Piše: Christopher Hitchens, thebosniatimes.ba
Impresivna odluka Međunarodnog suda pravde u Hagu – da odbaci tvrdnju Srbije da je proglašenje nezavisnosti Kosova 2008. bilo nezakonito – uglavnom je ignorirana ili iskorišćena za lažno alarmantna predviđanja hipotetičkih budućih secesija. Ako dozvolimo ovaj presedan, kukaju mnogi, kako ćemo spriječiti otcjepljenje, na primjer, Katalonije.
Ovakvo razmišljanje je dvostruko pogrešno. Za početak, ne postoji ni stvarni ni paralelni svijet u kojem bi Beograd mogao upravljati Kosovom, a kamoli svijet u kome bi Kosovo bilo dio Srbije. Međunarodni sporazumi kojima je Kosovo priznato kao sastavni dio Jugoslavije služili su upravo tome: ono je bilo član šire federacije stvorene nakon 1918, a ne sastavni dio jednog od njenih činilaca. (Pravni detalji o ovoj ključnoj razlici mogu se naći u knjizi Noela Malcoma Kosovo: kratka historija.) Čak su i stari tvrdokorni jugoslovenski komunisti dali Kosovu status autonomne pokrajine ustavom iz 1974. Veliki je zločin – jedan od mnogih velikih zločina – bivšeg srpskog predsjednika Slobodana Miloševića što je poništio oba ova sporazuma. Praktično odmah nakon dolaska na vlast 1989. ukinuo je autonomiju Kosova. Zatim je uništio čitavu jugoslovensku federaciju svojim suludim i genocidnim poduhvatom stvaranja osvajačke „Velike Srbije“. Nezavisnost Kosova je posljednji čin sloma tog naopakog i ludačkog plana. Očekivati od albanske većine da pristane na restauraciju srpskog suvereniteta bilo bi isto kao i očekivati od Poljske da zatraži ujedinjenje sa Rusijom ili Njemačkom.
Što se tiče pitanja „presedana“, koje konstantno i licemjerno potežu Rusija i Kina, čovjek se samo može zapitati: „Kakav presedan?“ Moskva i Peking su štitili Miloševića dok je pokušavao u Evropi sprovoditi etno-fašizam, i obje te države imaju na svojim teritorijama nemirne manjine ili gaje teritorijalne pretenzije. Da li bi se njihov stav prema Tibetu ili Gruziji zaista promijenio da je Međunarodni sud pravde donio drugačiju odluku? Odgovor se sam nameće. Smješno je da bilo koji od ova dva režima glumi da mu je stalo do međunarodnog prava.
Šta je onda sa Katalonijom, Baskijom, Kvebekom i Škotskom? To su veoma stara i komplicirana pitanja i nemaju nikakvih sličnosti sa modernom historijom Balkana. Iskustvo nas uči da se narodi unutar većih zajednica ne odlučuju olahko na otcjepljenje. Kada bi Španija, Kanada ili Ujedinjeno Kraljevstvo tretirale svoje manjine tako nasilno i šovinistički kao što je Srbija postupala sa Kosovom, historija naroda Katalonije, Baskije, Kvebeka i Škotske ukazuje na to da bi njihova pobuna sada bila nezaustavljiva. Ovaj nacionalizam je „sputan“, bar u evropskim slučajevima, trajnom primamljivošću članstva u većoj zajednici Evropske unije, koja od svojih članica zahtjeva da poštuju manje narode i udaljene regione. Sada je ova prilika dostupna i Srbiji i Kosovu, što nije bio slučaj dok je Milošević kršio svaki mogući zakonski princip. Uz to, teško je zamisliti Katalonce ili Škotlanđane kako protestiraju tražeći nezavisnost i noseći transparente „Sjetite se Kosova“.
Osim mirnog i neosporavanog razdvajanja Čeha i Slovaka početkom devedesetih (koje se takođe odigralo u svjetlu potencijalnih evropskih integracija), iz skorije evropske historije pamtim samo dva primjera „secesije“ na takozvanom evropskom tlu. Oba slučaja karakteriziraju prevara i bezakonje. Prvi je bio proglašenje isključivo turske državice na teritoriji Kipra 1983, a drugi proglašenje isključivo srpske državice na teritoriji Bosne, deset godina kasnije. Nijedan od ova dva „puča“ nije izvelo lokalno stanovništvo: i jedan i drugi je omogućila okupatorska armija. Nijedan nije, niti će ikada biti, međunarodno priznat. Toliko o „presedanu“.
Ne treba uljepšavati kosovsku državu. Bar dva aspekta njenog djelovanja zaslužuju hitnu i kritičku pažnju: njena politika prema većinski srpskoj enklavi oko Mitrovice i njen stav prema srpskom kulturnom blagu koje ostaje na njenoj teritoriji. Ali međunarodna zajednica je u mnogo boljoj poziciji da pruži zaštitu i pregovara o ovim pitanjima nego što bi to bilo moguće u nekom izmaštanom novouspostavljenom „suverenitetu“ Srbije.
Mnogo ćemo izgubiti ako zaboravimo Kosovo i strašna zbivanja koja su na kraju dovela do samoopredjeljenja skoro dva miliona njegovih žitelja. Pošto su godinama bili lišavani najosnovnijih nacionalnih i ljudskih prava, pa zatim pod prijetnjom oružjem potrpani u vozove i deportirani, pošto im je prijećeno masovnim ubistvom, ove ljude je spasila intervencija čija je jednostavna poruka glasila da postoji granica iza koje se zakon više ne može kršiti i tuđa savjest stavljati na probu. Na Kosovu nema nafte. Državni interesi Izraela tu ne igraju nikakvu ulogu. Na tome se nisu mogli dobiti glasovi – naprotiv. Veliki dio žrtava činili su muslimani. Bilo je to užurbano spasavanje američkog i evropskog obraza, i uklanjanje užasne prijetnje za mir u regionu. Mnogi hrabri i časni Srbi mogu kazati da je u tom procesu takođe uklonjena i jedna štetočina koja je bila neprekidna prijetnja njihovoj zemlji.
To je bilo tada. Sada bi bilo neoprezno spekulirati o tome koliko daleko jedan režim može otići, misleći da je zaštićen od kazne i posljedica. Sukobi u Iraku i Avganistanu su se otegli i poljuljali našu nepokolebljivost. Diktatori u Iranu i Sjevernoj Koreji to osjećaju, a uvijek se može očekivati da će im Rusija i Kina pružiti zaštitu i opravdanja.
(TBT, Slate)