Piše: Todd Gitlin, thebosniatimes.ba
Sjećam se kako nam je 1962. za vrijeme studija na Harvardu naš profesor Michael Walzer govoreći o preduslovima dolaska nacista na vlast napomenuo da je jedan od razloga zašto je njemačka revolucija 1918/19 (kratkotrajni nastavak kolapsa kajzerovog režima) propala bilo i to što – nije imala svoju pjesmu. Iako mi je nedavno rekao da se ne sjeća da je to rekao, meni su se ove riječi urezale u pamćenje. I on tu nije mislio samo na specifično muzičke nedostatke, već na izostanak šireg pokretačkog duha koji lako prelazi granice. To je Sveti gral za kojim tragaju idealisti širom svijeta.
Zadržimo se na trenutak na muzici u doslovnom smislu. Razni pobunjenici odavno nemaju pjesmu sa kojom mogu da se tako potpuno identifikuju kao što su nekada mogli sa „Internacionalom“, himnom koju je Druga internacionala usvojila krajem 19. vijeka, o koju su se otimali socijalisti i komunisti. Međunarodna solidarnost i proklamovano bratstvo svih radnika nestalo je u ratnom plamenu 1914, kada su njemački socijaldemokrati glasali za ratne kredite kako bi Njemačka mogla da ubija njihove klasne saveznike, a ljevičarske partije širom Evrope se cijepale oko pitanja da li treba da podrže svoje nacionalne države ili da se suprotstave „imperijalističkom ratu“.
Lenjinova boljševička jeres je 1917. uspjela da kapitalizuje antiratna osjećanja i tako preuzme vlast u Rusiji. Nekoliko godina kasnije, Sovjetski Savez je promovisao sopstvenu verziju „internacionalizma“ koja se prigodno transformisala u odbranu kremaljskih međunarodnih interesa. Kako je napisao Václav Havel u svom izvrsnom eseju iz 1978. „Moć nemoćnih“, univerzalistički slogani poput „Proleteri svih zemalja ujedinite se“ pretvorili su se u usklike vjernosti lišene bilo kakvog značenja.
Toliko godina kasnije ljevica još uvijek nema svoju pjesmu. Socijaldemokratiji nedostaje mobilizatorski međunarodni duh, osjećaj historijske sudbine, baš kao što joj doslovno nedostaje pjesma. U 21. vijeku plemenske veze među ljudima još uvijek su jače od pokretačke energije nekog zajedničkog cilja. Današnja najpoznatija ljevičarska himna – „Ujedinjeni narod ne može biti poražen“ u stvari je tautologija. Kada je nastala u Aljendeovom Čileu imala je konkretno značenje. Danas ima samo sentimentalnu vrijednost. Trumpovi sljedbenici bi radosno podržali sopstvenu verziju „ujedinjenog naroda“ – iz kojeg bi umjesto buržoazije bili isključeni muslimani i imigranti.
U skorašnjem izdanju internet časopisa „Javni seminar“, veliki poljski pisac i aktivista Adam Michnik s pravom poziva na razmišljanje o tome kako su, nakon briljantnih zaokreta 1989. zemlje srednje i istočne Evrope završile u močvarama onoga što Michnik naziva „plišanim diktaturama“. U Rusiji, Mađarskoj i Poljskoj plišane diktature su naslijedile plišane revolucije kao nastavci komunizma, dok slične neliberalne tendencije jačaju i drugdje.
Michnik nam nudi dva objašnjenja za to: globalizaciju („koja je zadala udarac nacionalnim i drugim identitetima“) i kakofoniju („poplavu informacija uslijed koje čovjek više nije u stanju da razluči istinu od laži“). Za mene je ključna riječ kakofonija: ona izdvaja Michnikovo objašnjenje od ostalih sličnih primjedbi o lažnim vijestima i dobu post-istine i povezuje ga sa Walzerovom opaskom iz 1962. Kada bi postojao globalni duh koji bi se suprotstavio nacionalizmima i plemenskim obrascima, kako bismo se dogovorili oko muzičkog programa?
Što se tiče globalizacije, ona ne samo da ne škodi nacionalnim identitetima, već bukvalno raspaljuje nacionalističke strasti. Tamo gdje nema sveobuhvatne pjesmarice kakve su šanse razuma da mobiliše ljude za zajednički projekat ozbiljno zasnovan na razumu i solidarnosti? Masovna distribucija dezinformacija svakodnevno podriva elementarni razum koji mora biti u osnovi svakog pokušaja da se dođe do zajedničkih ciljeva.
Marksizam koji je bio osnova Druge internacionale, nije bio samo izuzetni intelektualni sistem ogromnih ambicija, opsega i zasljepljenosti. Na svoj način on je davao stihove za pozadinsku muziku čitavog pokreta. Jednom kada je bio spušten na zemlju i otjelotvoren u partijskim organizacijama, on je uspio da zadobije političku podršku i proročansku snagu, dobrim dijelom zahvaljujući spoju univerzalističke vizije i milenarističkih aspiracija (o tome raspravljam u svojoj knjizi Sumrak zajedničkih snova). Iako su ograničene nesposobnošću marksizma da razumije da se politički odnosi ne mogu svesti samo na klasne odnose, neke varijacije ove ideologije ipak su došle do saznanja, kako god mutnog i nepraktičnog, da njihova vizija mora biti internacionalistička, odnosno da mora djelovati na globalnom nivou.
U vijeku koji je uslijedio nakon što je Prvi svjetski rat rascijepio socijalistički pokret, kosmopolitizam, koji je po Marksu bio neminovno ishodište svjetske kulture, postao je domen međunarodnog kapitala i kulture koju on oblikuje. Istovremeno, suočena sa novim centifugalnim silama tribalizma, ksenofobije, nezaposlenosti mladih i islamofobije socijaldemokratija izgleda slabo i defanzivno – neuštimovano sa melodijom novog vremena. Možda se duh kosmopolitizma danas najviše osjeća u institucijama EU kao što je program za visoko obrazovanje Erazmus+, iako prevladavaju poremećaji koje izazivaju evropske finansijske institucije – koje na zahtjev zemalja iz centra nameću mjere štednje zemljama na periferiji.
Ostali izvori otpora još uvijek su slabi i podijeljeni među sobom. Svjetski socijalni forum formiran je 2001. kao kontrateža poslovnim i političkim elitama koje su se svake godine okupljale u Davosu pod okriljem Svjetskog ekonomskog foruma. Ali njegova godišnja skupština „grupa i pokreta iz građanskog društva koji se suprotstavljaju neoliberalizmu, svjetskoj dominaciji kapitala i svim oblicima imperijalizma… posvećena izgradnji planetarnog društva usmjerenog ka usavršavanju odnosa unutar ljudske vrste i između ljudske vrste i planete“, opet je bila prožeta neslaganjima između lokalnih aktivista i nevladinih organizacija. Daleko je to od harmonije za kojom tragamo.
Različite varijante revolucionarnog marksizma, uprkos svim njihovim manama i međusobnim neslaganjima, ipak su dijelile isto porijeklo, vjeru u čovječanstvo i uvjerenje da budućnost pripada njima. One su imale svoje rituale – praznike, heroje, predstave, slogane. Imale su obrazovanje i kulturu – novine, časopise, knjige, filmove. Imale su zajedničkog neprijatelja oličenog u kapitalističkoj klasi. Imale su harizmatične vođe i ono što je sociolog Philip Selznick nazvao „organizacionim oružjem“. Imale su i pjesmu koja je bila muzičko otjelotvorenje ideje da „međunarodno radništvo predstavlja ljudsku vrstu“. Kako god lokalna bila vaša borba, kako god bezizlazno ili nebitno izgledala vaša situacija, mogli ste da je prevaziđete. Mogli ste zapjevati „Internacionalu“ i – na trenutak – pronaći spas u zamišljenoj budućnosti. Evo njene prve strofe:
Ustajte prezreni na svijetu,
Vi sužnji koje mori glad.
To razum grmi u svom gnjevu,
Tutnji već i selo i grad.
Marskizam nije bio jedina ideologija koja je svoje ciljeve kristalisala u pjesmu; zapravo, teško je sjetiti se ideologije koja to ne čini. To je razlog zašto nacionalne države imaju himne. Melodija ne mora uvijek biti ista, ne mora biti u ritmu marša, ali mora biti podsticajna. Ono što zovem muzikom jednog pogleda na svijet, ili jednog pokreta, treba da obuhvati duh cijelog poduhvata: kombinaciju mentalnog i moralnog značenja od koje krv uzavri, koja stvara energiju i podstiče odlučnost u namjeri da se prevaziđu neizbježne prepreke na putu ostvarivanja ideala.
U sovjetskoj Rusiji i njenim satelitskim državama, moralni užasi komunizma bili su prisutni od samog početka njegovih pobjeda. Od početka je to bio ćorsokak. Sa tom procjenom su se manje-više slagali svi poslijeratni disidenti na istoku Evrope, koliko god se inače ne slagali oko temeljnih vrijednosnih pitanja. Stoga je bilo rasprostranjeno uvjerenje da je rušenje komunizma tako značajno dostignuće da će samo po sebi razriješiti sve buduće probleme. Glavni nedostatak komunizma nekada se nazivao „demokratija“, a nekada „slobodno“ ili „otvoreno društvo“.
Nekima je bilo dovoljno i „slobodno tržište“ – preduzetništvo će automatski, u nekoj kosmičkoj mjenjačnici, sve probleme pretvoriti u sve zamislive slobode. Utopija univerzalnih dionica na univerzalnom tržištu posjedovala je nesumnjivu privlačnost. Koliko je bila naivna danas je jasno svima osim njenim najfanatičnijim vjernicima. Privatizacija državnih preduzeća bila je uvod u zapanjujuću korupciju i zastrašujuću nejednakost. Građansko društvo je često bivalo uzurpirano od strane tribalnog nacionalizma i autoritarne crkve, čije su emotivne nagrade uz dodatak potrošačkih zadovoljstava podmirivale preostale potrebe ljudi. U mnogim slučajevima pobijedili su ovakvi umanjeni ciljevi.
Ako bi trebalo da postoje globalni ciljevi koji su u stanju da prevaziđu granice i inspirišu mnoštvo ljudi, gdje bi se oni mogli pronaći? Puki opstanak ljudske vrste suočene sa prijetnjama nuklearnog naoružanja i klimatskih promjena izgleda je najbolje čemu se možemo nadati – mada to svakako nije mali cilj. Da li bi onda idealisti iz različitih zemalja trebalo da istraju u potrazi za univerzalističkim gralom – moralnim pandanom „Internacionale“? Neki se zadovoljavaju antifašizmom; drugi pokušavaju da ožive izgubljene tradicije anarhizma i anarho-sindikalizma; manjina kopa po ruševinama komunizma. Skoro tri decenije nakon sloma komunističkog fantazma, ljevica još uvijek nije pronašla svoj glas, a kamoli ispjevala pjesmu koju pjevuše milioni.
(TBT, The New York Review of Books)