ANALITIKA
Sudbina egipatske i arapskih revolucija možda
će još uvijek diktirati događaje drugdje, a oni u strateški kritičnoj regiji
Bliskog istoka mogu imati potencijalne reperkusije posvuda. To su lekcije za
sve nas, a mladi egipatski revolucionari samo mogu inspirirati svoje
sunarodnjake širom svijeta.
FOTO: (public)
Na Ekonomskoj razvojnoj konferenciji održanoj
Sharm el-Sheikhu 2015. najavljena je izgradnja glavnog grada Egipta u pustinji
istočno od Kaira. Nova prijestolnica je zamišljena kao projekt epskih razmjera
– 12 puta veći od Mahattana, 7 puta od Pariza a zamišljen je i broj od 7 mil.
stanovnika. Imat će aerodrom veći od Heathrowa i tematski park 4 puta veći od
Disneylanda. Izgradit će se i 10.000 km ulica za pješake sa solarnim panelima i
tramvajima.
Na službenoj web stranici je na veoma
impresivan i inteligentan način opisan novi glani grad kao „katalizator
egipatske renesanse“. Sve zvuči kao utopijski megagrad iz 21. v.; arhitektonski
raj za urbani dizajn – pametni grad s inovacijskim hubovima kojeg karakterzira
zelena ekonomija i ekološki održiv način života. Ali mnogim stanovnicima Kaira
koji žive u siromaštvu, ovaj pionirski projekt zvuči poput neslane šale. Surova
stvarnost današnjeg Kaira je veliki broj ljudi koji žive u sirotinjskim
kvartovima, uključujući „Grad mrtvih“ gdje milioni žive u katakombama pored
grobova.
Zagrebe li se ispod površine, otkrit će se
druga strana projekta. Finansiranje i izgradnja nove prijestolnice prvobitno su
povjereni investicijskoj kompaniji Capital City Partners iz UAE-a, čuvenoj po
tornju Burj al Arab u Dubaiju. Da li će ovo biti javno-privatno partnerstvo u
skladu sa planiranim programom infrastrukture Donalda Trumpa ili modela Grada
Londona koji se izvozi na globalnom nivou? Dug javno-privatnog partnerstva u
UK-u trenutno iznosi preko 300 mlrd.funti. Egipatski ministar za ulaganja
Ashraf Salman je kazao da „vlada neće uložiti ništa u grad, već da će njegov
razvoj, veliki plan i provedba“ u potpunosti biti u nadležnosti privatnog sektora.
Kritičari su istaknuli da će stambene jedinice
biti nedostižne običnim Egipćanima i da će glavni korisnici biti poslovni
partneri i privatni investitori. U sasvim neočekivanom obratu, originalni
ugovor je raskinut i uskočili su kineski investitori, a kruže i glasine da
gradnja uopće neće ni početi.
Sama Konferencija iz Sharm el-Sheikha je bila
simbol kontinuiteta neoliberalizma Egipta nakon 2011. Krediti Međunarodnog
monetarnog fonda (MMF) su, kao i obično, dolazili uz uvjete. U toku je veliki
program privatizacije, privlačan međunarodnim investitorima. Na konferenciji su
saveznici Zapada i Zaljevskih zemalja iskazali silnu želju da spriječe dalje
remećenje njihovih interesa. Tony Blair – koji je savjetovao predsjednika
Sisija – bio je glavni govornik, a Sisi je koristio usluge finansijskog
savjetovanja Lazarda za ekonomsku politiku.
Od zbacivanja kralja Farouka 1952., Egiptom je
vladao niz vojnih lidera. Prvi od njih – Gamal Abdel Nasser – bio je
harizmatični predstavnik arapskog socijalizma i nacionalizma, u isto vrijeme državu
držao pod kontrolom. 1956., Nasser je nacionalizirao Suecki kanal – SSSR je
priskočio u pomoć protiv tripartitne intervencije Velike Britanije, Francuske i
Izraela. Suecki rat je predstavljao zapanjujuću pobjedu panarapskog principa
protiv imperijalizma, a Nasser je slavljen kao veličanstveni heroj zbog širenja
dekolonizacije. Do svoje msrti 1970. ostao je trn u oku zapadnjačkih interesa.
Njegov nasljednik Anwar Sadat otvorio je novu
eru, čime je označio vidljivi nastavak Nasserove politike, ali i odmak od
arapskog socijalizma kako bi se prilagodio silama sa Zapada. Sporazum Camp
David je potpisan 1978. između Egipta i Izraela pod pokroviteljstvom
predsjednika Cartera. U nekim područjima ovo se vidjelo kao izdaja arapskog
principa i 1981. Sadata su ubili islamisti.
Sadatov zamjenik Hosni Mubarak nadgledao je
kako Eguipat postaje baza američke političke hegemonije na Bliskom istoku.
Samim tim, Egipat je trenutno drugi najveći primalac (nakon Izraela) američke
vojne i ekonomske pomoći. Američka vojna pomoć na godišnjem nivou iznosi 1,3
mlrd.dolara, a američka i egipatska vojska izvode zajedničke specijalne vježbe.
Mubarak je također predvodio neoliberalni
zaokret sa sličnim posljedicama – sve veća nejednakost, veće ekstremno
siromaštvo, propadanje socijalne pravde uz pojavu nove superbogate klase pogođene
sveprisutnom korupcijom. Mubarak je zadržao svoju diktaturu putem strahovitog
Mukhabarata (obavještajne službe) te sistemskog mučenja i zatvaranja hiljada
političkih disidenata. Bila je prisutna i pomoć CIA-inog programa izvanrednih izručivanja.
Globalna kriza iz 2008. dovela je do visoke
nezaposlenosti uz sve više cijene hrane i robe, što je ubrzalo društvene nemire
širom regije koji su kulminirali u obliku Arapskog proljeća 2011. Trideset
godina nepotizma i patroniziranja Mubaraka – koji je u to vrijeme imao 82
godine – konačno su uzele svoj danak.
FOTO: (Fethi Belaid /AFP/Getty Images)
Kada se ulični prodavač iz Tunisa Mohammed
Bouazizzi zapalio, to je označilo iskru koja se rasplamsala širom cijelog
Bliskog istoka. 2011., milioni okupljenih na trgu Tahrir su uzvikivali: “El
Shaab yureed eskaat el nazaam” („Narod zahtijeva pad režima“). Ramy Essam,
revolucijski kantatutor, koji je i sam na kraju zatvoren i mučen, izveo je
svoju pjesmu „Irhal!“ („Odlazi!“) za euforični skup na Tahriru.
Julian Assange i Wikileaks pokušali su
preuzeti neke od zasluga za ovaj nevjerovatan niz događaja. Objava američkih
dilpomatskih depeša – afera Cablegate – zasigurno je potvrdila ono što je
arapska javnost odavno sumnjala – da je vladajuća klasa jakih muškaraca i tričavih
diktatora omogućila pohlepnu pljačku njihovih zemalja u isto vrijeme trpajući u
svoje džepove. Poput Ben Alija u Tunisu, i Mubarak je otuđio neizmjerno
bogatstvo. Zapanjujući utjecaj društvenih mreža je nesumnjivo bio katalizator
za vrijeme represivnog režima sa propagandom koju kontrolira država.
Obamina administracija je na kraju primorala
Mubaraka da odstupi. 11. februara, Omar Suleiman – šef Mukhabarata – objavio je
nešto ranije nezamislivo: Mubarak odlazi odmah. Ova je vijest imala željeni
efekt, a oni koji su se okupljali na Tahriru su se razišli.
U zapadnim medijima je Obamin potez da skloni
Mubaraka interpretiran kao odgovor na volju arapskog javnog mnijenja, a
napuštanje dugogodišnjeg američkog saveznika u Saudijskoj Arabiji je dočekano
sa zaprepaštenjem. U stvarnosti, ovo je karakteristika američke politike koja
se odnosi na zemlje klijente. Mubarak više nije služio svrsi i njegovo
sklanjanje je u biti osmišljeno da spriječi eskalaciju revolucije.
U isto vrijeme kada je revolucija bila u punom
zamahu, Sami Enan – drugi čovjek u visokoj vojnoj komandi – viđen je na
sastancima u Pentagonu na kojima se razgovaralo o budućnosti Egipta. Zapravo,
kako navodi The New York Times, Pentagon je održavao svakodnevne kontakte sa
novim vojnim vladarima u periodu od nekoliko mjeseci. SAD su smatrale Egipat
ključnim agentom u održanju geopolitičke hegemonije širom Bliskog istoka.
Narod je pozivao na pad režima, ali je
Mubarakov odlazak ostavio režim u biti nepromijenjenim. Manjak organizacije
novog političkog pokreta bio je brutalno razotkriven kao i kod sličnih
horizontalističkih pokreta širom svijeta tzv.obojenih revolucija sličnim
Occupyju. Da je ovaj početni pokret bio organiziran, državni organi bi krenuli
drugačijom putanjom.
Regija je već počela djelovati
neprepoznaljivom. Ben Ali iz Tunisa i Mubarak iz Egipta su zbačeni u periodu od
par sedmica. Arapsko proljeće se proširilo na Libiju i Siriju sa ustancima
protiv Gaddafija i Assada. Kontrarevolucija bi se posljedično dogodila, uz
podršku regionalnih i zapadnih sila, da je lanac događaja imao potencijal
destabilizirati cijeli Bliski istok. Režimi u Zaljevu su se naročito brinuli da
bi oni mogli biti sljedeći.
Intervencija NATO-a 2011. u Libiji je dovela
do zbacivanja Gaddafija, pretvorivši zemlju u stanje anarhijskog haosa u kojem
je ISIS podivljao. Dezintegracija Libijske države je dovela do oružja razbacanog po cijeloj
regiji i pomogla je ubrzati izbjegličku krizu. Emailovi Wikileaksa otkrivaju da
je tadašnja državna sekretarka Hillary Clinton odbacila upozorenja Pentagona na
ovaj košmarni scenarij.
Dok su Saudijska Arabija, Turska i Qatar
naoružavali i podržavali islamističke pobunjenike u Siriji u pokušaju
zbacivanja Assada i u isto vrijeme gušili progresivan, sekularan ustanak,
nastao je građanski rat nemilosrdnog barbarizma i brutalnosti. CIA je olakšala
ovaj proces što je dovelo do razlaza oko strategije sa Ministarstvom odbrane.
Vojno-obavještajna agencija (DIA) je čak predvidjela da će destabilizacija
Assada dovesti do uspona ISIS-a.
U Egiptu je Vrhovno vijeće oružanih snaga
(SCAF) preuzelo vlast kao privremena vlada. 2012. Muslimansko bratstvo je
pobijedilo na izborima, a Mursi je izabran za predsjednika. Kako god, kroz
godinu dana – na ljeto 2013. – milioni su se vratili na Tahrir u obliku pokreta
Tamarod. Vojno vodstvo je razriješilo Morsija i Bratstvo, a ovu intervenciju
opravdalo činjenicom da su jednostavno poštovali volju naorda i u isto vrijeme
garantirali mirnu stabilnost i nacionalno jedinstvo. Vanjski svijet je pak ovo vidio
kao orkestrirani vojni puč koji je zbacio demokratski izabranu vladu.
Šest godina od početka Arapskog proljeća, nema
sumnje da je komplicirano stanje ponovo zavladalo. General Abdel Fattah el-Sisi
je izabran kao novi vođa i njegov režim je usvojio retoriku revolucije. On
legitimizira svoju autoritarnu konzervativnu vladavinu na osnovu čuvanja
integriteta nacije-države od vanjskog islamističkog uništenja i u isto vrijeme
suzbija drugačije mišljenje.
Jedno tumačenje ovog narativa je da egipatska
revolucija nije uspjela. Slogani revolucije – hljeb, sloboda i društvena pravda
– nisu dobili odgovore. A ipak, kako ističe Jack Shenker, autor djela Egipćani:
radikalna priča, više je temelja za optimizam nego pesimizam. Revolucija je
otišla van Tahrira, ušavši u svaki djelić društva: od radnika koji zahtijevaju
preuzimanje fabrika tekstila do školaraca koji na igralištima prikazuju scene
revolucije i kontrarevolucije.
Želja za promjenom je usađena u svijest običnih
Egipćana. Uzroci koji su stvorili ustanke opet se spremaju i drugo Arapsko
proljeće je iza ugla. Shenker poredi ono što se dešava na Bliskom istoku od
2011. sa nizom revolucija u Evropi 1840-ih – proces kojem će trebati decenije
da se rasplete, ali iz kojeg nema povratka. Put ka demokratskoj vladavini može
biti dug i krivudav, ali je u konačnici neizbježan. Najnoviji val revolucija
također se može posmatrati kao nastavak prethodnih koji potječu još iz 1919. kada
su se Egipćani ustali protiv Britanskog carstva. Gandhi je kazao da je naučio
iz primjera 1919.
priznati književnik Alaa Al Aswany – autor
bestselera The Yacoubian Building, u kojem je zgrada iz naslova poslužila kao
metafora suštinskih problema u modernom Egiptu – jednom je pisao o razgovoru sa
Gamalom Mubarakom (sinom predsjednika Hosnija Mubaraka). Razgovarali su o
budućnosti demokratije u Egiptu kad su se probudili i shvatili da je sve bio
samo san. Ustanci iz 2011.bili su pomoć prilikom bolnog i dugog procesa
prevođenja njihovog sna u stvarnost. Niko od arapskih vladara neće mirno
spavati u ovom vremenu turbulencija i nemira jer znaju da je nova revolucija nadohvat
ruke. Teški dani 2011. (i 2013.) mogli bi se ponoviti odmah iduće sedmice,
idućeg mjeseca ili iduće godine.
Trumpovo predsjedništvo čini se da iznačava
spuštanje zavjese na vrijeme liberalne demokratije. Autoritarna vladavina se
proširila na Tursku i istočnu Evropu, a Francuska, Njemačka i Holandija se
suočavaju s valom populizma. Vrijedi spomenuti da je Sisi vjerovatno bio prvi
međunarodni lider koji je čestitao Trumpu na pobjedi.
Sudbina egipatske i arapskih revolucija možda
će još uvijek diktirati događaje drugdje, a oni u strateški kritičnoj regiji
Bliskog istoka mogu imati potencijalne reperkusije posvuda. To su lekcije za sve
nas, a mladi egipatski revolucionari samo mogu inspirirati svoje sunarodnjake
širom svijeta.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)
