TEME
Depresija, bipolarni poremećaj, anksioznost, bračne tegobe i
posttraumatski stresni poremećaj samo su neki od problema s kojima se Iračani
nakon rata suočavaju
FOTO: (Reuters)
Irak je nestašicu psihijatara i psihologa osjetio i prije
uspona tzv. Islamske Države, piše Eni Slemrod. Sada, kada stotine hiljada
civila godišnje biva izbavljeno od vlasti terorista, ti nedostaci postaju bolno
jasni.
Mnogi od onih kojima je potrebna pomoć su djeca, poput Emira
Ibrahim. Ovaj četrnaestogodišnjak je stavljen uza zid nakon čega je iznad
njegove glave ispaljen rafal. To je bio samo početak mučenja kojem će biti
podvrgnut.
Tinejdžer, koji je optužen za pokušaj bjekstva iz svog
rodnog grada Havije, podsjećao se onoga što se dogodilo nakon što je izveden
pred sudiju Islamske Države. „On je imao metalnu šipku i počeo je da me tuče
njome … moja leđa bila su oblivena krvlju. Zatim su me stavili u zatvor
“, rekao je on.
Pušten zahvaljujući otkupu koji je obezbijedio otac, Ibrahim
i njegova porodica su pobjegli u izbjeglički kamp Debaga u iračkom Kurdistanu,
oblasti na sjeveru zemlje pod autonomnom upravom kurdske regionalne vlade.
Čak i kada su bezbjedno smješteni u kamp, Ibrahim se još uvijek
plašio da izađe napolje. Na kraju, dječakova majka, Aja, zatražila je psihijatrijsku
pomoć.
“Mnogi imaju ovakve probleme”, rekla je Aja.
“Zatražila sam pomoć zato što mi je komšija rekao da je na taj način
pomogao liječenje svog sina.”
Ogromne potrebe
Skoro 150.000 civila je već pobjeglo iz Mosula, u svjetlu
jačanja inicijative da se Islamska Država izbaci iz svog najsnažnijeg uporiša u
Iraku. Ipak, čak milion ljudi je još uvijek u gradu u uslovima sve teže opsade,
pa će sve više porodica kao što je Ibrahimova vjerovatno tražiti stručnu pomoć
u narednim mjesecima. Elektra Noutsou, doskorašnji menadžer sekcije za mentalno
zdravlje organizacije „Ljekari bez granica“ u Bagdadu, izjavila je da je,
uprkos svom pozamašnom iskustvu psihologa u ratu, šokirana i nivoom potreba,
ali i otvorenošću pacijenata u Iraku.
Noutsou je rekla da su joj pacijenti kucali na staklo
automobila u Tikritu, mjestu gdje se sklonilo mnogo izbjeglica iz Mosula. Ona
je mislila da su tražili ljekara opšte medicine za neku vrstu fizičke povrede
ili bolesti. Međutim, ljudi su rekli: “Ne, ja samo želim da razgovaram sa
tobom … i moj komšija bi htio da te vidi. “
„U početku sam bila savladana emocijama“, prisjeća se ona,
„nisam znala kome prvo da pomognem jer mi je dolazilo toliko mnogo ljudi.“
„Ljekari bez granica“ su jedina organizacija čiji se
specijalisti bave ozbiljnim slučajevima narušenog mentalnog zdravlja izbjeglica
u Mosulu.
Bilal Budair, menadžer odjeljenja za mentalno zdravlje u
Erbilu – de facto glavnom gradu iračkog Kurdistana – rekao je da je njegov tim
čak prestao da obavlja terenske aktivnosti u kampu u Debagi uslijed prevelikog
broja ljudi koji su tražili pomoć u njihovim prostorijama (iako se slične
aktivnosti nesmetano odvijaju na drugim mjestima).
“Ljudi pate, i ta patnja ih je nagonila da potraže naše
usluge”, rekao je on. “Primamo mnogo pacijenata svakodnevno.”
Više od Mosula
Lako je fokusirati se samo na ljude pogođene velikim
okršajima, međutim, Iračanima širom zemlje potrebna je medicinska pomoć.
Ovo se najjasnije vidi u Abu Graibu, predgrađu Bagdada
poznatom po ozloglašenom američkom zatvoru.
„Ljekari bez granica“ tamo imaju malu kliniku sastavljenu od
nekoliko karavana.
Podršku za mentalno zdravlje moguće je dobiti od oktobra
prošle godine . Doktor Dunija Akbar, jedan od ljekara u klinici, tražila je
njeno omogućavanje od kad je počela s radom.
Razlozi za tako visok nivo opštih potreba su višestruki,
objasnila je ona, govoreći u pauzi između primanja pacijenata. “Kao posljedicu
raseljavanja i niskog socio-ekonomskog statusa, ovdje u Abu Graibu ćete naći
mnogo slučajeva depresije, stresa, i slučajeva posttraumatskog stresnog
poremećaja, naročito kod ljudi koji su izbjegli od vojnih operacija protiv
Islamske Države”.
Doktor Akbar je rekla da, iako su neki od njenih pacijenata
bili zabrinuti zbog načina na koji će njihove porodice posmatrati
psihijatrijski tretman, najveći dio njih samo želi da bude bolje. Zapravo ona
tvrdi da je veći broj pacijenata sa epilepsijom, od onih sa psihološkim ili psihijatrijskim
dijagnozama. pretrpio neprijatnosti.
FOTO: (Reuters)
Nedostatak stručnjaka
Jednostavno rečeno, nema dovoljno obučeni kliničkih
psihologa da se bave potrebama stanovništa u Iraku. Sama država ne pruža
mogućnost diplomiranja kliničke psihologije, iako za nju postoje kursevi.
U zemlji postoji svega 80 kliničkih psihologa, što je ipak
značajan porast u odnosu na 47 koliko ih je bilo 2010. godine. Broj psihijatara
je veći, ali su i oni preopterećeni nivoom posla.
Otkriti više
Doktor Ahmed Al-Rudaini, portparol iračkog ministarstva
zdravlja, složio se da je briga o mentalnom zdravlju “veoma važna ovih
dana”, ali je jasno da ona nije glavni prioritet njegove vlade.
“Mi se fokusiramo na spašavanja ljudskih života i
pružanje operacija i liječenja prvom pomoći u oblastima borbi protiv Islamske
Države, umjesto da se bavimo psihološkim problemima”, rekao je on.
Vlada ima planove da „obuči, edukuje, i okuraži ljude da se
bave tim pitanjima, ali je za to potrebno vrijeme“.
Posljednja stigma
Jedina pozitivna stvar koja može da se izvuče iz ove
situacije je to što se stigma koja obilježava mentalne bolesti u Iraku u
velikoj mjeri smanjuje.
Doktor Noutsou veruje da do toga dolazi uslijed samih razmjera
trauma kojima su Iračani podvrgnuti od nastanka Islamske Države prije 3 godine.
” Mi smo prošli kroz ratove… znamo šta je rat “,
sjeća se da su joj govorili pacijenti. “Ovo je bez presedana. Ovako nešto
mi nikada ranije nismo doživjeli.”
Husein Šaati, psiholog u Abu Graibu, rekao je da je masovno
raseljavanje – trenutno odgovorno za razmještanje oko tri miliona ljudi –
također odigralo ulogu, uslijed nedostatka lokalnih odnosno porodičnih veza i
podrške.
Međutim, terapija ne može da donese trenutno olakšanje poput
pilula. Pored toga, ljekari kažu da je ubjeđivanje pacijenata u Iraku da dolaze
na nove sesije i dalje velika prepreka.
(TBT/ Newsweek.rs/Al Monitor)
