FELJTON
Pored
svih nedostataka Ben-Guriona, njegova ostvarenja su ogromna i ne bi se smjela
podcjenjivati: stvorio je jednu od najrazvijenijih država u postkolonijalnom
svijetu, s vojskom svjetske klase, uključujući i nuklearno odvraćanje, te
vrhunske naučne i tehnološke institucije.
Piše: Aluf Benn, thebosniatimes.ba
Izraela – barem većinski sekularne i moderne
verzije Izraela koja je nekad plijenila svjetsku pažnju – više nema. Iako je
taj Izrael uvijek bio na neki način fantazija, mit je bio utemeljen u
stvarnosti. Danas je ta stvarnost promijenjena, a zemlja koja ju je zamijenila
je potpuno drugačija od one koju su zamislili njezini osnivači prije skoro 70
godina. Od posljednjih izbora, u martu 2015., nekoliko se trendova sporog rasta
dramatično ubrzalo. Nastavi li se tako, uskoro bi zemlju mogli učiniti
neprepoznatljivom.
Transformacija je već dramatična. Trenutne
vođe Izraela – predvođene premijerom Benjaminom Netanyahuom, koji se nakon
izbora preobrazio od konzervativca nesklonog riziku u desničarskog radikala –
vide demokratiju kako sinonim za nekontroliranu vladavinu većine i nemaju
strpljenja za ograničenja poput sudskog nadzora ili zaštitu manjina. Iz njihove
perspektive, Izrael je židovska država i demokratska država – tim redom. Samo
Židovi trebaju uživati puna prava, a prema nevjernicima bi se trebalo odnositi
sa sumnjom. Ekstremno kako zvuči, ovo uvjerenje je sada široko rasprostranjeno:
istraživanje javnog mnijenja centra Pew, objavljeno u martu, navodi da 79%
židova Izraelaca podržava „poseban tretman“ Židova – blaži eufemizam za
diskriminaciju nežidova.
U međuvremenu, dvodržavno rješenje konflikta s
Palestincima više nije opcija, i Izrael tako uporno jača svoju okupaciju
Istočnog Jeruzalema i Zapadne obale. Organizacije za ljudska prava i disidenti
koji se usuđuju kritizirati okupaciju i iznijeti njena zlodjela našli su se pod
čizmom zvaničnika, a vlada traži izglasavanje novih zakona koji će ograničiti
njihove aktivnosti. Arapsko-židovski odnosi su najgori ikad, a izraelsko
društvo se cjepka na plemena.
Netanyahuu takva situacija godi i služi
njegovom trajnom cilju da tradicionalnu izraelsku elitu zamijeni onom koja više
odgovara njegovoj filozofiji. Porijeklo svih ovih promjena mnogo je starije od
sadašnjeg premijera. Da bi se one istinski razumjele, moramo se vratiti natrag
u povijest Izraela: na osnivanje zemlje i 1948. godinu.
STARI ČOVJEK I NOVI ŽIDOV
Moderni Izrael je stvorila grupa sekularnih
socijalista predvođena Davidom Ben-Gurionom, koji je postao prvi premijer
države. „Stari,“, kako je bio poznati, želio je stvoriti domovinu za novu vrstu
Židova: ratnik-pionir koji bi orao zemlju s pištoljem na leđima i onda čitao
poeziju oko lomače kada se odnese pobjeda u borbi. (Ovog „novog Židova“ je
najupečatljivije mitologizirao Paul Newman u filmu „Exodus“.) Iako civil,
Ben-Gurion je bio ratnički vođa. Previdio je početničku pobjedu države u Ratu
za nezavisnost protiv izraelskih arapskih susjeda i Palestinaca, od kojih su
mnogih kasnije prognani. I kada je rat završio, Stari je previdio stvaranje
Izraelskih odbrambenih snaga (IDF), koje je osmislio da služe (između ostalog)
kao novo glavno sredstvo države da židove imigrante, poliglote, pretvori u
građane koji govore hebrejski jezik.
Ben-Gurion je bio ljevičar, ali ne liberal.
Nakon nezavisnosti je preostale arapske stanovnike Izraela stavio pod vojnu
vladavinu (stanje koje je trajalo do 1966.) i oduzeo većinu njihove zemlje koju
je dao židovskim zajednicama. Njegova stranka, Mapai (prethodnik Laburista),
kontrolirala je ekonomiju i raspodjelu poslova. Ben Gurion i njegova kohorta su
skoro svi bili Aškenazi (istočnoevropskog porijekla) i diskriminirali su
Sefarde (u Izraelu poznatije kao Mizrahim), koji su došli iz arapskih država
poput Iraka, Maroka, Tunisa i Jemena. Ben-Gurion također nije cijenio moć
religije, za koju je vjerovao da će oslabiti u odnosu na sekularnu savremenost.
Tako je dozvolio ortodoksnim židovima da zadrže svoju obrazovnu autonomiju u
novoj državi – tako osiguravajući i obezbjeđujući nastanak novih generacija
pobožnih glasača.
Pored svih nedostataka Ben-Guriona, njegova
ostvarenja su ogromna i ne bi se smjela podcjenjivati: stvorio je jednu od
najrazvijenijih država u postkolonijalnom svijetu, s vojskom svjetske klase,
uključujući i nuklearno odvraćanje, te vrhunske naučne i tehnološke
institucije. Njegovo povjerenje u IDF također se pokazalo opravdanim jer se
veliki broj novih Izraelaca efikasno asimiliralo. Ovo povjerenje u vojsku – uz
pobjede na ratištima 1948., 1956. i 1967. – pomoglo je učvršćivanje
centraliteta IDF-a u izraelskom društvu. I danas, služenje najprestižnijim
jedinicama vojske je najsigurniji način za napredovanje u državi. Vojska je
dala mnoge od vrhovnih vođa u državi, od Yitzhaka Rabina i Ezera Weizmana do
Ehuda Baraka i Ariela Sharona, i svaki šef osoblja ili tajne službe odmah
postaje neslužbeni kandidat za visoki ured nakon penzionisanja.
Prvi veći izazov za Ben-Gurionovu ideju
Izraela je došao na Yom Kippur 1973., kada su Egipat i Sirija pokrenuli
iznenadni napad koji je namjeravao uhvatiti IDF nespremne. Iako je Izrael na
kraju dobio rat, pretrpio je velike gubitke i veliki neuspjeh tajne službe je
istraumatizirao naciju. Poput Ujedinjenog Kraljevstva nakon Prvog svjetskog
rata, Izrael je izašao iz rata kao tehnički pobjednik, ali uskraćen svoje ideje
o nepobjedivosti.
Skoro četiri godine kasnije, Menachem Begin –
osnivač desnice u Izraelu – iskoristio je ovu nesreću, kao i ozlojeđenost
Sefarda, te Laburistima priredio prvi poraz ikad na anketama. Preuzimajući moć
na čelu nove koalicije Likud (Jedinstvo), Begin je uspostavio savezništvo s
izraelskim religijskim strankama, što je više priličilo konzervativcu poput
njega. Kao šećer na kraju, njegova vlada je ubrzala izgradnju židovskih naselja
na Zapadnoj obali (što se dopalo pobožnim cionistima) i ponudila brojne
privilegije ultraortodoksnim židovima, poput izdašnih stipendija za
obrazovanje.
Begin je bio konzervativac i nacionalista. Ali deseci godina koje je
proveo u opoziciji naučili su ga da poštuje suprotno mišljenje i debatu. Kao
premijer je uvijek branio neovisnost suda, i odbijao je sklanjati Laburiste iz
vrha gradske službe i IDF-a. Kao posljedica toga, njegova revolucija, koliko
god bila važna, bila je samo djelimična. Pod Beginovim vodstvom, izraelska
stara ljevičarska elita je izgubila svoja mjesta u kabinetu, ali je zadržala
većinu svog utjecaja, držeći visoke pozicije u moćnim institucijama poput
medija i nauke. Vrhovni sud je ostao pun sudija koji su, službeno nepristrani,
ipak predstavljali liberalne stavove o ljudskim i građanskim pravima.
BIBIJEVO KRŠTENJE
Iako je Likud vladao Izraelom većinu godina
otad, konstantna kontrola ljevice nad mnogim oblastima života uzrokovala je
duboki antagonizam na desnici. Niko tu nesreću nije osjetio jače od Netanyahua
koji je dugo sanjao da završi Beginovu nedovršenu revoluciju. „Bibi“, kako je
Netanyahu poznat, odnio je pobjedu na izborima za premijera 1996., ali su mu
trebale decenije da ostvari svoj cilj.
Netanyahuovi prvi izbori došli su odmah nakon
ubistva Rabina. Godinama prije Rabinove smrti dominirao je mirovni proces iz
Osla između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) i taj isti
mirovni proces je postao fokus prvog mandata njegovog nasljednika.
Netanyahu se od samog početka protivio Oslu.
Onda, kao i sada, Izrael je vidio kao židovsku zajednicu koju su okupirali
neprijateljski Arapi i muslimani koji su je željeli uništiti. Smatrao je
arapsko-izraelski sukob kao trajnu životnu činjenicu koja se može kontrolirati,
ali se nikad ne može riješiti. Na Zapad – koji je u njegovim očima bio
antisemitski, ravnodušan ili oboje – nije se moglo računati da će pomoći, pa su
izraelske vođe bile obavezane spriječiti drugi holokaust kombinacijom pametne
diplomatije i vojne vještine. I nisu si mogli priuštiti brigu o tome šta će o
njima misliti ostatak svijeta. Zaista, jedna od Netanyahuovih najtraktivnijih
domaćih osobina uvijek je bila njegova spremnost da se suprotstavi velikim
silama, izgledale one kao američki predsjednik ili Generalna skupština UN-a
(gdje je Netanyahu služio kao predstavnik Izraela od 1984. do 1988. i prvi put
privukao pažnju nacije). Netanyahu uživa držati lekcije nevjernicima na svom
savršenom engleskom jeziku, a većina izraelske javnosti voli ove njegove
nastupe. Ponekad zna pretjerati – kao kad je, u oktobru 2015., naveo da je
Adolf Hitler dobio ideju da pobije židove u Evropi od Amina al-Husseinija,
velikog muftije Jerusalema tokom Drugog svjetskog rata. Svi historičari su
ismijali ovu tvrdnju, ali mnogi obični Izraelci nisu ostali ravnodušni na
njegovu nepromišljenost.
Tokom svog prvog mandata, Netanyahu je povezao
svoju domaću i međunarodnu agendu okrivljavajući ljevicu stare izraelske elite
za greške u vanjskoj politici njegove države. Da bi spriječio još pogrešnih
poteza u budućnosti, zakleo se na borbu protiv kružoka na izraelskim
univerzitetima i njegovim odborima – čiji je način razmišljanja, kako je
tvrdio, zemlju i doveo do Osla. U intervjuu koji je 1996. dao kolumnisti Haarteza
Ariju Shavitu, Netanyahu se požalio na njegovu delegitimizaciju „nomenklature
starog režima“ dodavši da je „problem što je intelektualna struktura izraelskog
društva neuravnotežena“. Obećao je da će osnovati nove, konzervativnije
institucije koje će iznova ispisati nacionalnu historiju.
Ali Netanyahuova politička nezrelost radila je
protiv njega. Režim su mu potresale kontroverze, od njegovih nepromišljenih
provokacija Palestinaca i Jordana do skandala sa suprugom zbog njenog lošeg
tretmana kućnih pomoćnika. Stare izraelske elite su se udružile, i uz podršku
Clintonove administracije, natjerale su Netanyahua u novi dogovor s
palestinskim vođom Yaserom Arafatom. Memorandum iz Wye Rivera 1998. – zadnji
formalni dogovor koji su Izraelci i Palestinci do danas potpisali – doveo je do
prijevremenih izbora u maju 1999., nakon što je nekoliko manjih, desničarskih
stranaka iz protesta napustilo Netanyahuovu koaliciju. Barak i Laburistička
stranka su izašli kao pobjednici.
Barak, odlikovani bivši general IDF-a, i
Sharon, koji je zamijenio Netanyahua na čelu Likuda i postao premijer 2001.,
predstavljali su povratak Ben-Gurionovom modelu farmer koji postaje vojnik koji
postaje državnik. Njihov uspon je tako vratio stari poredak – barem privremeno
– što je učinilo da Netanyahu djeluje poput davne nezgode.
MASKA UMJERENIH
Netanyahu je stvari vidio drugačije te je
narednu deceniju proveo smišljajući svoj povratak na vlast. Nakon Sharonovog
ponovnog izbora 2003., Netanyahu je postao ministar finansija ali je odstupio u
augustu 2005. nakon povlačenja iz Gaze. Kada je Sharon osnovao novu stranku
koja teži centru, Kadima (Naprijed), malo nakon povlačenja, Netanyahu je
preuzeo ono što je ostalo od Likuda. Izgubio je na narednim izborima u martu
2006. od Ehuda Olmerta koji je na čelu Kadime zamijenio bolesnog Sharona.
Olmert je obećao da će ispuniti viziju svog mentora
o povlačenju Izraela iz većeg dijela Zapadne obale. Ali u julu, njegovi planovi
su propali kada je dozvolio da ga Hezbollah uvuče u besmislen i loše vođen rat
u Libanu. Njegov naredni poduhvat da ispregovara sveobuhvatan mirovni sporazum
s Palestincima, pokrenut u Annapolisu u Marylandu, krajem 2007., nije vodio
nikud. Za to vrijeme, kredibilitet i popularnost Netanyahua su porasli iste
godine kada je Hamas, naoružan raketama, preuzeo kontrolu nad Gazom – baš kao
što je predvidio. Onda kada je Olmert najavio svoju ostavku nakon što je
optužen za korupciju u ljeto 2008. (početkom 2016. je završio u zatvoru zbog
drugih optužbi), Netanyahu je bio spreman da uskoči.
Njegov povratak je dodatno pomogla nenadana
pojava 2007. onog dio što je Netanyahu nazvao najvažnijim nezavisnim izvorom
misli. Israel Hayom (Izrael danas) je slobodna dnevna novina čiji je vlasnik
američki kasino magnat Sheldon Adelson, i otkako se pojavila, na sve je načine
medijski podržavala Netanyahua. Do 2010., Israel Hayom je postala najčitanija
dnevna novina u Izraelu čiji je tiraž svaki dan iznosio 275.000 primjeraka.
Naslovna stranica se redovno čitala kao Bibijeva dnevna poruka: divljenje
njegovim miljenicima, omalovažavanje suparnika, hvalisanje o izraelskim
dostignućima, ublažavanje negativnih vijesti.
Kako Olmert više nije bio u igri, Netanyahu se
vratio u ured 31.marta 2009. Željan dokazati kako više nije skandalozni
buntovnik koji je poražen na izborima deceniju ranije, te osjećajući pritisak
novog američkog predsjednika Baracka Obame, još jednom je bio primoran odgoditi
svoje dugoročne planove. Umjesto potkopavanja svojih neprijatelja, prebacio se
na centar, okupivši nekoliko penzionisanih Likudovih liberala da podrže „novog
Bibija“ i pridruže se njegovom kabinetu,
te ušao u koaliciju s Laburistima predvođenim Barakom koji je ostao kao
ministar odbrane (posao kojim se bavio i za vrijeme Olmerta). Netanyahu i Barak
su zajedno proveli skoro četiri godine radeći na planu bombardiranja iranskih
nukleranih postrojenja koji je na kraju ostao nerealiziran.
U junu 2009., 10 dana nakon Obaminog obraćanja
u Kairu, Netanyahu je odlučio ojačati svoje nove centrističke stavove tako što
je u svoj govor uvrstio i ideju Palestinske države. Ipak, kao što se očekivalo,
premijer je postavio uvjet: Palestinci će prvo morati priznati Izrael kao
židovsku državu. Mahmoud Abbas, predsjednik Palestine, odmah je odbio
prijedlog. Kako god, ovaj potez je poboljšao Netanyahuove umjerene stavove.
Ovo mu je također pomoglo da Obamu skine s
vrata – ali ne prije nego što je američki predsjednik uvjerio Netanyahua da
prihvati 10-mjesečnu odgodu gradnje novih stambenih kompleksa u naseljima na
Zapadnoj obali. Odgoda je pak bila beznačajna, budući da nije promijenila
činjenično stanje na terenu niti je olakšala ozbiljne mirovne pregovore. Uskoro
nakon što je odgoda istekla, Republikanci su preuzeli kontrolu nad
Predstavničkim domom na američkim kongresnim izborima, čime su stvorili štit od
bilo kakvog pritiska iz Washingtona. Obama je uskoro izgubio interes za neželjeni
mirovni proces. Iako je njegov turbulentan odnos s Netanyahuom bio tema za
brojne sočne priče u novinama, neznatno je utjecao na izraelsku unutrašnju
politiku jer većina Izraelaca nije imala povjerenja u američkog predsjednika,
što je i danas slučaj; u anketi objavljenoj u decembru 2015. vidjelo se da su
Izraelci najmanje blagonakloni Obami, a gore je prošao tek u Rusiji, Palestini
i Pakistanu.
Svaki preostali pritisak na Netanyahua da ide
ka ostvarenju mira s Palestincima uskoro je nestao pojavom Arapskog proljeća.
Režim Hosnija Mubaraka u Egiptu se srušio zaprijetivši tako vitalnom elementu
izraelske sigurnosne strategije; Siriju je zahvatio krvavi građanski rat; na
sceni se pojavilo prokletstvo u obliku tzv. ISIS-a. Ovi su događaji neočekivano
pogodovali poziciji Izraela: Rusija i SAD su na kraju udružile snage kako bi
elminirale veći dio sirijskog hemijskog oružja, a konzervativne vlade Jordana,
Saudijske Arabije, UAE, (nakon kontrarevolucije 2013.) i Egipta ojačale su
svoje veze sa Jerusalemom (u većini slučajeva neformalne). Ali masakr i nemiri
u regionu su preplašili izraelske glasače koji su se zapitali: ako su Arapi u
stanju ovo činiti jedni drugima, zamislite šta bi uradili nama pružimo li im
priliku.
Ipak, mir i sigurnost su odigrali neobično
malu ulogu na narednim izborima u januaru 2013. Umjesto toga, utrkom su
dominirala socijalna pitanja, uključujući rapidan rast troškova stanovanja i
namirnica u Izraelu. Takva zabrinutost je dovela do nove klase političara
početnika koji su zamijenili oldtajmere poput Baraka. Ipak, niko od njih nije
uspio prevazići iskustvo i lukavost prethodnika te nakon ponovnog
uspostavljanja suradnje sa svojom desničarskom bazom i spajanjem sa drugom
konzervativnom strankom predvođenom bivšim ministrom vanjskih poslova Avigdorom
Liebermanom, Netanyahu je pobijedio na izborima.
Na ljeto 2014., nakon posljednjeg pokušaja
dogovora mira s Abbasom (ovog puta predvođenog američkim državnim sekretarom
Johnom Kerryjem), izbio je rat između Izraela i Hamasa. Otkriće desetina tunela
koje je Hamas iskopao u egipatsku i izraelsku teritoriju izazvao je novi val
straha kod izraelske javnosti i pokrenuo operaciju na terenu – najkrvaviji
sukob Netanyahuovog perioda. Tokom 50 dana ratovanja, više od 2.000 Palestinaca
i 72 Izraelca, većinom vojnika, je ubijeno. Izraelska židovska populacija je
zdušno podržavala rat, ali je borba uzrokovala erupciju kolektivnih tenzija u
zemlji. Hiljade izraelskih Arapa – koji su se poistovjećivali sa patnjom u Gazi
i koji su bili umorni od vlastitog policijskog zlostavljanja te konstantne
marginalizacije od Netanyahua – protestovali su protiv rata. Stotine njih su
uhapšene, a navodno je Arapima zaposlenima u javnom sektoru prijećeno otkazima
nakon što su na Facebooku kritizirali sukob.
(Nastavit će se)
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)