Piše: Mario Vargas Llosa, thebosniatimes.ba
Premda smo bili dobri prijatelji, ne sjećam se kada sam upoznao Marija Benedetti ja. Vjerovatno je to bilo kada sam prvi put posjetio Urugvaj, 1966. godine: bješe to veličanstveno putovanje na kojem sam otkrio da jedna latinoamerička zemlja može biti jednako civilizirana, demokratska i moderna kao Švicarska ili Švedska. Na ulicama Montevidea bilo je plakata koji su najavljivali kongres Komunističke partije, a novine – El País, La Mańana, Marcha – imale su odlične tekstove i još bolji dizajn; pozorište je bilo vrhunsko, knjižare izvanredne, i sve je odisalo slobodom bez ograničenja. Ta malena zemlja imala je prvorazredan kulturni život, a knjižara “Linardo i Riso” raspolagala je svim prvim izdanjima Borgesovih knjiga, za one koji su mogli sebi priuštiti ih. Prvobitno sam držao predavanja pred malobrojnom publikom, ali na Univerzitetu u Montevideu, gdje me je odveo Jose Pedro Dias, govorio sam o književnosti pred prepunim auditorijumom, i to me je ostavilo bez teksta.
Da smo se tada upoznali, sigurno bih mu čestitao na pričama i pjesmama, koje sam s oduševljenjem čitao u Limi, naročito Montevidejce, ali i stihove iz zbirki Pjesme iz kancelarije i Pjesme našeg vremena. U svojim djelima je bježao od “velikih tema” i bavio se običnim ljudima i životima, osjećajno i nježno: kancelarijskim radnicima, daktilografima, fizikalcima, porodicama bez pedigrea, srednjom klasom koja je po svoj prilici samo u Urugvaju predstavljala cijelu tadašnju Latinsku Ameriku, punu surovih nejednakosti. Benedetti je to činio svojom prozom i jednostavnim, jasnim, neposrednim i besprijekornim stihovima. Njegov glas bio je nov i iznenađujući, naročito u književnosti tog doba, jer je odoljevao kiču i preuveličavanju, a prenosio je iskrenost i moralnu čistotu.
U posljednjih nekoliko godina često sam se pitao šta bi Benedetti mislio o aktuelnim političkim zbivanjima, naročito o padu i, praktično, nestanku komunizma. Da li bi danas iko mogao pomisliti da su Kuba, Venecuela ili Sjeverna Koreja modeli za okončanje nerazvijenosti i stvaranje pravednijeg i naprednijeg društva? Ili da povjeruje u sporo ali nesumnjivo prihvatanje ekstremne ljevice slobodnih izbora u Latinskoj Americi i zajedničkog života pod okriljem različitosti, od koje je ranije bježala kao mačka od vode?
Dakako, niko ne može odgovoriti na pitanja u njegovo ime, sada kada je odsutan. Benedettijev prijatejj Emir Rodrigez Menegak, od koga se također distancirao iz političkih razloga, govorio je da je školovanje u Njemačkom koledžu u Montevideu načinilo urugvajskog pisca „puritancem“ krutih ideja, koji nije bio kadar promijeniti ih nakon što bi zauzeo određeni stav. Ja sam ga pobijao, uvjeren da je, iako je u mnogim stvarima griješio, kao i svi, uvijek postupao s drobrom namjerom i otvorena srca.
Danas nam ostaju, izvan njegovih političkih stavova, dvije pjesme i priče koje je napisao, s ljubavlju evocirajući te životne utonule u monotoniju rutine, te nenametljive junake bez velikih dostignuća, koji svakoga dana u isto vrijeme odlaze u kancelariju i štede od plate, žrtvujući se kako bi uživali u svom malom odmoru, koji nekoliko puta razmisle prije kupovine nove haljine ili odijela, i koji uvijek žive u žurbi; tim običnim građanima, uvijek izuzetim iz književnih djela, Benedetti je dao život, ističući njihovu čestitost i pokazujući da su oni pravi stubovi društva, jer od njih zavisi da li će ono napredovati ili nazadovati, modernizirati se ili vratiti plemenskom divljavštvu.
Benedetti ne bi mogao izgraditi svoj svijet bez urugvajskog iskustva koje ga je obilježilo, iako je, kao ugledan književnik, dugo živio u egzilu. Ipak, kada je postao građanin svijeta, nema sumnje da je ponio sa sobom uspomenu na svoju malu zemlju, izuzetak iz latinoameričkog pravila zbog svojih reprezentativnih institucija, svoje ljubavi prema slobodi i kulturi, i zbog toga što je toliko godina oličavala civilizaciju na kontinentu koji je po svoj prilici radije odabirao barbarstvo. Njegova velika zasluga je i u tome što je pokazao da to gotovo savršeno društvo zapravo nije bilo toliko savršeno kada bi ga čovjek podrobnije istražio, ljubavlju kojom su njega nadahnjivali ti ljudi, koji su nesvjesno, svakodnevnim naporima, gradili svoju državu. Kada su mladi revolucionari zvani tupamaros zaključili da je i tamo nužna revolucija nalik kubanskoj – ideološki san toga doba – donijeli su nasilje u tu zemlju zasnovanu na toleranciji, koja je ubrzo počela iščezavati odnosno pretvarati se u još jedan prototip latinoameričke države, s vojnom diktaturom i revolucionarima teroristima. Činilo se da je Urugvaj dotaknuo dno. Srećom, sada se polahko obnavlja i počinje sve više ličiti na onu zemlju iz pjesama i priča velikih nacionalnih pisaca te izuzetne generacije, kojoj su pripadali Juan Carlos Oneti, Idea Vilarinho, Angel Rama, Emir Rodrigez Monegla, Carlos Real de Asua, Mario Benedetti i mnogi drugi.
Posljednji put smo se vidjeli u Buenos Airesu. Večerao sam s nekoliko prijatelja u maloj kafani u kojoj su pripremali dobre odreske i neko me je obavijestio da je tu i Benedetti. Otišao sam ga pozdraviti i zatekao ga umornog i ostarjelog. Razmjenili smo nekoliko srdačnih uspomena, a u trenutku rastanka siguran sam da smo se, umjesto ispružene ruke, izgrlili.
(TBT, Nedeljnik)