Piše: Oded Na’aman, thebosniatimes.ba
U jevrejsko-izraelskom obrazovnom sistemu od malena su me učili da Izrael nije izabrao nijedan od ratova koje je vodio. Kao i većina mojih sugrađana, vjerovao sam da Izrael poseže za vojnom silom samo kad svoje građane treba da odbrani od neposredne opasnosti. Izraelski etos neophodnog nasilja glasi: čeznemo za mirom, rat je naša sudbina. Mi nikad ne biramo nasilje, vjeruju Izraelci – ono bira nas. Otud i ime naše vojske – Izraelske odbrambene snage (Israel Defence Forces – IDF).
Danas više ne vjerujem da je to istina. Vjerujem da smo mi Izraelci imali i da imamo izbora. Ali kako je moguće da cijelo društvo griješi u vezi s jednim tako fundamentalnim aspektom svog postojanja? I obrnuto, kako je moguće da pojedini pripadnici tog društva poput mene posumnjaju u jedno tako široko rasprostranjeno i duboko usađeno uvjerenje? Ponekad su postupci koje većina vidi kao potpuno razumne zapravo gnusni. Imperativi kojima se čitava društva povinuju ponekad nisu ništa drugo do predrasude. Zajednice ponekad čine ozbiljne nepravde dok u isto vrijeme duboko vjeruju da su u pravu. Pretpostavimo da živite u jednom takvom vremenu i na jednom takvom mjestu. Kako biste to znali?
Možda ne biste. U Platonovoj Državi Glaukon tvrdi da pravičnosti težimo zato da bismo izgledali pravično. Od nas se traži da zamislimo „pravična čovjeka, koji… ne želi da samo izgleda dobar već hoće da bude dobar“. 1.Ali šta bi se desilo kad bi takav čovjek došao u posjed slavnog prstena koji je lidijskog kralja Giga učinio nevidljivim? Glaukon smatra da kad ne bi bilo drugih da ga vide kao pravičnog, „ne bi bilo tako čvrstog i prekaljenog čovjeka koji bi ostao pravičan“.2 Nevidljiv čovjek nema razloga da postupa pravično zato što mu prsten dozvoljava da prođe nekažnjeno kad čini nepravdu.
Jednu vjerziju te priče možemo naći u našem svijetu, ali bez magičnog prstenja. U našoj verziji, pravičan čovjek koji djeluje sam postaje praktično nevidljiv – ne zbog magije, već zbog iskrivljenog poimanja pravičnosti koje dominira njegovim ili njenim društvenim okruženjem. U očima društva, postupci i uvjerenja te osobe su sramni i stoga niko ne vidi njenu pravičnost. Tijelo takve osobe je vidljivo, ali njena pravičnost nije prepoznata i zato je nevidljiva. Ta osoba se nalazi pod pritiskom da se povinuje nepravičnoj društvenoj normi i to njenu „prekaljenu prirodu“ stavlja na probu.
Prema Bernardu Wiliamsu, mi o takvim nevidljivim pravednicima razmišljamo kao o „moralno nezavisnima, maltene reformistima, ili kao o ljudima koji se… neće povoditi za mnoštvom koje hrli u propast“. Ali tako nešto postaje očigledno tek iz retrospektive ili nakon dužeg razmatranja; kad onima koji pružaju moralni otpor „pokušamo da mahnemo s vremenske udaljenosti ili kroz staklo misaonog eksperimenta, mi implicitno pretpostavljamo da s njima dijelimo neku suštinsku etičku osobinu“. Međutim, Wiliams se pita da li bi autonomni pojedinci koji pružaju otpor bili opravdani u svojoj moralnoj samouvjerenosti. Ti heroji nas ne mogu videti kako im mašemo i potvrđujemo njihov osjećaj za pravičnost. Oni ne mogu znati da ih njihovi etički istomišljenici čekaju na drugoj strani historije. Kako onda muškarci i žene koji se nalaze u moralnoj izolaciji mogu znati da li su – da upotrebimo Wiliamsov izraz – usamljeni nosioci istinske pravičnosti ili samo zaluđeni ekscentrici? Recimo to drugačije: kako oni mogu biti ne samo pravični nego i trezveni, ne samo moralni nego i razboriti?
Teško je povjerovati da naša sopstvena etička zajednica može tako ozbiljno skrenuti s puta. Primjere moralne izolacije uglavnom zamišljamo kao vremenski i prostorno udaljene, ili ograničene na distopijske vizije svijeta. Upravo u tome je poenta: zar u opiranju da posumnjamo u sopstvena društva ne podliježemo onim društvenim snagama koje pravični, a nevidljivi, moralno autonomni ljudi nadvladavaju – protiv kojih se bore zarad očuvanja sopstvenog zdravog razuma?
Mnoga savremena društva bore se s nepravdama i greškama počinjenim u periodima masovnog moralnog posrnuća. Da bismo razmotrili mogućnost moralnog otpora pojedinca treba da se zagledamo u sopstvenu prošlost iz perspektive svoje sadašnjice.
Nužnost rata
U Izraelu se paradigmatski primjer rata koji se nije mogao izbjeći dogodio u oktobru 1973. godine. Arapska koalicija, predvođena Egiptom i Sirijom, nenadano je napala Izrael na Jom Kipur, najsvetiji dan judaizma, koji je te godine slavljen za vrijeme muslimanskog svetog mjeseca ramazana. Egipatske snage su se s juga probile do Sinaja prešavši liniju prekida vatre koja je 1967. godine uspostavljena na Sueckom kanalu. Sirijska vojska je napala Golansku visoravan sa sjevera. Ali Izrael je izašao kao pobjednik i osigurao primirje koje je okončalo rat. Za manje od tri sedmice borbi ubijeno je 2.500-2.800 Izraelaca i više od 8.000 pripadnika Arapske koalicije.
Izraelci su nakon rata ozbiljno kritizirali svoje političke i vojne vođe ne samo zato što su ignorirali sve znake upozorenja nego i zato što su odbacili egipatske pokušaje mirovnih pregovora koji su prethodili početku sukoba. Vojno rukovodstvo je bilo primorano podnijeti ostavku, a naknadno su im se pridružili i premijerka Golda Meir i ministar odbrane Moše Dajan.
Pa ipak, Jomkipurski rat ostao je zapamćen kao neminovan. Isto važi za sve izraelske ratove, bez obzira koliko loše su bili osmišljeni ili koliko je propuštenih prilika za smanjivanje napetosti objelodanjeno nakon što je rat završen. Čak se i vojna uprava nad Palestincima – s postepenom ali neprekidnom eksproprijacijom palestinske zemlje – vidi kao ne baš najsretniji ali nužan status quo koji traje skoro 5 decenija. Nasilje nas bira iznova i iznova. To duboko usađeno uvjerenje ogleda se u dvije sramne izjave koje se pripisuju Goldi Meir:
„Kad dođe mir, s vremenom ćemo možda oprostiti Arapima što su ubijali našu djecu, ali bit će nam teže da im oprostimo što su nas natjerali da ubijamo njihove sinove.“
„Mir će nastupiti kada Arapi budu voljeli svoju djecu više nego što mrze nas.“
Izraelske odbrambene snage se ne zovu tako zato što ih koristimo u odbrambene svrhe; tačnije bi bilo reći da je za Izraelce svaka upotreba Izraelskih odbrambenih snaga po definiciji odbrambena.
Činjenica je da su Izraelci kritizirali svoju vlast zbog vođenja ratova. Kao i u slučaju Jomkipurskog rata, i nakon mnogih drugih izraelskih ratova slijedilo je razočaranje. Vojna kampanja u koju je Izrael krenuo u junu 1982. godine – i koja je prerasla u Prvi libanski rat (1982) – u početku je imala svesrdnu podršku javnosti. Ali već u septembru je izraelska organizacija Mir odmah (Peace Now) organizovala demonstracije u Tel Avivu – među najvećim ikada održanim u tom gradu – protiv rata i masakra u Sabri i Šatili. U početku je i Drugi libanski rat (2006) protiv Hezbolaha doživljavan kao opravdan i neophodan, ali naknadno je vlada imenovala sudiju u penziji Elijahua Vinograda da sprovede istragu o sukobu. Vinogradova komisija je oštro osudila ključne donosioce odluka.
Poput američkih ratova u Vijetnamu i Iraku, i izraelskim ratovima prethodi široko rasprostranjen osjećaj neminovnosti, a na kraju ih prati oštra javna kritika. Čime se može objasniti ova cikličnost perspektive, naizmjenični rituali afirmacije i odbacivanja? Zašto ne učimo na prošlim greškama onda kada nam je to najpotrebnije?
Tendencija da retrospektivno osuđujemo ne može se u cjelini objasniti informacijama koje su objelodanjene nakon što je rat završen, niti udobnom pozicijom naknadne pameti. Suviše mnogo grešaka je ponovljeno suviše mnogo puta da bi takvo objašnjenje bilo dovoljno. Uzmimo, na primjer, neprekidne izraelske kampanje u Gazi koje nastavljaju da eskaliraju bez obzira na očigledne greške. Svaki razuman prikaz tih angažmana otkriva konzistentno, čak opsesivno ponavljanje pogrešnih procjena, propuste u predviđanjima, neopravdanu upotrebu sile i nedostatak jasnih ciljeva. Čak bi se moglo reći da se strateške greške i moralni porazi sa svakom kampanjom samo pogoršavaju. Broj žrtava to najpotresnije ilustrira. U toku Rata u Gazi 2008-2009. godine (od decembra do januara) ubijeno je više od 1.400 Palestinaca i 13 Izraelaca. U toku Rata u Gazi 2014. godine (od jula do avgusta) ubijeno je više od 2.200 Palestinaca i 72 Izraelca. Jedno poređenje će nam pomoći da rasvjetlimo do koje mjere su izraelski postupci bili neproporcionalni: u prve tri sedmice invazije Iraka 2003. godine, američka vojska je uništila više od 1.600 oklopnih vozila; u Gazi 2014. godine, Hamas nije posjedovao nijedno oklopno vozilo, ali su izraelski tenkovi u prosjeku ispalili 7 puta više granata na dan nego američki tenkovi u toku invazije Iraka. Izraelski helikopteri ispustili su 2 puta više „hellfire“ raketa od američkih helikoptera u 3 sedmice 2003. godine. Pa ipak, niko u Izraelu ne sumnja da nas uskoro čeka još jedan rat u Gazi, vjerovatno suroviji od prethodnog.
Šta god mislili o Izraelu i Izralecima, promjena perspektive koju sam opisao – od početne neminovnosti rata do prepoznavanja njegove nepodnošljive uzaludnosti nakon što su mrtvi sahranjeni, a život (čiji život?) ide dalje – nije isključivo odlika Izraela. Usuđujem se reći da je ta promjena suštinska osobina rata. Čini mi se da svako ko ima osjećaj za realnost rata mora prepoznati da rat podrazumijeva korenitu distorziju vrijednosti, kao i sudova o tome šta je dobro a šta loše. Ravnodušnost prema bolu i gubitku – bilo sopstvenom ili tuđem – preduslov je rata. Čitava društva moraju otupjeti na patnju.
Kao što je Elaine Scarry pokazala u knjizi Tijelo koje boli / The body in pain (1985), jezik rata često služi prikrivanju samog čina rata i najbolji je put ka stanju otupjelosti. Mi oružju i vojnim pohodima dajemo benigna imena kao što su Odbrambeni štit (Defensive shield), Zaštitna ivica (Protective edge) i Stub odbrane (Pillar of defense). Mi ’neutraliziramo’ i ’likvidiramo’ neprijateljske snage; ’steriliziramo’ i ’čistimo’ gradove i sela; ’proizvodimo rezultate’ i uzrokujemo ’kolateralnu štetu’; ’razoružavamo’, a ne ’ranjavamo’; predstavljamo rat kao ’put’ ka ’slobodi’ ili ‘sigurnosti’; izgubljene živote opisujemo kao ’trošak’ nastao ’na putu’ ka takvim ciljevima. Vojsku zamišljamo kao džinovsko biće koje ima sopstveno tijelo, a vojne jedinice – iako su sastavljene od pojedinačnih ljudskih bića – opisujemo kao organe tog džinovskog tijela. Kao što to Scarry objašnjava, „vizija o uobičajenoj veličini odrasle ljudske osobe prerasta sada u kolosa s jednom nogom u Italiji, drugom u sjevernoj Africi, glavom u Švedskoj i rukom koja doseže obale Francuske, a onda iznenada zamahuje pesnicom prema Njemačkoj“. Sve te umrtvljene metafore, zavodljivo opisna vlastita imena i šuplji strateški termini prikrivaju bol, patnju i gubitak koji rat čine onim što jeste. Osoba koja je iskusila rat, a ipak se služi takvim rječnikom je ili neiskrena ili je izgubila dodir s moralnom realnošću.
Rat zahteva korjenito drugačiji pojam zdravog razuma i drugačiji osjećaj pravičnosti. Rat kažnjava razum i nagrađuje ludilo. Kao pojedinci, mi ne vodimo rat nego mu podliježemo. Gubimo se u njemu. Jezik rata vrvi od izjava o kontroli i moći koje očajnički prikrivaju nemoć dugoročnog ispoljavanja gnjeva. Da biste se vratili iz rata, morate vidjeti svoje učešće u njemu kao nevjerovatno. Makar na kratko, mora vam biti teško da povjerujete da ste u njemu učestvovali. Morate se suočiti s moralnim ludilom da biste rat ostavili iza sebe. Osoba koja je učestvovala u ratu i onda jednostavno nastavila sa svojim životom, naizgled netaknuta tranzicijom, nikada se nije istinski vratila iz rata.
Ponekad je kolektivno moralno ludilo rata opravdano. Čak i oni koji smatraju da se učešće savezničkih sila u Drugom svjetskom ratu ne može opisati kao nesumnjiv primer opravdanog rata, mogu se složiti da je zaustavljanje nacističke Njemačke u osvajanju svijeta opravdalo totalni rat. U drugim prilikama, ludilo rata je neopravdano ali oprostivo. Mogu postojati okolnosti u kojima nas lažni dokazi tragično navode na zaključak da je rat jedini način da se spriječi još veća propast. Također je moguće da vođenje rata bude opravdano, ali da ipak ne isključuje krivicu – na primjer, kada propustimo priliku da preduprijedimo okolnosti u kojima rat preostaje kao jedina mogućnost.
Ratovi obično djeluju nemoguće sve do trenutka kada najednom postanu (ili nam se tako čini) sasvim neizbježni. Čim rat postane opcija – živa opcija, što bi rekao Willaim James – on postaje i neizbježan. Dok je rat samo opcija, ali ne i neminovnost, treba ga naravno izbjegavati. Ali ako je tako, onda rat nikada i nije opcija koju možemo razumno odbaciti: on je ili neminovnost ili ništa. U najboljem slučaju možemo se nadati trenutku u kome odluka može prevagnuti na bilo koju od dvije strane; trenutku u kome živa opcija rata može biti ili ugušena ili realizirana.
Čak i kada je rat opravdan, njegova razorna logika ne slaže se s predstavom koju osoba ima o sebi prije nego što rat sve razori i nakon što se red na kraju uspostavi. Prelaz od uvjerenja da je rat neminovan do naknadne svijesti o njegovoj uzaludnosti signalizira privremenu obustavu razuma i naknadno otrežnjenje. Čak i za slavljenje pobjede u ratu potrebno je prvo poreći da smo ga vodili – tačnije, moramo ignorirati užas, razaranje, rane, bol, gubitak i smrti koje su bile nužan dio rata. Istruhla tijela mrtvih i okolnosti njihove smrti precrtavamo ogromnim, čistim, geometrijski pravilnim spomenicima, cvijećem i fotografijama iz nevine mladosti poginulih u ratu. Svaki rat u kome učestvujemo, naročito onaj koji smo sami započeli, zamišljamo kao nešto drugo, nešto što ima smisla, čije je značenje kontrolirano i ograničeno, nešto što je razumljivo i ima podršku. Pristojna osoba ne može bezrezervno podržati čak ni opravdan rat. To ne znači da će pristojna osoba odbiti da u njemu učestvuje, već da jasno sagledavamo moralnu realnost opravdanog rata tek onda kad se oko nje dvoumimo.
Otkad je praksa obaveznog vojnog roka napuštena u većini zapadnih zemalja tokom druge polovine 20. vijeka, ratove ne vode građani, već se oni vode u njihovo ime. Moralno iskustvo rata delegira se profesionalnim vojskama – čiji se pripadnici često regrutiraju iz redova siromašnih i neprivilegiranih – koje se bore daleko, što dalje od čistog vazduha domovine kojoj navodno služe. Kao i mnogi drugi aspekti savremenog života, današnji ratovi se oslanjaju na podjelu rada koja većinu građana na zapadu izolira od moralnog smisla njihovih izbora, postupaka i načina života. Ratovi su postali tako neopipljivi da nekada i ne znamo da li i koliko ih se vodi u naše ime u datom trenutku. Stoga nije neobično što su za imućne ljude i buržoaziju ratovi postali ne samo apstraktniji već, u izvjesnom smislu, manje sporni. Ti ljudi najčešće ne poznaju nikoga ko služi u vojsci. Da bismo prevazišli tu strukturnu otupjelost, moramo se potruditi da razumijemo iskustva kojih smo pošteđeni.
Kada mogućnost rata postane stvarna i zakuca na vrata, osoba doživljava slom značenja koji je povezan s osjećajem naglo rastuće opasnosti. Mjesta koja su bila sigurna – trgovina, put do škole ili igrališta, autobus, kafić – najednom postaju prijeteća. Stvari koje su izgledale važne – porodična razmirica, uzbudljiv novi posao, završni ispit, izlazak s osobom koja vam se dopada – postaju zanemarljive. Ljudi žude za onim što su donedavno uzimali zdravo za gotovo. Gdje god krenete srećete ljude koji osjećaju da ovako više ne može, da nešto (sigurnost, poštovanje, premoć) mora biti vraćeno. I svima je potpuno jasno da se to nešto može povratiti jedino nasiljem.
Kada svi oko tebe podlegnu toj ’neminovnosti’, tom pozivu na nasilje, vrlo je teško da mu se i sam ne predaš, a još teže da ga se javno odrekneš. Kao da su svi drugi istovremeno izgubili razum i od tebe napravili ludaka ili, još gore, ludaka i potencijalnog izdajnika. Kada svi oko tebe misle da si lud, onda zaista moraš biti lud da bi vjerovao da si samo ti pri zdravoj pameti. Moraš biti lud da bi pomislio da si jedina osoba koja jasno vidi šta se dešava, čak i ako zaista jesi jedina takva osoba.
Tada moraš izabrati da li ćeš napustiti društvene veze koje daju značenje tvom životu ili ćeš napustiti malu, tihu istinu o uzaludnosti rata. Držeći se te istine, gubiš sve do čega ti je stalo – gubiš svoj razum. Ako ne nađeš druge ljude koji dijele tvoje viđenje stvarnosti, predat ćeš se; podržat ćeš rat. Neminovnost rata je prosto jača od tebe. Sručuje se na tebe kao prirodna sila. Ratu je svojstvena ’ratna magla’, onaj osećaj neminovnosti koji pritiska kolektivni um sve dok ne prihvati ludilo rata.
Snaga uvjerenja
Početkom ovog vijeka, kada sam služio u Okupiranim palestinskim teritorijama, moje drugove i mene nije zanimala politika. Povremeno smo vodili političke rasprave – ja sam smatrao da treba okončati okupaciju i da Palestinci treba da imaju sopstvenu državu – ali nismo imali nikakve jasno artikulirane stavove o opravdanosti vojne uprave koju smo sprovodili. Bilo nam je svejedno da li stvari treba ili mogu da budu drugačije jer one nisu bile drugačije. Okupacija je bila – i još uvijek jeste – činjenica, a mi smo bili u njenom centru.
Ipak, razumjeli smo unutrašnju logiku okupacije. Svakog ko nije bio Izraelac smatrali smo potencijalnim neprijateljem ili potencijalnim teroristom, i znali smo da je zastrašivanje jedini način da kontroliramo 2,5 miliona Palestinaca koji nemaju status državljana i osnovna građanska prava. ’Demonstrirali smo svoje prisustvo’ korištenjem sile, ponekad na neočekivan način. Svaku upotrebu sile, koliko god ona bila proizvoljna, zvali smo ’prevencija’: zastrašujući civilno stanovništvo arbitrarnom silom, smanjivali smo rizik od nasilnog otpora našoj vlasti i na taj način sprečavali napade. Svaka osoba i svaki postupak mogli su predstavljati pretnju koja zahtijeva kaznu ili su tako mogli biti prikazani. Odluke o tome ko predstavlja prijetnju i kakvu kaznu ta pretnja zaslužuje donosili smo na osnovu ‘jasnih sudova’ unutrašnjeg instinkta. Naš unutrašnji instinkt je pak postajao utoliko impulsivniji ukoliko smo duže trpjeli stanje potpune neizvjesnosti. Dok smo činili zlo i nanosili povrede sve većem broju nevinih ljudi da bismo preduprijedili moguće napade, osjećali smo da mržnja prema nama raste i da se pretnje umnožavaju. Znali smo da je opasnost koju smo osjećali makar dijelom odraz naše brutalnosti, ali svijest o tome nije činila opasnost manje stvarnom ili uznemirujućom.
To što smo znali, ili mislili da znamo, bilo nam je dovoljno. Nismo osjećali potrebu da opravdavamo legitimitet vojne uprave koju smo sprovodili. Mi smo jednostavno bili sinovi i kćeri našeg društva. Htjeli smo udovoljiti našim roditeljima i prijateljima; htjeli smo da nas uvažavaju, poštuju i žele. Htjeli smo biti dobri Izraelci, najbolji među najboljima. Za većinu nas, odbiti da služimo u vojsci značilo je sve to odbaciti i razočarati one do kojih nam je stalo i kojima je stalo do nas. Kod kuće smo bili pristojni ljudi, ali okupacija je bila drugačija; ona je zahtijevala okorjelost. Planirali smo da ponovo postanemo pristojni čim odslužimo tri godine vojnog roka. Pauzirali smo od stvarnosti u nečemu nalik noćnoj mori koju smo morali da podnesemo prije nego što se kao pobjednici vratimo u društvo.
Društvena nužnost, a ne uvjerenje, omogućila je moju moralno nedopustivu službu izvršioca izraelske vojne uprave. Ipak, nije trebalo da služim. Danas poznajem ljude koji su, za razliku od mene, odbili da služe kao okupatori. Oni su na rat odgovorili uvjerenjem.
Uvjerenje ne mora biti saveznik rata, a može biti i njegov glavni neprijatelj. Pod ‘uvjerenjem’ mislim na ono što John Locke u Pismu o toleranciji / A letter concerning toleration opisuje kao život i moć istinske religije. „Briga o Dušama ne može pripasti Građanskom Sudu jer se njegova Moć sastoji samo u spoljašnjoj sili“, piše Locke. „Istinska i spasonosna Religija sastoji se od unutrašnjeg ubjeđenja Duha; bez njega ništa nije milo Bogu“. Smisao tih riječi je da se sila ne može i ne smije koristiti kao način da se utječe na vjeru pojedinaca.
Locke je također želio zabraniti vjerskim vođama da koriste vjerska ubjeđenja kao instrumente političke moći. On je vjerovao da je savezništvo vjerskih ubjeđenja i političkih interesa bilo izvor vjerskog razdora u Engleskoj 17. vijeka. Ograničavajući političku moć na građanske interese ‘života, slobode, zdravlja i ugađanja tijelu’ Locke se nadao da će zaštititi unutrašnje biće – to rodno mjesto uvjerenja – od političke moći.
Upravo to unutrašnje biće čija je uvjerenja Locke branio rat hoće da pokori svojom nužnošću. Ako je uvjerenje odvojeno od građanskih interesa, pojedinci u njemu mogu naći oslonac koji će im pomoći da odole iskušenju rata. Dok razmišljaju o ratu, pojedinci se mogu pozvati na pogled na svijet koji je udaljen od perspektive njihovih političkih institucija. Vjerske i druge etičke zajednice kojima nedostaje direktna politička moć mogu se suprotstaviti kolektivnom ludilu. Odvajanje države i crkve može nas zaštititi od političke tiranije isto onoliko koliko nas štiti od tiranije religije.
Uvjerenje se može njegovati u etičkoj zajednici susjeda, ali isto tako u zajednici koja se proteže kroz vrijeme i prostor, poput vjerske ili umjetničke zajednice – čak i kad nismo u fizičkom dodiru sa njenim drugim članovima. Da bi uvjerenje opstalo, nema potrebe za direktnim priznanjem njegovog značaja; dovoljna je istinska mogućnost priznanja. Moramo se obratiti nekome ko bi zaista mogao da nas sasluša, čak i ako u ovom času ne može da nas čuje. Taj neko može biti udaljen, ali da bi uvjerenje za nas imalo smisla, moramo vjerovati da postoji realna šansa da će taj neko primiti našu poruku. Uvjerenje se oslanja na zajednicu, stvarnu ili moguću, koja se upravlja po drugačijim mjerilima od većinskih. Da pojasnim, nije mi namjera da podržim Glaukonov cinični pogled na svijet, po kojem djelujemo pravično samo zato da bismo stekli društveni status koji pravično djelovanje sa sobom nosi. Ali vjerujem da je Glaukonov pogled na svijet karikatura jedne važne istine: da je istinska mogućnost da drugima izgledamo pravični neophodna za našu sposobnost da pravično djelujemo i da svoje postupke tako razumijemo.
Mogućnost priznanja daje nam spoljašnju tačku gledišta na nužnost rata i na politiku uopće; njome se može objasniti otpornost pojedinaca na društvene pritiske. Uvjerenje te vrste dopušta pojedincima da prepoznaju sebe – svoje duše – čak i kada ih niko drugi ne prepoznaje. Ljudi koji postupaju iz uvjerenja u stanju su se pobuniti protiv onoga što misle da znaju jer do onoga što znaju nisu došli razmišljanjem. Uvjerenje nam je zato najpotrebnije kada ratna magla prekrije zdrav razum.
Sposobnost da se odbace naizgled nesporne činjenice ima i svoju tamnu stranu. To je sposobnost koju je Avram pokazao kad se povinovao božjem zahtjevu da žrtvuje voljenog sina Isaka. Donekle suprotno rabinskoj tradiciji, tumačim žrtvovanje Isaka (Akedah) kao podsjetnik na to da zloupotrijebljeno uvjerenje može proizvesti zlo. Avramova neizmjerna ljubav prema bogu pretvara se u njegovo nezamislivo izdajstvo sopstvenog sina. Isakovo pitanje ocu – „A gdje je janje za žrtvu?“ – pitanje je koje zdrav razum postavlja u kontekstu apsolutne odanosti. Postoje užasi do kojih dovedi samo snaga uvjerenja.
Naša uvjerenja su duboko i nužno podložna greškama, pa ipak smo u njih najsigurniji. Ta sigurnost u nešto pogrešno čini uvjerenje opasnim, ali također može od njega napraviti čuvara naše političke savijesti. U istoj mjeri u kojoj nas uvjerenje može spriječiti da se prepustimo dobrom zdravom razumu, ono nam može sačuvati razum kada smo okruženi ludilom tako što nam omogućava tačku gledišta izmještenu iz našeg neposrednog društvenog okruženja. Na primjer, neki od najutjecajnijih desničarskih političara i aktivista u Izraelu su religiozni ili dolaze iz religiozne sredine. Isto tako, neki od glavnih aktivista u izraelskom pokretu protiv okupacije su religiozni ili su religiozno vaspitani. Vjersko uvjerenje je omogućilo aktivistima na obje strane političke mape da se pozovu na mogućnosti izvan etosa neophodnog nasilja kako bi oblikovali izraelsku politiku.
Jedna anegdota dobro ilustrira to o čemu govorim. Hebron, ili al-Khalı̄l na arapskom, veliki je palestinski grad na Zapadnoj obali i jedini palestinski grad s jevrejsko-izraelskim naseljem u svom centru. Jevrejsko naselje u Hebronu jedno je od najekstremnijih na Zapadnoj obali. Njegovi stanovnici izričito teže progonu svih Palestinaca iz Hebrona jer misle da će to ubrzati dolazak Mesije. U Hebronu živi oko 215.500 Palestinaca i 600 jevrejsko-izraelskih naseljenika. Naseljenici napadaju svoje palestinske susjede, otimaju njihovu imovinu i pritom uživaju zaštitu IDF-a. Palestinci nisu državljani Izraela i stoga nemaju pravo na zaštitu. Ali ponekad se dogode i palestinski napadi na jevrejsku zajednicu u Hebronu. Kao odgovor na to, IDF je ustanovio redovnu praksu evakuiranja palestinskih kuća i preduzeća iz okoline jevrejskih kuća. Naseljenici to koriste da okupiraju ispražnjene kuće i zgrade. IDF se onda umiješa da odbrani naseljenike-okupatore od moguće odmazde i tada istjera još više Palestinaca iz okoline. To je postao metod širenja jevrejskih fundamentalista u Hebronu.
Isa Amro, palestinski aktivista i stanovnik Hebrona koga podržava izraelska organizacija za zaštitu ljudskih prava B’Tselem, iznajmio je 2007. godine kuću usred jevrejskog naselja. Kuća je bila u vlasništvu palestinske porodice koju je IDF na silu izbacio. Bila je napuštena dok se Isa nije uselio. Drugi aktivisti, uključujući i mene, u šali su je prozvali „prvo palestinsko naselje“. Kuća se morala popraviti i obnoviti i bilo je važno da tome prisustvuju izraelski aktivisti u slučaju da naseljenici uznemiravaju ili napadaju palestinske radnike. Smjenjivali smo se u čuvanju kuće, opremljeni video kamerama i spremni da snimimo bilo kakvo uznemiravanje.
Jedne noći nas trojica smo išli ulicom a-Šuhada na noćnu smjenu čuvanja kuće. Ulica a-Šuhada vodi ka Ibrahimi džamiji koja je sagrađena oko Pećine patrijarha;3 u toj ulici je nekada bila velika pijaca. Kada je 1994. godine jevrejski naseljenik ubio muslimanske vjernike u džamiji, ulica je zatvorena za Palestince da bi se Jevreji zaštitili od odmazde. Danas je to ulica samo za Jevreje. Penjali smo se uzbrdo ka jevrejskom naselju Tel Rumeida, na čijem obodu je stajala Isina kuća. Bila je skoro ponoć i sve je bilo tiho sem jedne grupe jevrejskih tinejdžera koji su sjedili oko vatre i pjevali.
Dok smo prolazili pored njih, prepoznali su nas kao izraelske Jevreje i pitali kuda idemo. Odgovorili smo „Tel Rumeida“ i nastavili da hodamo pokušavajući da izbjegnemo dalja pitanja. Djeca su bila uporna: „Kojoj porodici idete u posjetu?“, dovikivali su za nama dok smo odmicali. Ignorirali smo ih. Onda je jedan od njih došao na ideju. Došapnuo je nešto svom prijatelju i potrčao za nama. „Hej! Jeste li ludi?“, rekao je. „Šta radite ovdje hodajući po Hebronu usred noći bez ikakve zaštite? Arapi će vas ubiti! Zaklat će vas!“ Nije nas uplašio. Znali smo da nismo u opasnosti. Više su nas brinuli naseljenici nego Palestinci. Posmatrajući našu reakciju, dječak se okrenuo ka svom prijatelju i pobjedonosno uzviknuo: „Rekao sam ti da su ljevičari!“
Iako je bio tako mlad, dječak je razumio da u izraelskom društvu samo naseljenici i aktivisti zaista razumiju Hebron. Nijedna od te dvije grupe ne vjeruje u izraelski etos neophodnog nasilja. Naseljenici pristaju na nasilje i biraju ga iz religijskih i etničkih pobuda; aktivisti ga osuđuju i odbacuju iz moralnih i religijskih razloga. Ali i jedni i drugi djeluju iz uvjerenja, a ne iz straha. Jer jedino se uvjerenje – unutrašnja čvrstina duha – može suprotstaviti ćudima politike.
(TBT, Boston Review)