Početni logorski režim na Golom otoku bio je liberalan, neprepoznatljiv u odnosu na slijedeće razdoblje; kažnjenici su bili uključeni u radove u izgradnji infrastrukture (gradnja puteva, novih baraka, pristaništa itd.), dok su ostatak vremena provodili družeći se jedni s drugima. Udba, tj. milicija koja je bila zadužena za njihovo čuvanje, nije pritiskala kažnjenike, niti je primjenjivano fizičko nasilje, štoviše, čuvari su imali više nego korektan odnos prema kažnjenim ibeovcima. Za neposlušnost nije bilo sankcija, kaže Jovan Dimitrijević:
„Onda si mogao da kažeš sobnom starješini: ‘Ma hoću, ma neću.’ Šta te briga, svi smo jednaki. Bacali smo to kamenje tako. Ko je htio, radio, ko nije, sjedio…“
DOLAZAK BOSANACA
A onda se sve promjenilo.
Promjena na lošije počela je dolaskom takozvanih „Bosanaca“ ili bosanske grupe otprilike mjesec dana po dolasku prvih kažnjenika u logor. Ovo je trenutak kada Goli otok postaje „Goli otok“. O porijeklu „Bosanaca“ zna se relativno malo, ali važnost ove grupe značajna je za stvaranje sadističkog sistema „političkog preodgoja“ na Golom otoku. „Bosanci“ su bili sastavljeni u CEZABIH-u (Centralni zatvor Bosne i Hercegovine) od raznih pristalica Rezolucije Informbiroa, ali i od drugih vrsta političkih kažnjenika, vrlo moguće uhapšenih ustaša i četnika, pa čak i od kriminalaca. Slomljenima na razne načine, „Bosancima“ je ostavljena mogućnost da umjesto dugogodišnjih zatvorskih kazni služe kao Udbine poluge u slamanju golootočkih ibeovaca.
Broj tako pripremljenih ljudi nije tačno poznat (od pedeset do sto osoba), a na njihovom čelu bili su kažnjenici Borivoj Viskić – Boro, Esad Šabanac, Omer Pašić, Ranko Doder, Kadija Kreso, Safet Đinović i drugi. Za njih se sumnjalo da su podmetnuti udbaši ili osobe na zadatku, koji su došli na Goli otok da preko pripremljene grupe ljudi počnu sprovoditi nasilje.
Posebno treba istaći lidera „Bosanaca“ Borivoja Viskića – Boru. Iako je još u osamdesetim godinama njegova prošlost bila pod sumnjom, danas dokumenti Službe državne bezbjednosti otkrivaju mnogo više. Po uspostavi NDH raspačavao je propagandne brošure Mile Budaka te je bio aktivan na pridobivanju mladih u Ustašku mladež.
Tokom rata 1942. mjesec dana bio je pripadnik Francetićeve Crne legije, a 1943. pridružio se partizanima. Nakon rata je demobiliziran te se priključio Ozni i Miliciji, ali nakon što se 1947. otkrilo da je bio u ustašama, isključen je iz tih organizacija. Uhapšen je 21. oktobra 1948, a zbog svoje povjesti bio je prikladan čovek za Udbine najteže poslove. (…)
(TBT, Nedeljnik)