu praktično neograničene mogućnosti virtuelnog okupljanja, dostupnost fizičkih prostora može se učiniti manje važnom. Ali protesti na ulicama i trgovima su suštinski važni za demokratiju. Pravo na slobodu okupljanja proisteklo je iz prava podnošenja zahtjeva kraljevima. Historijski posmatrano, to pravo oduvijek je bilo izloženo većem broju ograničenja od slobode govora. Čak i u funkcionalnim demokratijama vlasti se trude da demonstrante drže podalje od zgrada državne uprave.
U SAD, na primjer, demonstranti se nisu mogli okupljati u blizini zgrade Kongresa sve do početka 70-ih godina 20. stoljeća, kada je Vrhovni sud konačno odbacio argument da Kapitol hil kao površina od posebnog značaja zaslužuje da bude zaštićena od gomila prljavih demonstranata. Ipak, skupovi politički grlatih demonstranata i se danas često opisuju kao rulja koju nije moguće kontrolirati. Svjež primjer je nedavna izjava Bernarda Kerika, bivšeg policijskog komesara za New York, koji je demonstrante okupljene da protestuju protiv imenovanja Bretta Kavanaugha na mjesto sudije Vrhovnog suda optužio „da ometaju rad javnih institucija“.
I zaista, čemu služe protesti ispred zgrada javne uprave? Internet možda nije sila nepatvorene demokratizacije, kao što nam se u početku činilo, ali je svakako otvorio beskrajne mogućnosti za „okupljanje“ i izražavanje neslaganja u online svijetu. Uzmimo kao primjer Emmu Gonzalez, donedavno nepoznatu tinejdžerku sa Floride koja je gotovo preko noći sakupila dva puta više pratilaca na Twitteru nego što ih ima NRA, Nacionalna asocijacija za vatreno oružje. Prateći na Twitteru ovu elokventnu tinejdžerku koja je preživejla masakr u Parklendu, 1,66 miliona korisnika ove platforme pružilo je podršku zahtjevima da se uvede oštrija kontrola vatrenog oružja i iskazalo svoje neslaganje sa protivničkim lobijem.
Ipak, fizičko okupljanje obavlja funkciju koju online aktivizam, koliko god da je uporan ili strastven, prosto ne može obaviti. Godine 2011, kada je Barney Frank iz Predstavničkog doma upitao zašto „demonstranti koji okupiraju Waalstreet misle da je toliko važno biti fizički prisutan“, dobio je ispravan odgovor: „Zauzimanjem javnog prostora, zavisno od toga ko ga okupira i koliko demonstranata je prisutno, može se postići mnogo toga.“
Zato su se učesnici u marševima za građanska prava u SAD 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća često pozivali na „značaj brojnosti“. Sama „masa“ građana spremnih da izađu na ulice – često uz rizik izlaganja fizičkoj opasnosti – pružala je kredibilitet postavljenim ciljevima. Kao što Trumpova opsesija malom posejtom na njegovoj inauguraciji pokazuje, broj okupljenih ljudi je i dalje bitan.
„Značaj brojnosti“ jednako je veliki i u virtuelnom prostoru. Ali s obzirom na raširenost farmi botova i trolova nikada ne možemo biti sigurni kolika je brojnost na društvenim mrežama. Takođe, okupljanje ljudi u online svijetu nije vidljivo kao skup građana na javnom mjestu. Istina je da Trump i ostali populisti često pokušavaju da diskreditiraju proteste tvrdeći da su prepuni „provokatora“ i „plaćenih aktivista“. Ali za to nema dokaza, a kada protesti dostignu određene razmjere takve tvrdnje gube svaku uvjerljivost.
Naravno, glasanje na izborima empirijski pokazuje nivo podrške određenim političarima, partijama ili čak politikama. Ali izbori obično ne registrriraju intenzitet te podrške. Mobilizacija na ulicama i trgovima šalje važnu poruku o posvećenosti biračkog tijela određenim ciljevima. Broj pratilaca Twitter naloga Emme Gonzalez je impresivan, ali ono što je tu zaista važno je činjenica da je više od milion građana uložilo svoje vrijeme, energiju i novac u učešće na „Maršu za naše živote“ koje su Emma i drugi učenici organizirali tokom ove godine.
Učešće u demonstracijama može biti opasno u zemljama kao što je Turska, gdje je demokratija ozbiljno ugrožena. U konkretnom fizičkom prostoru učesnici protesta sebe dovode u tjelesni rizik. S obzirom na moć i sveprisutnost tehnologija nadziranja, učesnici sebe čine prepoznatljivima represivnim državnim organima.
Ali upravo te opasnosti čine javne proteste daleko moćnijima od anonimnog online aktivizma. Zajedničkim boravljenjem u fizičkom prostoru gradi se osjećaj kolektivne moći. Govoriti i djelovati zajedno sa drugima na vidljiv način kojim se uzajamno osnažujemo centralni je element demokratskog iskustva. Otuda, pored obaveštavanja šire javnosti o ciljevima pokreta, fizička okupljanja imaju transformativni efekat na same učesnike.
Konačno, u fizičkom prostoru demonstracija se formiraju nove političke i društvene mogućnosti. Kao što je Zeynep Tufekci pokazao, demonstracije i okupacije danas često uključuju improvizirane javne biblioteke kojima se slavi ideja dobrovoljne saradnje utemeljene na jednakosti.
Sloboda okupljanja se ne može svesti na slobodu govora ili slobodu udruživanja. To je zaseban i moćan oblik demokratskog djelovanja. Oni koji su uznemireni prijetnjama demokratiji treba da obrate pažnju na zabrane fizičkog okupljanja građana. Naše pravo okupljanja zaslužuje više pažnje – i više zaštite – nego što je to dosad bio slučaj.
(TBT, Project Syndicate)
