ANALITIKA
Izraelski premijer, duboko posvađan s Obamom, uspostavio je
čvrst savez s ruskim predsjednikom, novim gazdom Bliskog istoka. Trump je već
najavio bezrezervnu potporu Izraelu. Je li na pomolu veliki trojni savez?
Piše: Antun Masle, thebosniatimes.ba
Benjamin Netanjahu, premijer Izraela, prvog dana nove 2017.
susreo se s policijskim inspektorima. Tema razgovora bili su “neprikladni
pokloni” od strane premijerovih prijatelja biznismena, ali zasad bez optužbi za
korupciju. Iz Netanjahuova ureda izjavili su da istražitelji nisu ništa
otkrili, naprosto zato što se nema što otkriti. Glasine koje su širili neki
izraelski mediji raspast će se kao balon od sapunice – zaključili su.
Zanimljivo, na listi bogatih biznismena koji su navodno bili
blagonakloni prema premijeru našao se i Ronald Lauder, predsjednik Svjetskog
židovskog kongresa i poznati filantrop, inače (su)vlasnik velikog medijskog
carstva u istočnoj Europi CME kojemu pripada i Nova TV u Hrvatskoj, sve do
2014. kad se povukao iz kompanije sa sjedištem u Hamiltonu – Bermuda. Prebogati
Lauder tu i tamo znao je posjetiti Zagreb i svoje TV zaposlenike među kojima se
i dan-danas prepričava anegdota o njegovu susretu s tadašnjim hrvatskim
premijerom Ivom Sanaderom 2007. u New Yorku.
Afera Lauder
Sanader se u razgovoru s gazdom Nove TV potužio na hrvatsku
ekipu, nakon što je objavljen negativno intoniran prilog o planiranom dolasku
crnogorskog premijera Mila Đukanovića na ceremoniju otvorenja dubrovačkih
Ljetnih igara. Rekao je, navodno, da na Novoj rade sami desničari koji
sprečavaju pomirenje u regiji, pa su tako uspjeli otjerati Đukanovića sa
svečane tribine. Lauder ga je saslušao i rekao:
– Svašta mi govore o mojim urednicima na našim televizijama,
ali, gospodine premijeru, vjerujte, uvijek ih optužuju da su mrkli ljevičari.
Vi ste prvi koji tvrdi da su desničari.
Inače aferu Lauder – Netanjahu prva je načela jedna
izraelska televizija u Lauderovu vlasništvu, a na temu sponzoriranja putovanja
Netanjahua i njegove obitelji. Malo je vjerojatno da će se ta priča dalje razvijati,
jer miriše na politički folklor tipičan za Izrael, jedinu bliskoistočnu
demokraciju, gdje nitko, makar bio premijer, nije unaprijed kupio imunitet.
U okruženju
Smrknutom izraelskom premijeru epizodica s policijom na temu
veza s bogatim donatorima samo je kamenčić u cipeli u krajnje složenoj
situaciji u okruženju koju zasad vodi prilično uspješno. Izrael okružen smrtnim
neprijateljima sa svih strana uspješno preživljava bez terorizma, osim dakako
onog “regularnog” palestinskog. U situaciji kad prvi susjed Sirija s kojim su u
sporu zbog Golanske visoravni gori na svim svojim stranama, teroristi harače po
Egiptu, te najavljuju da je sljedeća meta Hašemitska Kraljevina Jordan, u
obećanoj zemlji kalifatskog terora nema. Tu i tamo teroristička centrala iz
sirijske Rake objavi pokoju prijetnju na račun Izraela, no ništa više od toga.
Ako se neprijateljskim susjedima postavi pitanje zašto je
Izrael pošteđen od ISIL-a, svi će odgovoriti isto. Damask, Bejrut ili Teheran,
svejedno, tvrde da Izrael u tajnom komplotu sa zaljevskim kraljevinama, u prvom
redu Saudijskom Arabijom i Katarom, podržava sunitski terorizam i njegovu
udarnu pesnicu ISIL, te je stoga logično i pošteđen od napada. Po njima,
Netanjahu podriva regiju snujući takozvani Veliki Izrael, proširen na susjedne
teritorije. Iz Izraela pak priznaju da su pružali nešto pomoći sunitima, ali
samo na Golanskoj visoravni, i to u obliku liječenja ranjenih u borbama sa
sirijskom vojskom i paramilitarnim snagama. To je trajalo određeno vrijeme, ali
je prije nekoliko mjeseci prestalo, o čemu su tada izvijestili i vodeći mediji
poput Haaretza.
Što je doista izraelska Vlada planirala u vezi sa sirijskom
krizom teško je reći, jer se u tako visokoprofilnoj igri nitko sam od sebe ne
provaljuje, no činjenica je da se Izrael od septembra 2015. vrlo brzo
prilagodio novoj realnosti u Siriji, pa i na cijelom Bliskom istoku. U rat
započet 2011. uskočila je Rusija sa svojim vojnim kontingentom, i to na poziv
Bašara al Asada, čime je Vladimir Putin formirao savez u kojem su osim Sirije
još dva smrtna neprijatelja – Iran i libanonski Hezbolah s kojim su Izraelci
ratovali ne tako davne 2007. Kad je riječ o Iranu, moćni IDF (Izraelske
obrambene snage) godinama je pikirao na njihove nuklearne reaktore. Očekivalo
se da uz američku potporu pripreme i izvedu supertajnu misiju bombardiranja
Bušera i drugih postrojenja. Njihove zračne snage sposobne su proći ispod
radara svih regionalnih protuzračnih obrana, što su svojevremeno i dokazali kad
su razorili irački nuklearni reaktor u izgradnji Osirak južno od Bagdada, nakon
neuspješnog iranskog pokušaja da napravi isto. Izvještavajući iz Izraela i
Palestine više sam se puta uvjerio u nevjerojatnu preciznost izraelskih zračnih
snaga i takvu razinu usklađenosti operacija da su bili sposobni pogoditi
pojedinačnu metu, čovjeka na ulici ako im je to bio cilj. Primjer je
likvidacija iz zraka šeika Ahmeda Jasina nasred ulice na putu između kuće i
džamije, a da pritom nije bilo kolateralnih žrtava.
Zahlađenje
Ali, plan kontra Irana je otpao nakon što je u junu ove
godine pod pokroviteljstvom Baracka Obame postignut sporazum s Iranom o
sprečavanju razvijanja nuklearnog oružja u zamjenu za stupnjevito skidanje
sankcija. Bio je to vjerojatno najveći vanjskopolitički uspjeh američkog
predsjednika za cijeli svijet osim za Izrael. Benjamin Netanjahu Obami nikad
nije oprostio što je, po njegovu mišljenju dakako, omogućio Teheranu da potajno
razvija nuklearne potencijale kad je opće poznato da je prvi cilj Izrael.
Odnosi dvojice lidera su potonuli ne samo zbog Irana nego i zbog Obamina
oklijevanja da izravno vojno intervenira u Siriji. Asad se našao na ciljniku
već 2013. nakon napada bojnim otrovima u Istočnoj Guti, ali mu je glavu u
zadnji tren spasila ruska diplomacija. Putin je vjerojatno u uvjeravanju Obame
tajno zaprijetio i protubrodskim raketama Bastion raspoređenim po obali i oko
Tartusa, inače jedine ruske baze na Mediteranu. Sljedećih godina bilo je još
prijetnji intervencijom koje su ostale na tome. Konačno, američka suzdržanost u
sprečavanju izglasavanja rezolucije Vijeća sigurnosti o izraelskim naseljima na
Zapadnoj obali potpuno je zahladila odnose, iako je u međuvremenu Washington
obilato darivao Izrael pošiljkom State of the art bombardera F-35.
Neodlučnost Washingtona na Siriji i ulazak Rusa u septembru
2015. premijera Netanjahua usmjerili su prema Moskvi. Do današnjeg dana više se
puta susreo s Putinom nego s bilo kojim liderom neke zemlje, a telefonski
kontakti su gotovo svakodnevni.
Kad su Rusi upali u Siriju, izraelski je premijer od Putina
zatražio da njegovi bombarderi ne lete uz granice sa Sirijom želeći uspostaviti
mini zonu zabrane leta u kojoj njegovo superiorno zrakoplovstvo i dalje može
haračiti. Putin je odbio riječima da je u Siriji legalno na poziv predsjednika
i Vlade i da će djelovati u cijelom zračnom prostoru. Na kraju tog prvog
sastanka dogovorili su se o osnivanju zajedničkog kontrolnog tijela na razini
zrakoplovnih zapovjedništava s ciljem izbjegavanja sudara u zraku. Iako su
ruski bombarderi znali upasti u izraelski zračni prostor i to više puta,
zanimljivo je da Izrael, za razliku recimo od Turske čiji je F-16 oborio ruski
Su-24, nikad nije ni službeno prosvjedovao. Po izraelskim medijima bilo je i
bliskih susreta u zraku, ali uz odvajanja nakon identifikacije.
Udari na Siriju
Tajni dogovor Netanjahu – Putin ostavio je izraelskom
zapovjedništvu mogućnost djelovanja uz granice Sirije i Libanona uglavnom na
sirijske snage ili libanonski Hezbolah, što su gospodari bliskoističnog neba
redovito i upražnjavali sve donedavno. U međuvremenu, nakon što je Damask
objavio da su oborili F-16, a Izraelci jasno demantirali, izleti u zračni
prostor Sirije su se prorijedili. Zadnji veliki napad na skladište oružja kod
Damaska izveden je raketom ispaljenom s izraelskog teritorija. Sirija je, izgleda,
ili dobila nove protuavionske sustave ili je uz pomoć ruskih inženjera izvela
upgrade postojećih S-200. Bez obzira na to Izrael u arsenalu ima dovoljno
sredstava da udari po Siriji kad procijeni da treba, znajući da se Rusi neće
umiješati.
Dogovor Netanjahu – Putin toliko je čvrst da nije bilo
reakcije čak ni kad je Moskva Iranu isporučila jedan od najboljih
protuavionskih raketnih sustava današnjice S-300, odnedavno raspoređen uz jedno
od njihovih nuklearnih postrojenja. Pobunili su se Amerikanci, ali iz Izraela
ni glasa. Tko zna dubinu i povijest neprijateljstva između Teherana i Tel Aviva
mora biti iznenađen izbjegavanjem konfrontacije po bilo koju cijenu. Očito je
da s Moskvom postoji tajni sporazum najvišeg reda koji isključuje sve ostalo iz
krajnje turbulentnih regionalnih odnosa.
Vladimir Putin, po svemu sudeći, garantirao je mir tako što
će držati pod kontrolom svoje vojne saveznike u situaciji kad asadovski
antiizraelski blok broji stotine tisuća do zuba naoružanih sirijskih,
libanonskih i iranskih milicija. Ako je doista tako, dobri odnosi s Rusijom,
novim gazdom Bliskog istoka, moraju biti prioritet izraelskog premijera. Inače
u njegovoj zemlji koja godišnje primi barem 3,5 milijardi dolara subvencija iz
Sjedinjenih Država živi najmanje milijun Židova naseljenih nakon raspada
Sovjetskog Saveza, a jedan od njih je i ministar obrane Avigdor Lieberman,
rodom iz Kišnjeva u Moldaviji. I Benjamin Netanjahu obiteljski potječe iz
Poljske (otac mu je rođen u Varšavi).
Rusija je nedavno na Vijeću sigurnosti glasala protiv
Izraela, ali Netanjahu nije podigao glas, iako je sankcijama zaprijetio svima,
pa čak i Ujedinjenim narodima. Tisak se narugao kako je toliko bijesan da je na
listu sankcija stavio i Antarktiku.
Moskva je usput procijenila da se pitanje mora riješiti
lokalno u izravnim pregovorima s Palestincima i ponudila sponzorstvo. Dok se
čeka odgovor, u Ovalni ured Bijele kuće sjest će Donald Trump s jasnom najavom
pune potpore Izraelu. Uz Putina on je već sad jedini moćni lider o kojemu
Netanjahu misli sve najbolje.
Bit će zanimljivo pratiti kako će se rješavati vječiti sukob
s korijenima od Isusa Krista do nas, uz posredovanje Donalda Trumpa i Vladimira
Putina.
(TBT, Jutarnji.hr)