Piše: Carl Bildt, thebosniatimes.ba
Kako smo došli do ovakvog stanja stvari? I kako da ga prevaziđemo?
Doba nakon Drugog svjetskog rata je donedavno predstavljalo vrijeme benevolentnog liberalnog internacionalizma. Poslijeratni poredak je počeo da dobija obličje već 1941. kada su američki predsjednik Franklin Roosevelt i britanski premijer Winston Churchill izradili nacrt Atlantske povelje na brodu koji je bio usidren u kanadskom zalivu Placentija. Iako je Hitler pobjeđivao na evropskim bojištima, Churchill i Roosevelt su bili riješeni ne samo da poraze nacistički nalet, već i da postave temelje za budućnost mira i demokratije.
Uspjeli su, prevazišavši granice onoga što su vjerovatno mislili da je moguće. Nakon Atlantske povelje uslijedile su Ujedinjene nacije, institucije Bretton Woodsa, globalni trgovinski sistem, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima i još mnogo toga. Tokom poslijeratnih decenija dekolonizacije iznjedrile su se mnoge nove zemlje, a bivši neprijatelji su se udružili u novim savezništvima i sveobuhvatnoj strukturi integracije.
Veliko „otvaranje“ Kine i raspad Sovjetskog Saveza 1991. označili su početak četvrt vijeka zaista značajnog globalnog procesa. Zapravo, sudeći po standardnim ekonomskim, političkim i socijalnim indikatorima, to bi možda moglo da bude najboljih 25 godina u ljudskoj historiji. Nema velikih ratova između supersila, globalna trgovina je proširila i podstakla ekonomski rast, siromaštvo je više nego prepolovljeno, a brzi napreci u nauci i tehnologiji donijeli su blagodeti u svaki kutak svijeta.
Međutim, svijet u posljednjih nekoliko godina ulazi u novu fazu. Politiku idealizma i nade zamijenila je politika identiteta i straha. Taj trend je na Zapadu puštao korijene u jednoj zemlji za drugom, ali njegove najupečatljivije manifestacije bile su u dvije anglosaksonske zemlje koje su prvenstveno učinile prethodni period čudesnog napretka mogućim.
Konfuzne političke debate u Ujedinjenom Kraljevstvu je danas žalosno gledati. Od referenduma o Brexitu u junu 2016. Britanija uzalud traži iluzorni koncept suvereniteta koji bi možda mogao da spriječi masovni gubitak međunarodne moći i uticaja koji je očekuje nakon odlaska iz EU. Ta vrsta globalnog državništva koju je Ujedinjeno Kraljevstvo nekada nudilo svijetu ustupilo je mjesto lokalnom koškanju.
Ali konfuzna politika Trumpove Bijele kuće ima još veće posljedice. Bijela kuća je bila decenijama front globalnog rukovodstva; danas je izvor ratoborne retorike koja čak ni na papiru ne podupire ideju o globalnom poretku. Zapravo, zvanična strategija nacionalne bezbjednosti Trumpove administracije predstavlja napore SAD za očuvanje globalnog poretka kao kontraproduktivne i samoporažavajuće. Budućnost kakvu ona zamišlja će biti u cijelosti definisana sukobima između suverenih zemalja.
Revizije strateške pozicije Amerike predstavljale bi razuman odgovor na rusku agresiju i kršenje pravila, naročito u Istočnoj Evropi, i na sve veći prodor Kine na svjetskoj sceni. Ali prvi instinkt predsjednika SAD treba da bude odbrana međunarodnog poretka od sve većih opasnosti uz uporedna prilagođavanja da bi se odgovorilo na nove realnosti. Rješavanje problema klimatskih promjena, intenzivirane migracije i revolucije u informativnim i komunikacionim tehnologijama (ICT) iziskivat će nove sveobuhvatne sporazume da bi se zaštitili interesi suverenih zemalja.
Nažalost, izgleda da su saopštenja iz Trumpove Bijele kuće usmjerena ka osujećivanju bilo kakvog osjećaja reda uz nadu da će SAD izbiti na vrh u nekoj budućoj hobsovskoj borbi za potpunu globalnu dominaciju. Po toj logici međunarodna trgovina bi trebalo da bude regulisana ne pravilima i institucijama, već unilateralnim protekcionističkim mjerama i iznudama. A institucije poput EU, čiji je cilj da obezbijede red i stabilnost pomoću integracija, posmatraju se sa ravnodušnošću, ako ne i sa prezirom.
Iz perspektive Kine, hobsovska vizija Trumpove administracije bi se mogla pokazati kao primamljiva, pod uslovom da njena ekonomija nastavi da raste i da izbjegava ozbiljna unutrašnja socijalna ili politička previranja. Ipak, uz manje globalnih pravila Kina će nailaziti na još manje prepreka kada bude nametala svoj sve veći uticaj u inostranstvu.
U tom scenariju gubitnik bi nesumnjivo bio širi Zapad, što znači ne samo Evropa, već zemlje poput Indije, koja će ostati posvećena liberalnoj demokratiji, ekonomskoj otvorenosti i vrijednostima koje su podupirale tu čudesnu četvrt vijeka nakon Hladnog rata.
Čak i bez najgorih scenarija Zapad će se suočiti sa svijetom u kojem će novi pretendenti iznositi nove zahtjeve u vezi s budućnošću. Zato bi zapadne sile napravile sudbonosnu grešku odustajanjem od ideja i institucija koje su donosile prosperitet i stabilnost tokom prethodnih decenija. Što je najvažnije, dvije zemlje koje su najodgovornije za stvaranje poslijeratnog međunarodnog poretka ne smiju sada tome da okrenu leđa.
/Autor je bivši premijer i ministar spoljnih poslova Švedske/
(TBT, Project Syndicate)
