Piše: Jan-Werner Müller, thebosniatimes.ba
Britanski političar Inoh Pauel je svojevremeno izjavio da se „svi politički životi, osim ako nisu prerano prekinuti u nekom naročito sretnom trenutku, završavaju neuspjehom“. Njemačka kancelarka Angela Merkel na prvi pogled izgleda kao izuzetak od ovog pravila. Aktuelni trenutak teško da je za nju naročito sretan, a ipak, njenu skorašnju najavu da će se povući sa mjesta predsjednice Demokršćanske unije (CDU), javnost je ocjenila kao dostojanstvenu i elegantnu. Da li će ona, kao što je najavila, uspjeti opstati na kancelarskoj poziciji do 2021. de facto više ne zavisi od nje: ako bi Socijademokratska partija u međuvremenu odlučila napustiti vladajuću koaliciju i na taj način izazvati prijevremene izbore, Merkel se ne bi ponovo kandidirala. Pa ipak, ona se i dalje percipira kao osoba koja apsolutno kontrolira situaciju, kao što ju je kontrolirala tokom svih prethodnih godina još od 2005 – sa sudbonosnim izuzetkom u jesen 2012, kada su mnogi građani osjetili da njemačka država više nije u stanju osigurati sopstvene granice od priliva stotina hiljada izbjeglica.
Teza po kojoj odluka Angele Merkel da izbjeglicama dopusti ulazak u Njemačku baca sjenku na njeno nasljeđe već je opće mjesto. U stvarnosti, međutim, historičari će je jednog dana vjerovatno slaviti zbog ovog trenutka hrabrosti i saosjećanja. S druge strane, upravo dugoročni efekti njene vladavine na njemačku politiku, kao i njena očigledna nesposobnost da izgradi trajnu arhitekturu evropskih integracija, dovode u pitanje nedvosmisleno pozitivnu ocjenu njene vladavine.
Uticaj koji je Merkel izvršila na njemačku politiku znatno prevazilazi fragmentaciju partijskog sistema o kojoj se danas puno raspravlja. Kako tvrdi njemački politikolog Filip Manov, Merkel se ponašala manje kao kancelarka sa snažnom partijom iza sebe, a više kao predsjednica ili kao vrhovni javni službenik koji pluta iznad partija u periodu u kojem je niz kriza – počev od one finansijske – legitimizirao koncentraciju moći u izvršnoj grani vlasti. Suprotno uvriježenom mišljenju da snažni politički lideri moraju biti harizmatični, ona je često izgledala pasivno, pa čak i bezlično. U jednoj predizbornoj kampanji imala je slogan „Znate me“, ali većina građana Njemačke misli upravo suprotno: oni je vide kao vrhunski pouzdanu i preciznu javnu službenicu, a ne kao profiliranu političarku sa jasnom vizijom budućnosti zemlje. Ona je bila u stanju upravljati efikasno i bez većih trzavica samo zato što je tokom njene vladavine kasa bila puna. (Da li za napredak njemačke ekonomije treba zahvaliti nemilosrdnom reformiranju tržišta rada i socijalne države sprovedenim za vrijeme njenog prethodnika Gerharda Schrödera još uvijek je predmet spora, ali ono što je nesporno je Manovljev uvid da je, za razliku od prethodnih kancelara, Merkel imala mnogo manje problema sa podjelom vlasti, jer je podizanje poreskih prihoda olakšalo postizanje kompromisa.)
Nagli politički zaokreti koje je Merkel više puta pravila (na primjer po pitanjima nuklearne energije i obavezne vojne službe) – koji su bili u očiglednoj suprotnosti sa tvrdnjom „znate me“ – mogli su biti izvedeni samo od strane nekoga ko je percipiran kao vrhovni javni službenik, nekoga ko je prosto u stanju da izabere najrazumniju opciju, ne obazirući se pritom na partijska opredjeljenja. Zapravo, Merkel je preuzela politike svojih protivnika, naročito socijaldemokrata i na taj način sistematski demobilizirala birače ove partije. Istovremeno, njena odluka da nakon katastrofe u Fukushimi odustane od izgradnje nuklearnih reaktora otvorila je mogućnost koalicije sa Zelenom partijom – i tako povećala prostor CDU-a za strateško manevriranje. Merkel se provukla sa ovako radikalnim promjenama politike dobrim dijelom zahvaljujući čvrstoj disciplini koju je zavela u sopstvenoj partiji, u kojoj je makijavelističkim metodama uspjela eliminirati svaku potencijalnu konkurenciju. Drugi razlog je bio to što je uspjela ubjediti birače u postojanje razumnog centra na čijem je čelu ona sama i da tu partijske razlike nisu naročito bitne.
Manje pristojan naziv za način vladavine koji je sprovodila Merkel je – tehnokratija. Naročito tokom krize eura, ona je tvrdila da nema alternative njenim rješenjima. Svi koji se sa time nisu slagali proglašavani su nerazumnima, a pored toga i lošim Evropljanima, što znači i lošim Njemcima, jer dobri Njemci po definiciji moraju biti entuzijastični pobornici evropskih integracija. Kao i u drugim zemljama, tehnokratija je utabala stazu populizmu. Nije slučajno to što se ekstremno desna partija koja je nastala kao reakcija na Merkel i njen način vladavine zove baš Alternativa za Njemačku (AfD). Populisti mogu (s punim pravom) tvrditi da demokratija bez mogućnosti izbora nema puno smisla; uvijek postoji alternativa i na biračima je da odluče da li im se ona sviđa ili ne. Gledajući unazad, inicijalna reakcija mnogih centrističkih političara na pojavu AfD-a (na čijem čelu su se u to vrijeme još uvijek nalazili poštovani konzervativni profesori i biznismeni) vjerovatno je bila pogrešna: svaka kritika mjera za spasavanje zajedničke evropske valute nailazila je na moralističku osudu, što je po svemu sudeći doprinjelo radikalizaciji AfD-a.
Godine 2015. činilo se da će ova euroskeptička partija ubrzo nestati, kao što se već desilo sa mnogim desničarskim konkuretnima CDU-a. Konačno, Merkel je tokom ljeta te godine zauzela izuzetno tvrd stav prema Grčkoj i time zadovoljila birače koji su bili (pogrešno) uvjereni da Berlin poklanja novac Atini. Međutim, ubrzo nakon toga, odluka o prihvatu izbjeglica je oživjela – i dodatno radikalizitrala – Alternativu za Njemačku, pretvarajući je u ono što je danas: partiju radikalne desnice koja cijelu svoju politiku zasniva na neprijateljstvu prema imigrantima i drugim manjinama (i koja, avaj, ima svoje predstavnike u predstavničkim tijelima svih njemačkih država, baš kao i u saveznom parlamentu).
Činjenica da Merkel nije bila u stanju objasniti svoje ponašanje 2015, kao i činjenica da su je podržale sve tadašnje parlamentarne stranke vjerovatno su pomogle da se učvrsti slika od koje zavise sve populističke partije: slika homogene elite koja je po svemu sudeći korumpirana, a u najmanju ruku ne radi u interesu naroda. Do danas, veliki broj njemačkih građana ne razumije da li je privremeno otvaranje granica bilo izraz humanitarizma ili odlučne strategije za spriječavanje kolapsa EU. Odgovor da alternative nema u tom trenutku se pokazao nedovoljnim, a to je i sada.
Demokratija nije svodiva na izjave, ali političari ipak moraju biti spremni da uvijek ponude objašnjenje svojih postupaka. Izraženi pragmatizam Angele Merkel – u kombinaciji sa izjavama koje su bile toliko neobavezujuće da su novinare dovodile do ludila – bio je u oštroj suprotnosti sa ponekad sentimentalnim koncepcijama Evrope tipičnim za njene demokršćanske prethodnike, naročito za Helmuta Khola. Njena averzija prema bilo čemu što sliči na lidersku viziju svakako je otežala izgradnju odgovarajuće strukture EU u jeku krize eura i onoga što se često pogrešno naziva „migrantskom krizom“.
Kako je istakao francuski predsjednik Emanuel Macron, migranti sami po sebi nisu predstavljali krizu; u pitanju je bila kriza evropskog političkog poretka. Iako su mnogi Evropljani (uključujući i one iz Bruxellesa) alergični na priču o EU kao o državi u nastajanju, očigledno je da bar neki dijelovi unije već posjeduju dva ključna atributa državnosti: zajedničku valutu i zajedničke granice. Nakon 2015, zadatak je bio osigurati da oba ova elementa funkcionirau na odgovarajući način. Pokazalo se, međutim, da su pokušaji Angele Merkel da formulira zajednički evropski pristup problemu izbjeglica naišli na otpor od strane brojnih evropskih političara, od Viktora Orbana, preko Sebastijana Kurza do Mattea Salvinija, koji su otkrili da mogu izgraditi uspješne političke karijere na ksenofobiji.
Ipak, Merkel je imala posljednju šansu da iza sebe ostavi usaglašenu uniju kada je Macron 2017. iznio svoje prijedloge za obnavljanje EU i kada je ona sama početkom ove godine bila prisiljena da sastavi koalicionu vladu sa socijaldemokratima. Umjesto što su samo pokušali da se provuku sa još jednom velikom koalicijom, Merkel i njen poraženi protivkandidat Martin Schulz (koji je veći dio svoje političke karijere proveo u Evropskom parlamentu), mogli su ponuditi realan osnov za svoju saradnju, iznoseći ambiciozan plan za rekonstrukciju EU – što bi opravdalo zajednički projekat dvije najveće partije kao pokušaj da se osigura maksimalna podrška njemačkog društva.
Ništa od toga se nije desilo i malo je vjerovatno da će se desiti sada kada Makron gubi prvobitni zamah, a čak i nominalni saveznici Angele Merkel, poput holandskog lidera Marka Ruttea, rutinski ponavljaju zahtjeve za „manje Evrope“. Možda će jednog dana Njemci kriviti Merkel za to što nije iskoristila izvrsne ekonomske uvjete da se usudi da učini nešto više. Također je moguće da će se zapitati da li je stvaranje razumnog, tehnokratskog centra bilo štetno po demokratiju – i da li je fragmentacija partijskog sistema, uprkos tome što je učinila politički život kompliciranijim nego što je bio, zapravo bila način da se ponovo uspostavi osjećaj mogućnosti demokratskog izbora. U svakom slučaju, ostat će utisak Merkel kao oličenja fundamentalne pristojnosti – tako netipične za neke druge savremene lidere.
(TBT, Foreign Policy)