Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Da li jedna uskostručna knjiga može biti zabavna? Rijetko, ali upravo to je slučaj sa djelom koje sam upravo pročitao: „Imperiofobija i Crna legenda“, čiji je autor Maria Elvira Roca Barea. Riječ je o hrabrom, dubokoumnom, polemičnom štivu koje se čita bez predaha, kao krimić u kojem čitalac prelijeće stranice ne bi li što prije saznao ko je ubica. Priznajem da odavno nisam čitao tako zabavnu i podsticajnu knjigu.
Njen podnaslov je Rim, Rusija, Sjedinjene Američke Države i španska imperija. Autorka se zaista bavi crnim legendama koje su stvorile prve tri imperije iz podnaslova, ali najtemeljnije obrađuje, vješto baratajući impresivnom bibliografijom, intelektualnu i fikcijsku građu koja stoljećima podriva špansku historiju i baca na nju pogrešno svjetlo, ismijavajući njen narod. Po riječima autorke, ta legenda je još uvijek veoma živa, jer sami Španci nisu željeli niti umjeli da joj se suprotstave, okrećući leđa karikaturama koje su ih predstavljale kao fanatike, perverznjake, neznalice i ostrašćene neprijatelje nauke, modernog doba i civilizacije.
Po riječima Roca Baree, antišpanska crna legenda bila je proizvod izrežirane propagande koju je dugo pothranjivao protestantizam — naročito njegova anglikanska i kalvinistička klika — protiv španske imperije i katoličke vjere, kako bi afirmirao sopstveni nacionalizam, satanizujući ih do zastrašujućih krajnosti i uskraćujući im čak i ljudskost. Za to postoje brojni i svakovrsni primjeri: teološke rasprave, historijske knjige, romani, dokumentarci, filmovi koji počivaju na fikciji, stripovi, vicevi, pa čak i pošalice. Rasprostranjenosti i trajanju crne legende doprinijeli su ravnodušnost kojom su španska imperija, a potom i njeni intelektualci, pisci i umjetnici, umjesto da se brane, u mnogo slučajeva prihvatili tu crnu legendu, podržavajući preuveličavanja i izmišljotine o njoj kao dio žestoke samokritike koja je Španiju okarakterizirala kao netrpeljivu, mačističku, pomamnu, što se kosilo sa naučnim duhom i slobodoumljem te zemlje.
Da li ste znali da su pokolji i kasapljenje katolika u Engleskoj Henrija VIII i kraljice Elizabete, odnosno Wiliama Oranskog u Holandiji, bili neuporedivo brojniji od mučenja i pogubljenja u cijeloj historiji zastrašujuće španske inkvizicije? Da li ste znali da je cenzura knjiga u Francuskoj, Engleskoj i Njemačkoj bila mnogo stroža nego u Španiji? Esejističko djelo Roca Baree sve to dokazuje nedvosmisleno, ali i uzaludno, jer sudeći po njenoj knjizi — to je najneprijatnije što se u njoj nalazi — kada jedna od tih malignih fikcija (koje bismo danas nazvali postistinama) oličava historiju zamenjujući istinu, ona dostiže čvrstinu i realnost koja odoljeva svim kritikama i opovrgavanjima, i uvijek ih nadvladava. Fikcija guta historiju. Otuda nam Napoleonove bitke, kad o njima pripovijedaju Victor Hugo i Tolstoj, uprkos brojnim greškama, uvijek djeluju istinitije od tekstova najpreciznijih historičara.(…)
(TBT, Nedeljnik)