Piše: Carl Bildt, thebosniatimes.ba
Na proslavi marksizma prošle sedmice u Pekingu kineski predsjednik Xi Jinping je izjavio da „poput spektakularnog izlaska sunca, teorija osvjetljava put čovječanstvu za istraživanje zakona historije i potragu čovječanstva za sopstvenim oslobođenjem“. On je dalje naveo da je Marx „naučnom teorijom pokazao pravac ka idealnom društvu bez represije ili eksploatacije, gdje bi svi uživali ravnopravnost i slobodu.“
S obzirom da su Xijeve riječi izgovorene u „marksističkoj“ Kini, prisutni nisu imali izbora, te su se složili s njima. Ipak, govoreći istog dana u Trieru, predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker je dao sopstvenu manje-više velikodušnu ocjenu: „Danas označava stvari za koje nije odgovoran i koje nije uzrokovao jer su mnoge stvari koje je napisao preinačene u suprotno.“
Šta je Juncker mislio pod ovim nije potpuno jasno. Marksizam je donio nezapamćenu patnju milionima ljudi koji su bili prisiljeni da žive pod režimima s njegovom zastavom. Većim dijelom dvadesetog vijeka 40 odsto čovječanstva je trpjelo glad, gulage, cenzuru i druge oblike represije koju su sprovodili samoproklamirani marksisti.
Juncker je u svom govoru izgleda aludirao na standardni protivargument da su gnusni zločini komunista tokom dvadesetog vijeka uzrokovani nekom vrstom izopačenog Marxovog učenja za šta se ovaj čovjek teško može smatrati odgovornim.
Da li se može nešto odgovoriti na ovaj argument? Marx je veći dio svog života analizirao političku ekonomiju industrijalizacije Zapada sredinom devetnaestog vijeka. Ali za njegov trajan značaj više su zaslužne njegove ideje za budućnost i značaj koje će one imati za društvo. Kada je riječ o njegovoj zaostavštini, ovaj domen njegovog učenja se ne može zanemariti.
Marx je privatnu svojinu smatrao izvorom cjelokupnog zla u kapitalističkim društvima u razvoju njegovog doba. U skladu s tim je vjerovao da se samo njenim ukidanjem mogu prevazići klasne podjele i obezbijediti skladna budućnost. Njegov saradnik Friedrich Engels je kasnije tvrdio da će u komunizmu sama država postati nepotrebna, te će „iščeznuti“. Te tvrdnje nisu iznesene kao spekulacije, već prije kao naučne tvrdnje o tome šta budućnost nosi.
Ali, naravno, sve su to bile gluposti, a od tada je dokazano da je Marxova teorija historije – dijalektički materijalizam – pogrešna i opasna u praktično svakom pogledu. Veliki filozof dvadesetog vijeka Karl Popper, jedan od Marxovih najvećih kritičara, s pravom ga je nazvao „lažnim prorokom“. A ako je potrebno još dokaza za to, zemlje koje su prigrlile kapitalizam u dvadesetom vijeku kasnije su postale demokratska, otvorena i prosperitetna društva.
Nasuprot tome, svi režimi koji su odbacili kapitalizam u ime marksizma su neuspješni, i to ne slučajno ili kao rezultat nekog nesretnog doktrinskog nesporazuma među Marxovim sljedbenicima. Ukidanjem privatnog vlasništva i uspostavljanjem državne kontrole nad ekonomijom društvo se ne lišava samo preduzetništva koje je potrebno da ga gura napred, već se ukida i sama sloboda.
Pošto se marksizam prema svim kontradiktornostima u društvu odnosi kao prema proizvodima klasne borbe koja će nestati kada i privatno vlasništvo, disidentstvo nakon uspostavljanje komunizma je nemoguće. Po definiciji, svako osporavanje novog poretka mora da bude nelegitiman zaostatak represivnog poretka koji je prije toga bio na snazi.
Zato su marksistički režimi zapravo logični produžeci njegove doktrine. Naravno, Juncker jeste u pravu da Marx, koji je umro 34 godine prije revolucije u Rusiji, nije odgovoran za gulage, a da ipak, njegove ideje očito jesu.
U svojoj studiji u tri toma od historijskog značaja Glavni tokovi marksizma poljski filozof Lešek Kolakovski, koji je postao vodeći kritičar marksizma nakon što ga je prigrlio u mladosti, ukazuje da Marx nije pokazivao gotovo nikakvu zainteresiranost za ljude kao takve. „Marksizam malo uzima u obzir ili ne uzima u obzir uopće činjenicu da se ljudi rađaju i umiru, da su muškarci i žene, mladi i stari, zdravi ili bolesni“, piše on. Samo po sebi „zlo i patnja u njegovim očima nisu imali značenje osim kao instrumenti oslobođenja; bili su čisto društvene činjenice, ne suštinski dio ljudskog stanja.“
Uvid Kolakovskog pomaže da se objasni zašto režimi koji su prigrlili marksovu mehanicističku i determinističku doktrinu neizbježno moraju da se preobrate u totalitarizam kada se suoče s realnošću kompleksnog društva. Oni nisu uvijek bili uspješni; ali rezultati su uvijek bili tragični.
SXi sa svoje strane ekonomski razvoj Kine u proteklih nekoliko decenija smatra „naročitim gvozdenim dokazom“ kontinuirane validnosti marksizma. Ako ništa drugo, upravo važi suprotno. Ne zaboravite da je upravo Kina s čistim komunizmom uzrokovala glad i teror „Velikog skoka naprijed“ i „Kulturne revolucije“. Maova odluka da oduzme farmerima zemlju, a preduzetnicima firme imala je očekivano katastrofalne rezultate, a Komunistička partija Kine je od tada napustila taj doktriniran pristup.
Pod vlašću Maovog nasljednika Denga Sjaopinga KPK je pokrenula veliko ekonomsko „otvaranje“ Kine. Nakon 1978. je počela da vraća privatnu imovinu i dozvoljava preduzetništvo, a rezultati su bili spektakularni.
Ako razvoj Kine bilo šta koči, onda su to ostaci markszma koji su još uvijek vidljivi u neefikasnim državnim poduhvatima i represiji nad disidentima. Centraliiran jednopartijski sistem Kine prosto nije kompatibilan sa modernim i raznolikim društvom.
Dvije stotine godina nakon Marxovog rođenja definitivno je mudro razmisliti o njegovoj intelektualnoj svojini. Međutim, to ne treba da činimo u slavljeničkoj atmosferi, već da vakciniramo svoja otvorena društva protiv totalitarnih iskušenja koja vrebaju u njegovim pogrešnim teorijama.
/Autor je bivši premijer i ministar vanjskih poslova Švedske/
(TBT, Project Syndicate)