Ako i nije diplomatski presedan, ono je sigurno diplomatski kuriozitet da ambasada jedne zemlje ima korespondenciju sa centralom jedne stranke. Takva korespodencija se odvila krajem marta između Ambasade Rusije i Centrale Stranke demokratske akcije. “Zaprimili smo na znanje vaše argumente koji objašnjavaju motive za pridruživanje Sjevernoatlantskom savezu”, navedeno je u pismu ambasade ovoj stranci.
Rusi su naveli kako su usmjereni na tijesnu saradnju sa Strankom demokratske akcije koja odigrava važnu ulogu u socijalnom i političkom životu Bosne i Hercegovine i štaviše – u formiranju nacionalnog identiteta bošnjačkog naroda.
“Spremni smo za uspostavljanje kontakata u svrhu poboljšanja vaših međustranačkih veza s ideološki bliskim strukturama u Rusiji”, zaključuje se u pismu.
Ovakva diplomatska slatkorječivost više je od diplomatske kurtoazije i šarma što baš nikad nije bila odlika ruske diplomatije.
Šta je Dodikova ideja vodilja
Sličnim tonom se i Milorad Dodik obraća turskom predsjedniku Racepu Tayyipu Erodganu. Dovoljno je samo usporediti njegov govor u UN-u gdje je izvrijeđao mnoge zapadne diplomate sa izljevom simpatija prema Erdoganu, pa da se javnost zapita odakle takva kontroverza kod vođe bosanksih Srba, kako ga oslovaljavaju u svijetu. Zar nije Ratko Mladić počinio genocid u Srebrenici iz osvete prem Turcima, kako je sam izjavio. Kako to da Mladićev nasljednik, u smislu da veliča i odlikuje ratne zločince, prezire i kočijaški vrijeđa, manje više, sve evropske lidere, dok je istovremeno impresioniran turskim predsjednikom?!
Poznato je da je Erdogan prijatelj sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, kao i sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem. Kao što je poznato da Erdogan isto tako ima veoma loše odnose sa svim evropskim liderima, osim Viktora Orbana te da odnosi Turske i SAD nakon pada Donalda Trumpa nikad nisu bili na nižoj razini. Joe Biden još nikad nije nazvao Erdogana i nije za očekivati da će „pregristi jezik“ zbog prijetnji koje mu je uputio dok je još bio u predsjedničkoj izbornoj kampanji.
To je sigurno ideja vodilja Milorada Dodika što se bukvalno udvara Erdoganu. Nema sumnje da je Erdogan izrastao u ozbiljnog geopolitičkog igrača i da on trenutno skupa sa ruskim predsjendikom Putinom „povlači figure na šahovskoj tabli“ srednje Azije, Bliskog istoka, Afrike i Balkana. Povrh svega Erdogan je najveći autoritet za Bakira Izetbegovića. Oni jesu prijatelji, ali i da nisu Izetbegović je bukvalno osuđen na njega. Jer nema nikoga drugog u islamskom svijetu na koga bi se mogao oslonuti. Odlaskom vremešnog Muhameda Mahatira sa političke scene, koji je bio iskren prijatelj i zaštitinik Bosne i Herecgovine, Izetbegović bukvalno nema više nikoga kome bi pružio ruku a da za uzvrat dobije prijateljski stisak.
Rusija i Turska kao novi svjetski ‘posrednici’
Zbog totalnog sektaškog i geopolitičkog sraza Irana i Saudijske Arabije, skoro da je bilo nužno držati diplomatsku distancu od ovog sukoba. Čak štaviše, Amerikanci bi sa dubokim podozrenjem gledali na prisnije odnose Sarajeva sa Teheranom, dok je pitanje odnosa sa Rijadom potpuno stvar dobre volje saudijskog monarha. Dolaskom nadobudnog princa Muhameda Bin Salamana na poziciju da u svojim rukama drži ključeve diplomatije, odnosi sa Bosnom i Hercegovinom su na vrlo niskoj razini, što bi se moglo uračunati u kolateralu zbog loših odnosa sa Erdoganom.
Erdogan se ovih dana angažira kao posrednik između Rusije i Ukrajine što je vrlo zanimljiva uloga. Takvu njegovu posredničku diplomatsku ulogu na Balkanu, posebno u BiH, vjerovatno očekuje i Dodik. I da se to desi, šta bi Erdogan mogao ponuditi Dodiku u BiH sa čime bi bili zadovoljni Rusi, Srbi i Bošnjaci? Možda samo pristupanje Euroazijskoj uniji što pokušava napraviti Putin sa nekoliko zakafkaskih muslimanskih država. Iako je ta ideja veoma blijeda i nema jasnih kontura i sve kad bi Erdogan tako nešto poželio za svoju Tursku, pa i za BiH, teško da može parirati ideji Evropske unije kamo BiH natežuje da se priključi.
No, Rusima je bitno za sada odbiti svaku pomisao da BiH postane članica NATO-a, a za ostalo treba pričekati. “U slučaju praktičnog zbližavanja Bosne i Hercegovine (BiH) i NATO-a, naša zemlja će morati reagirati na ovaj neprijateljski korak”, saopćila je 18. marta Ruska ambasada u BiH povodom, kako su naveli, “reakcija na brojne publikacije koje hvale prednosti članstva BiH u NATO”.
Rusija svoje nade polaže u velike turbulencije unutar EU, kao i jačanje Orbanovog bloka koji radi na razbijanju evropskog jedinstva.
Bosna između Putina i Bidena
Politička afera koju je Janez Janša izazvao nakon što je, navodno, uputio u Bruxelles “non-paper”, neslužbeni dokument, kojim tretira i budućnost BiH, veoma koristi ovakvoj ruskoj diplomatiji. Takve afere su i kreirane da bi se dezavuirali odnosi EU i BiH. Možda su Rusi umiješali svoje preste, ali takve afere su moguće zbog veoma indolentnog odnosa EU prema BiH. Zato se evropska politika prema BiH može već ocijeniti glupom i pogrešnom, a koja bi se njenim čelnicima uskoro mogla obiti o glavu. Jer uopće nije bezazleno to što je Dragan Čović tako blizak Dodiku te da su skupa posjećivali Orbana, dok nijedan važan evropski lider već odavno nije boravio u Sarajevu.
I pored toga, nema tog lidera političke stranke u Sarajevu koji bi okrenuo leđa EU i odustao od političkog cilja priključenja BiH u NATO. Posljednja nada Rusima je, očito, Bakir Izetbegović koji bi po nagovoru Erdogana krenuo za njim u Euroazijsku uniju.
Kakav bi to splet okolnosti morao biti da se Izetbegović odluči na to? Teško je i zamisliti takvu situaciju. Ali, sigurno mnogo toga ovisi od ishoda odnosa Bidena i Erdogana, da li će se izgladiti personalni animoziteti između dvojice predsjednika ili će doći do obračuna u kojem je izvjesnije da Erdogan izgubi bitku. A to bi značilo njegov pad, ili potpuni bijeg pod okrilje Putina. Ishod sukoba Bidena i Erdogana mnogi sa zebnjom iščekuju. Nije samo Izetbegović uznemiren zbog toga. Rusi kao i Dodik očito vjeruju da će Erdogan izaći kao pobjednik i zato u skladu sa takvim procjenama čine diplomatske korake. Zato rusko-srpska diplomatija želi dovesti Bošnjake pred dilemu koju su imali prilikom raspada Jugoslavije – ili ostanak u (krnjoj) Jugoslaviji ili rat!
Alija Izetbegović nikad nije posjetio Moskvu. Jednom je čak odbio poziv Borisa Jeljcina da skupa sa Franjom Tuđmanom i Slobodanom Miloševićem posjeti Moskvu, dok su njih dvojica bila prihvatila poziv. Putin nije Jeljcin, niti je Bakir Alija. Da jeste već bi do sada jasno dao do znanja da ga uspostavljanje kontakata u svrhu poboljšanja međustranačkih veza s ideološki bliskim strukturama u Rusiji ne zanimaju. Ali, koliko god Bakir Izetbegović bio kratkovid njegovi stavovi čak u ovom sukobu Rusije i Amerike su minorni. Amerika i Evropa zbog svojih (nacionalnih) interesa ne smiju dozvoliti da Bosna i Hercegovina potpadne pod ruski uticaj!
(TBT, Tim za analitiku)
