Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Brexit će se desiti, Škotska će postati nezavisna do sljedeće generacije, politički centar u parlamentu je ispario. A korbinizam je propao. Propao je zato što je već godinu dana manji od zbira svojih činilaca.
Jeremy Corbyn je svoj lični i rejting stranke gurnuo u slobodni pad zauzimajući neodbranjiv stav o brexitu, vođen internom birokratijom koja je odbila da sluša birače i razum.
Dok diže dreku protiv pristalica ostanka u EU jer su navodno oni krivi za izborni poraz, laburistička pro-brexit ljevica ne razumije glavnu stvar. Protraćili smo pola godine na svađe stranačke konferencije i privlačenje birača liberalnih demokrata i Zelenih, pa nismo imali vremena za pripremne radove u malim gradovima sa sjevera koji su glasali za izlazak kako bismo ih osvojili internacionalističkim pristupom brexitu. Da li smo mogli da ih osvojimo zagovaranjem drugog referenduma otvoreno je pitanje, ali Corbynov tim, primoran da prihvati taj pristup, odlučio je da to ni ne pokuša.
Dakle, od svih analiza koje treba obaviti prije nego što krenemo dalje, prioritet je odnos između radikalne socijalne demokratije i lexita (ljevice koja je za brexit). Corbyn je još prošlog decembra imao dokaze da će masa onih koji su glasali za ostanak u EU preći ka Zelenima i liberalnim demokratima, ukoliko partija svim srcem ne stane iza drugog referenduma sa opcijom za ostanak. Odbio je da to uradi, a 29. aprila ga je u tome podržao Laburistički nacionalni izvršni komitet.
Za mene je to bio prvi fatalni momenat. Podrška laburistima srozala se na 22 posto, liberalni demokrati su skočili na blizu 20 posto i progresivna politika se rasparčala. Jedina utjeha je bila to što su na desnici torijevci također pali, jer ih je na trenutak zasjenila Brexit partija.
To je bio uvod za grozničavo ljeto „četvoropartijskog sistema“, što je od laburista i torijevaca zahtijevalo stratešku akciju kako bi povratili prednost. Torijevci su preduzeli odlučnu akciju, laburisti nisu.
Konzervativci su izabrali Johnsona; naselili su i premijerov kabinet i vladu tvrdokornim neoliberalima koji se ravnaju prema Trumpu; prigrlili su kulturalni rat protiv manjina i ljevice; postavili su kurs za brexit bez dogovora; tokom krize zbog suspenzije parlamenta protjerali su liberalne konzervativce iz svojih redova.
Nasuprot tome, laburisti su se koprcali, ne zbog nesposobnosti, ni zbog sabotaže stranačke desnice. Corbyn je izveo zaokret ka „drugom referendumu o bilo kom dogovoru“ poslije debakla na izborima za evropski parlament, samo da bi se onda povukao pod pritiskom sindikata, zakazujući debatu na konferenciji dok su se njegove vlastite pristalice iz izvršnog komiteta upinjale da je spriječe.
Tek poslije glasanja na konferenciji krenulo se sa neophodnim pritiskom na liberalne demokrate. Ali do tada se druga strateška greška već desila. Corbyn je bio efikasan lider opozicije protiv Therese May, ali je bio pogrešan izbor za borbu protiv Borisa Johnsona. Johnson je imao ekipu, novac i plan da bude veći populista od svih.
Tokom nekoliko sedmica početkom jeseni pokret #SpriječimoUdar preuzeo je štafetu pobune od pokreta za ostanak u EU. Organizirali smo spontana okupljanja, postavili agendu. Čak su i lexiteri održali svoj skup protiv državnog udara. Ali Corbynov kabinet je i dalje bio neodlučan, u strahu da se Corbyn ne približi suviše opciji ostanka u EU.
Onda su, kada je kriza bila gotova a otpor Johnsonovom dogovoru za brexit vraćen u parlament, laburisti kao cjelina previdjeli opasnost od rasta antipolitičkog sentimenta. Do trenutka kada je Johnson izmanevrisao parlament da mu omogući izbore, scenario „narod protiv parlamenta“ bio je već napisan i usvojen.
Sada smo suočeni sa savezom konzervativizma i autoritarnog nacionalizma. Jedini odgovor je savez centra i ljevice. Ali su centar i ljevica, čak i unutar Laburističke partije, rješeni da se bore jedni protiv drugih. Korbinovi saveznici su stalno podsjećali poslanike laburista koji su predlagali savez sa liberalnim demokratima oko parlamentarne taktike, da su liberalni demokrati „promoteri javne štednje i djecoubice“.
Mada je Korbinu instinkt govorio da izbore treba izbjeći – dijelom, kako sam čuo, zato da bi se otvorila perspektiva njegove zamjene prije proljeća – liberalni demokrati su sebe ubijedili da su oni „kabinet u sjeni“, dok je Škotska nacionalna partija mislila kako da izazivanjem izbora ograniči štetu od suđenja Salmondu.1 Oni koji kažu da smo pogriješili zato što smo pristali na izbore potcjenjuju razmjere drame u parlamentu koja je podstakla okretanje birača desnici.
Pošto je Farrage naglo odustao od borbe za svojih 317 mjesta i napustio izbornu trku, jedino što je torijevce moglo zaustaviti bio je ili (a) izborni pakt progresivnih partija, ili (b) orgomna izlaznost mladih progresivnih birača, ili (c) masovno taktičko glasanje.
Da biste vidjeli kuda dalje, morate priznati dubinu nerazumijevanja koje opsjeda ljevicu inspiriranu staljinizmom. Mantra Corbynovih saveznika tokom čitave ove krize bila je: „nećemo napustiti radničku klasu“. Na kraju je moćni sindikalac Len McCluskey bio dovoljno iskren da tome doda izostavljenu riječ: „bijelu“.
Pogled na svijet koji podrazumijeva da niskokvalificirani, stariji manuelni radnici iz rasturenih postindustrijskih gradića poput Leeja imaju više utjecaja na našu politiku od osiromašenog multietničkog stanovništva Coventrija – izgubljen je i dezorijentiran u kapitalizmu 21. vijeka.
Birači koji su laburistima sačuvali Leeds, Manchester i Bristol na ovim izborima bili su „radnička klasa“ baš kao i brđani sa sjevera Engleske koji su se okrenuli Borisu Johnsonu. Laburisti nikad nisu „napustili“ radničku klasu. Ali je jedan njen dio na izborima napustio nas i ja otvoreno tvrdim da je u mjestima gdje se to desilo zavladala toksična atmosfera nativizma i ksenofobije, zbog koje je među pojedinim laburističkim poslanicama zavladao strah od kampanje u vlastitim gradovima.
Put nazad bit će dug. Moramo sačuvati ekonomski radikalizam, otkačiti politiku koja je podstakla strah birača zbog nacionalne sigurnosti i transformirati Laburističku partiju u nešto što misli i djela više kao društveni pokret.
Svaki od tih zadataka zahtijeva detaljno planiran rad i vrijeme. Savez koji ga može omogućiti prilično je očigledan: nestaljinistička ljevica treba izgraditi jače, funkcionalne odnose sa mehkom ljevicom i laburističkim centrom.
Što se tiče vodstva, razmjere poraza i populistička priroda vlasti koja nas očekuje znači da sada moramo uzeti u obzir lične kvalitete kao što su ugled, sposobnost za prilagođavanje i buđenje nade. Ponosan sam na Jeremyja Corbyna zbog načina na koji se usprotivio užasnoj kampanji blaćenja i zastrašivanja. Odlučno je okončao neoliberalni stisak na stranačku politiku, do te mjere da čak i njegovi neprijatelji znaju da nema povratka na staro. Sa entuzijazmom je odveo stranku ka radikalno zelenoj agendi. Što se tiče 32 posto na izborima, laburisti su još uvijek jedna od najuspješnijih socijal-demokratskih partija u Evropi.
Ali Corbyn nikada nije razumio šta lijevi populista mora biti. Nikada nije bio u stanju da artikulira otpor političkim institucijama i bogatašima, što je moglo da inspirira radnike iz malih engleskih gradova. Kada je podjela unutar korbinizma postala nepomirljiva, njegove pristalice su oko Corbyna izgradile zid umjesto mostova.
Naravno da nam je potrebna „analiza“, ali najbolju analizu čine debata, teorija, otvorenost prema naučnim dokazima i anketama. A rukovodstvo oko Corbyna ne stoji baš najbolje sa teorijom i otvorenošću. Zato Jeremy treba brzo odstupiti i postaviti prelaznog lidera sa drugačijim rukovodstvom.
Prije općinskih izbora 2020. potreban nam je novi lider opozicije. To treba da bude osoba od ugleda i iskustva da izdrži ono što nam se sprema. Neko ko može ujediniti laburistički centar i ljevicu. Nema mnogo kandidata koji ispunjavaju te uvjete.
(TBT, New Statesman)