Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Rovac je ležao na kauču u sobi i razmišljao kako i zašto je preživio rat. Bio je friško okupan i osjećao je da ga po koži obuzima studen zbog vjetrića koji je puhao kroz otvoren prozor na tavanici sobe. Njegova soba bila je smještena u kupoli potkrovlja stare zgrade Sarajevske pivare tako da je jedini prozor bio ugrađen u tavanicu i kroz njega se moglo vidjeti samo parče neba i to ako je bio vedar i sunčan dan, ili zvjezdano nebo obasjano mjesečinom.
Otac mu je zaslužio taj stan kao pivarski radnik. Bio je robustan Sandžaklija koji je istovarao vreće s kamiona.
„Bože, ostat ću bez spomena“, šaputao je u sebi.
Njegova noga nikad nije prekoračila džamijski prag. Čak nije ni znao kako izgleda enterijer džamije. A samo dvadesetak metara s druge strane ulice u kojoj je živio nalazila se Careva džamija. Sretao je ljude i gledao kad ulaze u džamijski harem, a on nikad nije ni zavirio u dvorište iza vrata. Bio je svjestan Boga i imao je intimno poštovanje prema ljudima koji idu u džamiju. Kao što je intimno prezirao mladiće koji su psovali Boga dok bi igrali nogomet. Čak je, razmišljajući o tome kako nije poginuo, jer u njegovoj familiji je bilo tridesetak šehida, pomislio da ga je Gospodar poštedio jer mu nikad nije pao na sedždu. Da, bio je svjestan svoje hrabrosti i vjerovao je da mu ta hrabrost koju je ispoljavao u bitkama dolazila od samog Gospodara. Uvijek je bio dobrovoljac i nikad se nije povukao s linije. Drugovi su mu se divili i voljeli su ga. O njemu takvom snimljen je dokumentarni film koji je emitiran na francuskoj televiziji. Mlada novinarka, koja je snimila film o njemu kao braniocu Sarajeva, zaljubila se u njega i slala mu je pisma. Problem je bio komunikacija jer Rovac nije znao francuski, kao ni bilo koji drugi jezik, te joj nije odgovarao na pisma.
U takvim mislima Rovac je utonuo u san… On tvrdi da je tad doživio miradž i da je pohodio sedam nebesa.
„Braco, braco…“, drmala ga je sestra uhvativši ga za rame.
„Znam, bio je zemljotres“, nasmiješio se uspaničenoj sestri.
Potom je pogledao u otvoren prozor na tavanici kroz koji je otputovao na nebesa… Čuo je jak huk vjetra i sitno kuckanje pijeska u staklo.
„Bježimo!“, zvala ga je uspaničena sestra.
„Vi idite, ja ne mičem odavde“, smiješio se.
Pošto je od bića koja su ga provela u „noćno putovanje“ dobio instrukcije da obznani svoj miradž, rekavši mu nek čuju to drugi, pa „kome bilo milo – kome drago“, sve je ispričao roditeljima i sestri. Naravno, nisu mu povjerovali, ali su ga saslušali iz sažaljenja. Zapravo, pomislili su kako je malo „skrenuo s pameti“, a kako i ne bi šta je sve preživio kao borac.
Sestra se izjadala prijateljici koja je bila vjernica i išla u džamiju i ona joj je rekla da je takvo nešto doživio Poslanik i da to piše u Kur'anu.
„Donesi mi Kur'an“, zamolio je sestru.
Rovac je bio neuk i nije imao pojma o miradžu. Tek kad je pročitao dijelove Kur'ana koji govore o tome, zadobio je samopouzdanje.
„Moram naučiti klanjati“, rekao je sljedeće noći sestri, kad je već skoro pročitao kur'anski tekst na bosanskom jeziku.
„Zar da ti klanjaš?!“, čudila mu se sestra. „Ma, šališ se.“ To je bila veoma komična scena za nju i njenu prijateljicu koje su mu pomagale da nauči klanjati.
Važno mu je bilo da klanja dva rekata pred njima, a one bi se zakocenule od smijeha nakon svake njegove greške.
Poslije toga, Rovac je odlučio prekoračiti prag Careve džamije. Iscrpljen od nesanice i noći punih košmara, odlučio je klanjati sabah. Hodao je pustom ulicom između Pivare i Careve džamije dok nije ugledao čovjeka koji žuri preko Careve ćuprije. Bio je to stari mujezin Ganija. Ušao je za njim i sjedio u polumraku ispod lustera okačenog o kupolu, dok je Ganija učio ezan na munari. Osjetio je da ga prožima blaženo stanje, zbog čega je zasuzio.
Od tog jutra rijetko kad je propustio namaz u džamiji. Izgledao je kao čudak i nije se libio govoriti svoje vjersko iskustvo onome ko ga je želio saslušati.
Manje je bitno to što su ga saslušavali neki alimi i sufije ne bi li eventualno u njemu otkrili neke evlijanske osobine. Očito im nije bila dovoljno ubjedljiva njegova interpretacija miradža i kanili su ga se. Njegova sreća je bila da nije bio nasilan i agresivan, inače bi ga smjestili na psihijatriju. Zapravo, on ima dijagnozu psihijatra da pati od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
Tek su mu dozvolili da čisti džamijski harem, kako od snijega tako i lišća. Ja sam ga zatekao u ljeto kad se renovirala Careva džamija kako jakim mlazom vode iz gumenog šlaufa sapire kaldrmu i pločice pored šadrvana. Bio je vreo julski dan, kad su žege u ikindijsko doba u Sarajevu nesnošljive.
„Gdje je Mufa?“, pitao sam ga.
On je blehnuo u mene ne ispuštajući šlauf iz ruku.
„Tebe pitam, znaš li gdje je Mufa?“, ponovio sam, pošto mi je bilo simpatično njegovo čuđenje što mu se obraćam.
„Jesu li ti kući svi uredu?“, uzvratio mi je protupitanjem, uočivši da ga provociram.
„Znaš li ti mene?“, upitam ga i ne očekujući potvrdan odgovor.
„Znam!“
„Pušiš li?“
„Pušim.“
„Onda ostavi taj šlauf i dođi da zapališ cigaru, da mi praviš društvo dok ne dođe Mufa.“
Moja naređenja su mu bila tako autoritativna da je ostavio šlauf, zavrnuo slavinu na šadrvanu, obrisao kvasne ruke provlačeći ih ispod pazuha i došao bespogovorno sjesti za sto.
Dok smo zapalili cigare, poručio sam čaj.
„Više ti volim brata od tebe“, reći će u jednom trenutku.
„Ti baš znaš ko sam?!“, začudio sam se.
„Naravno da znam, iako se nismo do sad upoznali“.
Kad sam otkrio da on, Rovac kojeg sam kao dječak gledao i divio se kako igra lopte, zna ko sam, srce mi se steglo. Ispijena lica, proćelav, neuhranjen, s nekoliko krezavih zuba, doimao se kao beskućnik.
„Mogao sam te najuriti šlaufom, ha… ha… ha…“, smijao se.
„Zašto to nisi učinio?“
„Tako sam najurio čovjeka koji je prišao da mi da para, pa sam mu se izvinjavao. Ti mi trebaš, čovječe.“
Valjda nas je prekinuo ezan, pa smo ušli u džamiju. Hladovina unutar džamije me omamila toliko da mi se spavalo. Posmatrao sam Rovca koji je čitao Kur'an hodajući po džamiji pored malobrojnih klanjača. Imao je svoje dopunske rituale u vidu šaptanja i pogleda u džamijsku kupolu. Tikovi poput skupljanja i rastezanja prstiju dok je držao ispružene dlanove, te žmirkanja očima odavali su u njemu neurotika koji umišlja da komunicira s nevidljivim bićima.
Džematlije su bile tolerantne prema njemu, iako ih je ignorirao i pokazivao neki oblik arogancije.
„Hej, zar nećeš ostati da popijemo još jedan čaj“, zovnuo me kad sam već nazuo sandale i krenuo preko džamijskog harema.
„Ne mogu“, odbio sam ga. „Nešto sam klonuo zbog žege. Doći ću na akšam ako Bog da.“
„Ako Bog da“, prošaputao je, tužan zbog mog odlaska.
Održao sam obećanje i vratio se pred akšam. Opet je držao šlauf u rukama pritišćući vrh palcem kako bi oštrim mlazom prskao sitne kapljice vode po saksijama punim cvijeća.
„Eno tamo u čajdžinici te čeka Mufa“, pokazivao je usmjerivši mlaz vode prema ulazu u magazu u lijevom ćošku harema.
Sunce je već bilo na zalasku i žega je minula. Bjelina kamena tek renovirane džamije, žubor vode i cvrkut ptica koje su oblijetale oko šadrvana da bi se napojile i okupale, davale su smiraj dušama nakon dnevne žege. Onda će se prolomiti glas mujezina Selima, sina Ganijinog… To su najljepši trenuci mog života u Sarajevu. Zato sam i poslije namaza ostao u haremu, naručio čaj i ponudio Mufi i Rovcu da mi se pridruže za stolom koji je bio postavljen na desnu tetimu u haremu, tik do starih nišana.
Ja u Carevu džamiju dolazim zbog evociranja uspomene na hadži hafiza Halid-efendiju Hadžimulića, mog muršida, šejha i pira, koji je bio imam i hatib u ovoj džamiji. Volio sam da je njegov mezar ovdje pored mezara Isa-bega Ishakovića i šejha Bistrigije. Tako nešto sam zamišljao kad sam pisao ilahiju posvećenu hafizu Hadžimuliću „Sastale se evlije, kraj Careve džamije“.
Jer ovdje je sukus povijesti islama bosanskih muslimana. Ovdje je naša repnjača, ona neuništiva koska iz koje će čovjek biti proživljen na ahiretu. Zato volim mit koji prenose rijetki derviši da je mezar Isa-bega Ishakovića ispod samog mihraba džamije.
I uopće nije bitno ko mi pravi društvo dok sjedim u haremu džamije, moja duša odluta u draga sjećanja na vremena dok u je u njoj imam bio hafiz Hadžimulić.
„Pa čovječe, ti mi trebaš da ti ispričam svoj miradž“, bio je nametljiv Rovac.
Brecnuo sam se i pogledao u njega dok guta duhanski dim i smiješi mi se.
„Baš si bio na miradžu?“, priupitao sam.
„Ih, kad bi me saslušao, ti bi mogao napisati knjigu o tome“, govorio je, pun ponosa i sreće što ga uvažavam.
Pridigao sam se i poljubio ga u čelo.
„Da znaju džematlije kakav si ti borac bio, oni bi tebi prali noge i ljubili stope, a ne bi ti sapirao prašinu iza njihovih stopa po haremu“, iskazao sam mu iskreno poštovanje kao jednom od najhrabrijih branitelja grada za koje sam čuo.
„Nek nam donesu još pića, šta ko želi – čaj, kafu, limunadu, sokove, a ako ste gladni da neko donese i ćevape… a ti pričaj do jacije. Nek te niko ne prekida“, ponudio sam ga velikodušno ne očekujući ništa posebno.
„Bože, šta mi je ovo ovako lijepo, šta mi je ovo ovako lijepo?!“, započeo je opisivati svoje stanje dok je friško okupan ležao na kauču u svojoj maloj sobi u potkrovlju Sarajevske pivare.
U tom trenutku u sobu su se, kroz prozor na tavanici, spustila dva duhovna bića, jedno je bilo vođa, a drugo pomoćnik, koja su mu preuzela dušu i odvela je u najviše sfere svemira.
Duša je otputovala za prodornim muškim glasom koji ga je dozvao imenom i poput snažnog vjetra uzdigao iznad zemljine orbite. Negdje iznad Mjeseca, biće koje je bilo pomoćnik zastalo je, a on je, vođen rukom Gospodara, nastavio put ka sedam katova nebesa. Pričao je brzo, uznesen kao da ponovo doživljava sve to. Zadihan je zastao na sedmom nebu gdje su mu, kako kaže, prsa saprana tako da više ništa nije mogao poželjeti. Navodno je nakon sedmog neba stupio u prostor prvog dženneta. Kratko se osvrnuo na opis imama kojeg je vidio u prvom džennetu. Opis potpuno odgovara imidžu bosanskog imama s ahmedijom i džubetom, s tim da je naglašavao kako je imao rumeno lice. Pogled mu je skrenuo tek kad je osjetio da ga neko biće stidljivo posmatra u nekom od dženneta. Bila je to crnooka i crnokosa hurija u čiju se ljepotu utopila njegova duša. Ni riječi nije izustio, već se predao užitku pogleda zbog kojeg ga je obuzimao neopisiv osjećaj zadovoljstva.
Vrhunac svog putovanja kroz svemirske sfere opisao je trenutkom kad je sam Gospodar svojom pesnicom naredio da se ukloni milijarda zvijezda koje su se poredale u safove, tako da je ostala u vasioni plutati samo jedna kamenčuga – poput sedre izbušena i dotrajala zvijezda. Mene je asocirala na deponiju grijeha, ljudskih nedaća i patnji, a on se sam nije usuđivao davati komentare. Trudio se opisati iracionalno stanje, iako mu je falilo riječi da sve iskaže i približno onome kako se njemu to činilo.
„Ovo poglavlje je završeno i nastupa novo razdoblje“, čuo je glas u svemiru.
Zanimljivo je opisivao meleke koji čuvaju ploču postavljenu negdje ispred prijestolja Gospodara, što me asociralo na Aršurahman, ali zbog nerazgovijetnosti slika koje je opisivao nisam ni shvatio, pa tako ni upamtio detalje.
Ono što me fasciniralo u cijeloj priči je trenutak povratka, kad je triput upitao: “Kakve će od ovoga koristi imati moj narod?!“
Zbog ovog insistiranja vraćen je na zemlju, iako je jedan dio njega ostao na drugom katu nebesa.
Poručeno mu je da bude strpljiv i da čeka. Šta? Nije znao odgovoriti.
Od tad ga noću progone zla bića kako bi ga primorala da se odrekne istine koju je spoznao. Straše ga da je moć kod njih, a ne kod Gospodara koji ga je uzdigao na nebesa, pa potom ostavio i prepustio samom sebi.
Vjeruje da su mnogi ljudi okupirani i pod utjecajem tih negativnih duhovnih bića, te se stoga izbjegava rukovati i komunicirati s nepoznatim ljudima. Od mene zbog poštovanja i stida hoće uzeti cigaru, pa i novac, ali nerado to čini. Vjeruje da sam dobar musliman, ali da sam, kao i mnogi drugi, pod utjecajem negativnih bića i da zato ne mogu u potpunosti shvatiti njegov miradž.
„Možeš li moju dušu poslati u džennet?“, upitao sam ga šaljivo.
„Pa to sam već radio, ha…ha…ha… Mnogim džematlijama poslao sam dušu u džennet.“
„Koliko košta karta za džennet?“, zadirkivao sam ga. „Evo ti ovaj moj crveni pulover, obuci ga, vidim da drhturiš jer ti je hladno.“
Bilo je već vrijeme jacije i hladan vjetar je zapuhao.
On je zastao i zagledao se u mjesec iznad Trebevića, potom u mene. Ispustio je nekakve krikove sklapajući oči. Seansa je trajala relativno kratko.
„Eto, ispunio sam ti želju i s dopuštenjem Gospodara Milostivog, tvoja duša je već u džennetu“, nakašljao se, vidno zadovoljan što je stekao moje povjerenje.
Tog ljeta, a potom i cijelu jesen, skoro svaki dan posjećivao sam svog prijatelja. Više sam to činio da mu dam novac za cigare i platim čorbu, nego da bih ga slušao u njegovim ponavljanjima noćnih doživljaja.
„Kad bismo našli dobrog crtača, mogao bih mu opisati u detalje svemir, a po tim crtežima bi se mogao snimiti fantastičan film“, bio je uvjeren u vjerodostojnost svoje priče.
Tako sam jedne večeri pio čaj s njim u Konyali restoranu, kad mi je prišla poznanica i pozdravila me.
„Ovo je moj novi prijatelj“, rekao sam, sugerirajući joj da ga pozdravi, što je učinila izgovorivši svoje ime.
On je stidljivo izgovorio svoje ime i, začudo, pružio joj ruku. Dok se udaljavala od stola, komentirao je kako ima lijepu crnu (!) kosu i lijepe crne (!) oči.
„Zašto ne pokušaš naći djevojku koju bi oženio?“, upitao sam ga, iskreno brinući za njegovo zdravlje i njegovu budućnost.
U razgovoru o ženama, sredovječni muškarci poput nas dvojice najčešće se nadlaguju o vremenima kad su bili mladi i neodoljivi ženama.
Ovo je bio svojevrstan test, jedan od mnogobrojnih, gdje sam provjeravao da li je sklon laži i samohvalisanju. Ni govora, on lagati ne zna! Priznao je da i danas ima lascivne snove i da doživi poluciju u snu, što mu stvara ogromne probleme jer hitno mora obaviti vjersko kupanje gusul, a kako sam shvatio, njegovi siromašni roditelji su štedljivi kako na struji tako i na vodi.
U međuvremenu je moja poznanica, koju veoma rijetko viđam u gradu, prolazila pored nas. Valjda je bila u pitanju neka reklamacija konobaru, a ona je veoma pedantna, čista i uredna, pa sam iskoristio priliku da joj ponudim svoju tek objavljenu knjigu „Sarajevski Armagedon“. U posveti sam je oslovio nadimkom iz djetinjstva kojeg ona krije i zato vjerujem da će odguliti stranicu, ili će čak baciti knjigu u kontejner. Takva je, prkosna i tvrdoglava. Stoga sam je zvao gorupom, vrstom crne gorke divlje trešnje.
„Znam da ti nemaš interes za ženama pošto si vidio svoju huriju“, zadirkivao sam ga.
„A moja duša samuje u džennetu, nije fer“, požalio sam se, svjesno igrajući na kartu da ga zamolim da dušu moje poznanice, tako da kažem nesuđene ljubavnice, pošalje u džennet.
Dugo je gledao prema stolu u lijevom ćošku restorana gdje je ona ćaskala s prijateljicama s posla. I sam sam krišom gledao u njeno lice, i više u njene male crvene usne iznad kojih se povijao tanki nosić. Primijetio sam da joj je kosa čak crnja nego obično i pretpostavio da je farba jer su joj, iako je još djevojka, počele probijati sijede vlasi.
„Eto, ispunio sam ti želju“, reći će mi prijatelj s osmijehom. “Duše su vam skupa u džennetu. A ti što si važio, važio si za nju na dunjaluku.“
(TBT)