ANALITIKA
Historija se još jednom ponavlja u svom tragičnom obliku na
Starom kontinentu. Kao u prvom dijelu prošlog vijeka, zapadnoevropski narodi
pred prijetnjom jedne internacionalne totalitarne ideologije, odgovaraju
davanjem povjerenja ksenofobičnim, populističkim, ekstremno desničarskim
organizacijamafime
FOTO: (Profimedia)
Historija se još jednom ponavlja u svom tragičnom obliku na
Starom kontinentu. Kao u prvom dijelu prošlog vijeka, zapadnoevropski narodi
pred prijetnjom jedne internacionalne totalitarne ideologije, odgovaraju
davanjem povjerenja ksenofobičnim, populističkim, ekstremno desničarskim
organizacijama
“Islamska utopija”, koja se bazira mnogo više na
komunističkim nego na nacionalsocijalističkim ili fašističkim postulatima,
najprimamljiviji je mamac za evropske muslimane koji, u posljednjih nekoliko
godina, popunjavaju formacije tzv. Islamske države. Osim nadnacionalnog
karaktera, panislamistički teroristički pokret predstavlja položaj muslimana u
svijetu, posebno u neislamskim državama, kao što su komunistički komesari
oslikavali status radničke klase. Poput komunista, i panislamisti se ne libe da
sklapaju paktove sa neprijateljima ispod žita i da primaju novčanu pomoć od
onih koji su na papiru njihovi neprijatelji. Kao što je Lenjinovu revoluciju
finansirao njemački Drugi rajh, tako je i Islamska država nastala uz
finansijsku i logističku podršku zapadnih sila i njihovih saveznika u regionu,
prije svih Saudijske Arabije i Turske. Paralela koja može da se povuče sa
komunističkim režimima je i u eksplicitnoj zabrani napuštanja tzv. Islamske
države, osim u slučaju izvršavanja terorističkih napada.
Kao što nije mogao da se napusti Sovjetski Savez (čak i za
putovanja unutar SSSR-a bio je neophodan pasoš za unutrašnju upotrebu i
dozvola), čitava istočna Evropa bila je bukvalno ograđena žičanom strujnom
ogradom (u Berlinu su podigli i zid), tako ni “šerijatsku državu”
nije moguće napustiti.
Ciljna grupa panislamista prilično je slična onoj na koju su
bili usmjereni komunisti pre nešto manje od sto godina: mladi, nadobudni,
površni, siromašni, niskog obrazovanja i puni mržnje prema postojećem sistemu,
vrijednostima, autoritetima. Naravno, reč je o topovskom mesu, kao i kod
komunista i panislamistički ideolozi su prije svega licemjeri koji pričaju
jedno a rade drugo. Poput komunističkih lidera koji su imali šaroliko poreklo,
i među panislamistima imamo širok dijapazon – one koji su porodični buntovnici
bogatih familija, salonski revolucionari, ekscentrici, devijantne osobe sa
raznim perverznim idejama i izraženim hedonističkim nagonima ili frustrirani
tipovi po raznim osnovama.
I pored propagande o navodnim brojnim vazdušnim napadima i
bombardiranju položaja paravojnih formacija tzv. Islamske države, istina je da
je za ovih godinu i po dana, prema riječima italijanskih generala, na položaje
islamskih fanatika bačen tek deseti deo bombi u odnosu na one koje su sručene
na Srbiju za dva i po mjeseca bombardiranja
Simon Šama, britanski historičar litvanskog porekla, smatra
da su mladi panislamisti, kao i nekad mladi komunisti rukovođeni, prije svega,
mržnjom: “Ta mržnja nema veze sa političkim ili društvenim motivacijama.
Reč je o ideologiji koja je u prošlosti bila komunistička. Mladi imaju potrebu
za idealima koji mogu da u njima probude strast jer se osjećaju kao stranci u
društvima u kojima su odrasli. Oni žele da daju smisao svom životu. Revolucija
je uvijek dobro rješenje za njih. Negativna kvalitativna razlika je što prije
nije bilo toliko aspiranata ubica-samoubica spremnih da svjesno nanesu zlo i
bol velikom broju ljudi bez obzira ko su.”
Mržnja koja se prema Zapadu i zapadnom stilu života
ukorijenila u jednom dijelu muslimanskog svijeta nije od juče. Štaviše,
korijeni su duboki i sežu još iz 19. vijeka, odnosno od reakcionarnog turskog
sultana Abdulhamida II. On je još za svoje vladavine maštao o obnovi kalifata
pod svojim turbanom čija bi ključna uloga bila da zaustavi upliv zapadnih
standarda i stila života u Osmansko carstvo. Drugim riječima, današnja mržnja i
neopanislamska ideologija rezultat je milenijumske borbe za premoć između
zapadnog, hrišćanskog svijeta i islama. U prvih hiljadu godina, muslimani su
uglavnom pobjeđivali, a onda su karte promješane i njihova frustracija poslije
višestoljetnih poraza je prekipjela.
U sedmom vijeku muslimani Arapi su osvojili veliki broj
zemalja koje su vjekovima bile pod grčko-rimskom kulturnom dominacijom,
praktično od današnje Sirije preko sjeverne Afrike do Španije. U sljedećih
hiljadu godina su na maču osvojili teritorije sve do Indije i Panonske nizije,
dijelove Rusije i Podsaharske Afrike i prozelitizmom su stigli u Indoneziju i
Kinu. Drugim riječima, muslimani su hiljadu godina bili u ekspanziji, šireći
dominijum, praktično sve do opsade Beča iz 1683. godine, koji predstavlja jednu
od prekretnica u odnosima Zapada i muslimanskog svijeta.
Deset vjekova velikih vojnih i političkih uspjeha
muslimanskih država objašnjava zašto islamske zemlje nisu sledile primjer
ruskog cara Petra Velikog koji je još početkom 18. vijeka krenuo sa prozapadnim
reformama Ruskog carstva. Traumatično iskustvo koji su Rusi proživjeli tokom
dvogodišnje poljske okupacije Moskve u drugoj deceniji 17. vijeka, navela je
rusko plemstvo da prihvati, prije svega, zapadno ustrojstvo vojnih snaga i
zatim seriju reformi i zapadni stil života.
Otomanska imperija je postepeno kopnjela i reforme koje je
uveo sultan Selim III bile su posljedica poraza šestogodišnjeg rusko-turskog
rata od 1768. do 1784. godine. Do tog debakla, u Istanbulu su gledali na Ruse
sa visine, kao na daleke rođake sa sela njihove pravoslavne raje u Grčkoj,
Bugarskoj, Srbiji. Ruska vojska koja je već bila reformirana po zapadnjačkom
principu potukla je do nogu još uvijek srednjovjekovno organizirane osmanske
trupe, čiji su komandanti i dalje živjeli na slavi prošlih vjekova, kada je
muslimanska supremacija na bojnom polju bila gotovo poslovična. Taj poraz od
Rusa predvođenih caricom Katarinom Velikom Turci su doživjeli kao veliko
poniženje.
Mržnja koja se prema Zapadu i zapadnom stilu života
ukorenila u jednom dijelu muslimanskog svijeta nije od juče. Štaviše, korijeni
su duboki i sežu još iz 19. vijeka, odnosno od reakcionarnog turskog sultana
Abdulhamida II. On je još za svoje vladavine maštao o obnovi kalifata pod
svojim turbanom čija bi ključna uloga bila da zaustavi upliv zapadnih standarda
i stila života u Osmansko carstvo
Poslije Selima III, koji bi mogao u neku ruku da se smatra
začetnikom transformacije Osmanske imperije u modernu Tursku, sultan Mahmud II
odigrao je veliku ulogu u pripremi terena za posao koji će tek gotovo sto
godina kasnije obaviti Ataturk. Mahmud, čija je majka bila Francuskinja,
izvršio je niz reformi od kojih je, među najvažnijima, bilo ukidanje janjičara,
glavnih kočničara napretka carstva.
Mahmudove reforme i pokušaj zapadnjačkog preusmjeravanja
Osmanske imperije u potpunosti je zaustavio i čak vratio na polaznu tačku jedan
od najreakcionarnijih sultana Abdulhamid II. On je tri decenije pokušavao da
kreira novi osmanski identitet i da imperiju transformira u osmanski kalifat,
budući da su sultani od 1517. godine nosili i titulu kalifa. Sebe je
predstavljao kao zaštitnika islama i prvaka u borbi protiv
“nevjernika” i modernizacije, finansirao je islamski prozelitizam i
masakrirao je neislamski živalj, posebno Jermene.
Međutim, ni Abdulhamid II, koji čak ni za otpis polovine
državnog duga nije htio da dozvoli povratak Jevrejima u tadašnju Palestinu,
nije mogao da zanemari supremaciju tehnologije i zapadnjačke organizacije
vojske. Tako su mladi turski oficiri nastavili da se školuju u zapadnoevropskim
zemljama i da uče evropske jezike, za razliku od svih ostalih reformi sa
evropskim pečatom koje su bile poništene.
Upravo će ti oficiri biti nukleus za stvaranje organizacije
Mladoturaka koji će svrgnuti s vlasti Abdulhamida II koji se može s pravom
nazvati političkim djedom aktuelnog predsjednika Turske Tajipa Erdogana.
Veliko je pitanje da li bi, bez obzira na harizmu i
istrajnost koje je imao napretek, Mustafa Kemal uspeo da ubjedi tradicionalno
nepovjerljive Turke prema svim inovacijama, da prihvate “zapadni put”
da na kraju Prvog svjetskog rata. Osmanska imperija nije bila pred izborom: ili
zapadne reforme ili nestanak sa geografske mape.
Za razliku od muslimanskih imperija koje nisu učile na
svojim greškama, evropske kraljevine nisu ponovile nesretno iskustvo krstaških
ratova u Palestini i nisu ništa uradile kada je pravoslavni jugoistok Evrope
pao u osmansku tamnicu naroda. Vapaji iz Konstantinopolja i sa dvorova srpskih
i grčkih velikaša ostali su neuslišeni, zapadnoj Evropi nije padalo na pamet da
ide u novi krstaški rat zbog pravoslavaca i da spašava “drugi Rim”
ili “put svile”. Umjesto da krenu u frontalni sukob sa Osmanlijama,
zapadnoevropske kraljevine su počele da istražuju morske puteve kako da zaobiđu
Osmansku imperiju i uspostave nove maršrute trgovine.
Zahvaljujući toj okolnosti otkrivena je Amerika, put oko
Južnog rta do Indije i morski “put svile”, Australija. Hrišćanska
Evropa je samo par vjekova poslije neslavno završenih krstaških ratova i
definitivnog gubitka Bliskog istoka, poučena tim iskustvom, umjesto frontalnog
sukoba, bukvalno okružila islam sa svih strana stigavši u Indiju, jugoistočnu
Aziju, Pacifik i Ameriku, uspostavljajući dominaciju nad morima i okeanima koja
je trajala sve do prije par decenija.
Zvuči paradoksalno, ali širenje Osmanskog carstva na
Mediteran i jugoistočnu Evropu primoralo je zapadnoeuropske prijestolnice na
preusmjeravanje ciljeva i redefiniranje politike koji su postavili bazu za
početak zapadne dominacije svijpreetom.
I pored toga što je stavio, u metaforičnom smislu, omču oko
vrata islamskom svijetu u 16. i 17. vijeku, Zapad je tek tokom 19. vijeka počeo
da je steže, vodeći računa da je ne stisne previše jer je Rusko carstvo u
međuvremenu od saveznika u borbi protiv muslimana postalo takmac u borbi za
uticaj i vlast na Starom kontinentu i, paradoksalno, Porta je od iskonskog
neprijatelja postala dragocjeni saveznik. Međutim reakcionarna i agresivna
panislamska politika sultana Abdulhamida II doveli su imperiju pred rub
provalije. Kemal Mustafa, koji će kasnije postati Ataturk, shvatio je da
Osmansku imperiju ne može da spase i da je za tursku naciju jedini spas u
“zapadnom putu”. U prvih deset godina vladavine Ataturk će izvršiti
epohalne reforme, uključujući i uvođenje latiničnog pisma u službenu upotrebu
umjesto arapskog, i vezaće Tursku za Zapad.
Međutim, istovremeno sa modernizacijom Turske pod
Ataturkovim vodstvom, u Egiptu je 1928. godine rođen pokret Muslimanske braće
čiji je programski cilj od prvog dana reislamizacija društva i neraskidiva veza
između politike i islama, odnosno da cjelokupno zakonodavstvo i politika moraju
da budu u saglasnosti sa Kuranom. Vreme je pokazalo da je arapski nacionalizam
koji je uzeo maha poslije Drugog svjetskog rata i koji je trebalo da vodi ka
stvaranju čvrstih homogenih nacija, po evropskom uzoru, bio kratkog daha.
Štaviše, od dolaska na vlast Erdogana u Turskoj, čak je i
jedina muslimanska zemlja sa funkcionalnom demokratijom, relativnom
ukorijenjenim građanskim društvom i nacionalnom sviješću krenula putem
reislamizacije. U dobroj mjeri rukovođene ličnim megalomanskim ambicijama
Erdogana da postane neka vrsta nekrunisanog kalifa ili, u najmanju ruku,
sultana.
Da Sovjetski Savez nije izvršio invaziju na Afganistan i da
Pentagon i CIA nisu došli na katastrofalnu ideju da kreiraju i finansiraju
muslimanske međunarodne brigade za borbu protiv Sovjeta, pitanje je da li bi se
panislamske organizacije radikalizirale i militarizirale
Prije sedamdeset godina, ne juče, engleski historičar Arnold
Tojnbi upozorio je na “proletarizaciju islama”, odnosno da je i islam
kao i komunizam nastao iz rebra hrišćanstva s ciljem da ga zameni, a da politički
islam kao i komunizam ima totalitarne metode. Izražavajući sumnju u recept koji
je promoviran u zapadnim prestonicama posle Drugog svjetskog rata – da će
kreiranje nacionalnih država u arapskom svijetu proizvesti sličan efekat kakav
je imalo stvaranje država u postkolonijalnom periodu u Južnoj Americi, Tojnbi
je upozorio na snagu islama da djeluje kao vezivni faktor u političkom smislu
mnogo jači nego što je to bilo hrišćanstvo u katoličkom, pravoslavnom ili
protestantskom ruhu.
“Muslimani po tradiciji gaje bratske odnose bez obzira
na rasu, etničku pripadnost, jezik i poreklo. U svijetu u kojem se razdaljine,
zahvaljujući modernim tehnologijama, smanjuju i zapadni stil života se nameće
kao obrazac za čitavo čovječanstvo, islamska tradicija bratstva i načela
Muhamedove religije izgledaju kao dovoljno jako sredstvo da odole tom zapadnom
virusu”, pisao je Tojnbi pedesetih godina prošlog vijeka.
Muslimanska braća na početku svog djelovanja nisu imala
uperenu oštricu protiv Zapada niti ideju vođenja džihada protiv
“nevjernika”. Prvenstveni cilj bio je da se potvrdi arapski,
muslimanski identitet i da se poništi granica između političkog i religioznog
islama. Panislamiste je ujedinjavao i otpor prema zapadnim ideologijama.
Komunizam, socijalizam, liberalizam bili su za njih jednako neprihvatljivi.
Zanosili su se mišlju da vrate sjaj i superiornost iz prvih vijekova
muslimanske dominacije na Mediteranu i na Bliskom i Srednjem istoku. Kao takvi
bili su na meti svih arapskih diktatura, bez obzira da li je bila riječ o onima
pod patronatom Vašingtona ili Moskve; tako su stekli oreol “ispravnih i
poštenih” naspram korumpiranih i nepravednih režima dok su istovremeno
iskoristili maksimalno iskorjenjivanje demokratskih ili komunističkih pokreta u
arapskim zemljama.
Sve ono što je sultan Abdulhamid II mislio to je Sajid Kutb
napisao u svojoj knjizi “Miljokaz” 1964. godine, dok je sjedio u
zatvoru zbog kovanja plana za ubistvo egipatskog predsjednika Nasera.
Kutb je nosio zapadna odjela i kravatu čak i u zatvoru i u sudnici,
proputovao je Sjedinjene Države, od Njujorka do San Franciska, ali je zapadni
svijet smatrao poročnim, pokvarenim i degenerisanim, gdje su svi promiskuitetni
a žene imaju previše prava. Kutbov “Miljokaz” postao je obavezna
čitanka za sve ideologe panislamizma i islamskog terorizma pošto je u njemu
zaključio da islam ne sme da bude odvojen od politike jer je on jedina brana da
muslimani ne pokleknu pred zapadnom poročnošću. Kutb je značajan i po tome što
je bio prvi koji je teoretisao o pravu na terorizam i na džihad u svrhu odbrane
islamskih vrijednosti i zaštite od devijantnog zapadnog sistema vrijednosti.
To objašnjava odakle dolaze motivi napada na Pariz 13.
novembra.
Kutbov virtuelni nasljednik, i naš savremenik, Abu Musab el
Suri, iznio je na 1.600 strana u knjizi sa naslovom “Poziv na globalni
otpor” kako da se plasira i pojača domet džihadističkih poruka. El Suri se
nije libio da za svoju nakaradnu logiku iskoristi i Ernesta Če Guevaru,
parafrazirajući ga da je dovoljna mala grupa ljudi da ubjedi mase da je onaj ko
se opire džihadu smrtni neprijatelj”.
Paradoksalno, na prvi pogled, transformaciji Muslimanske
braće i panislamskih pokreta gotovo podjednako su doprineli i Amerikanci i
Rusi. Da Sovjetski Savez nije izvršio invaziju na Afganistan i da Pentagon i
CIA nisu došli na, sada možemo reći, katastrofalnu ideju da kreiraju i
finansiraju muslimanske međunarodne brigade za borbu protiv Sovjeta, pitanje je
da li bi se panislamske organizacije radikalizovale i militarizovale. Kada su
osjetili slast pobjede nad jednom od dvije tadašnje planetarne supersile,
mudžahedinima koji su se vraćali u njihove matične države zaigrala je ideja
pred očima da bi poslije pobjede nad “malom Satanom”( Sovjetskim
Savezom) mogli da poraze i “veliku Satanu”(Sjedinjene Države) u
njihovim otadžbinama svrgavajući despotske i korumpirane režime.
Među tim pretendentima najharizmatičnija figura bio je Osama
bin Laden. Bogat, obrazovan i riješen da svrgne režim u Saudijskoj Arabiji i
zada udarac Sjedinjenim Državama. Jedanaesti septembar 2001. godine u očima
muslimanskih ekstremista je datum preokreta i početak novog uzdizanja islama u
svijetu, čiji će vjesnik biti multinacionalke islamskog terorizma. U zamislima
obrazovanih džihadista 11. septembar je neka vrsta Ruske revolucije iz 1905.
godine koja je najavila Oktobarsku dvanaest godina kasnije. Al Kaida i Osama
bin Laden su likvidirani. Amerikanci ne praštaju, ali ideja panislamizma je
preživjela. Štaviše, snažnija je više nego što je ikada bila.
Arapsko proljeće je serviralo, kao na tacni, novi zamajac
panislamistima. U Kairu je proljeće sa Muslimanskom braćom na vlasti vrlo brzo
“uvenulo” i vojna, više-manje skrivena, diktatura generala El Sisija.
Libija se pretvorila u teatar sukoba brojnih milicija, više ili manje ekstremističkih,
sa prisustvom zagovornika tobožnjeg kalifata El Bagdadija. Sirijski predsjednik
Bašar el Asad nije gubio vrijeme da iz zatvora pusti sve džihadiste kada su
Amerikanci uz pomoć lokalne opozicije počeli da ga ruše. Sljedeći logiku
“što gore to bolje” El Asad se održao do danas u sedlu iako
objektivno njegove snage kontrolišu limitirani deo Sirije, praktično Damask i
primorje.
Kutbov “Miljokaz” postao je obavezna čitanka za
sve ideologe panislamizma i islamskog terorizma pošto je u njemu zaključio da
islam ne smije da bude odvojen od politike jer je on jedina brana da muslimani
ne pokleknu pred zapadnom poročnošću. Kutb je značajan i po tome što je bio
prvi koji je teoretisao o pravu na terorizam i na džihad u svrhu odbrane
islamskih vrijednosti i zaštite od devijantnog zapadnog sistema vrijednosti
Sirijskim ekstremistima nije trebalo mnogo vremena da se
povežu sa Iračanima sunitima koji su od defenestracije Sadama Huseina, poslije
vjekovne dominacije nad šiitima i uloge dželata prešli u ulogu žrtve. Tako su
stvoreni uslovi za kreaciju tzv. Islamske države, odnosno novog kalifata, koja
danas ima oko deset miliona stanovnika i prostire se na teritoriji veličine
Italije. Istovremeno, El Bagdadi je kreirao tzv. provincije u Libiji, Egiptu,
na Kavkazu, i pokušava da uđe u Tunis i Liban dok u Avganistanu i Pakistanu
traži saveznike.
I pored propagande o navodnim brojnim vazdušnim napadima i
bombardovanju položaja paravojnih formacija tzv. Islamske države, istina je da
je za ovih godinu i po dana, prema riječima italijanskih generala, na položaje
islamskih fanatika bačen tek deseti deo bombi u odnosu na one koje su sručene
na Srbiju za dva i po mjeseca bombardovanja. Da ne govorimo da su Rusi mnogo
više bombardovali položaje sirijske opozicije, Amerikanci su imali mnogo
razornija dejstva po trupama Bašara el Asada, a Turci su ciljali mnogo više
Kurde nego sunitske teroriste.
Vojni analitičari sa dozom podsmjeha komentarišu vazdušne
napade na tzv. Islamsku državu poredeći ih sa brojem aviona, baza, nosača aviona
i kompletnom mašinerijom koja je bila uključena u bombardiranje Srbije.
Škotski historičar Nial Ferguson, koji predaje na Harvardu,
tvrdi da su zapadni političari nemilosrdni prema Islamskoj državi samo na
riječima i da u stvari nemaju jasnu sliku konačnog rješenja za Siriju:
“Ratobornu retoriku Olanda smo već čuli poslije 11.
septembra od Džordža Buša. I šta se onda dogodilo? Imali smo razmeštanje trupa
u Avganistanu i Iraku. U roku od nekoliko godina situacija se potpuno
promijenila. Već 2008. godine, na obe obale Atlantskog okeana javno mnijenje je
bilo umorno od stvaranja održivih država na Bliskom i Srednjem istoku. Kakva
nemilosrdnost. Kada smo zaista bili nemilosrdni, u našim zemljama se javno
mnijenje skandaliziralo.”
Anglo-pakistanski pisac Hanif Kurejši, autor bestselera
“Moj sin je fanatik”, sjeća se svog zaprepašćenja kada je prije
dvadeset godina intervjuisao prijatelje svog sina o njihovim očekivanjima i
planovima, i kako mu danas ta njihova maštanja ne izgledaju nimalo smiješno:
“Kada sam ih pitao gdje bi željeli da žive, odgovorili
su mi da ne žele da žive u Engleskoj, ali ni u nekoj, kako su oni rekli,
kompromitovanoj muslimanskoj državi, kao Saudijska Arabija. Pričali su već tada
da bi željeli da naprave novu državu. U Jemenu ili negdje na Bliskom istoku.
Htjeli su da naprave njihovu revoluciju, kao Rusi ili Kinezi. Željeli su da
kreiraju novo društvo po njihovim pravilima. Kada su na kraju pokušali da
stvore takvu državu, shvatili su da je za revoluciju dovoljno malo ljudi, nisu
potrebne mase. Potrebna je samo slaba država i grupa veoma motivisanih i
odličnih saboraca. Eto, Islamska država je realizovala tu zamisao.”
(TBT)