POVIJEST
Opterećeni
nacionalizmom 19. i 20. stoljeća, ne možemo ponekad razumjeti kako čovjek može
biti odani sultanov saradnik, fanatičan zatočnik svoga carstva, a da
istovremeno mari i za mali narod iz koga je potekao
FOTO:
(Profimedia)
Zanimljivo je da
smo u svom kolektivnom sjećanju na neki način zanemarili najmoćnijeg Srbina
svih vremena. To nije bio car Dušan. Već smo pisali o sticaju okolnosti koje su
dovele do širenja njegovog kratkovečnog carstva. To je bio Mehmed-paša
Sokolović. Nije bilo čovjeka našega roda koji je tako dugo upravljao sudbinom
tako brojnih zemalja i naroda.
Opterećeni
nacionalizmom 19. i 20. vijeka, ne možemo ponekad da razumijemo kako čovjek
može da bude odani sultanov saradnik, fanatičan zatočnik svoga carstva, a da
istovremeno mari i za mali narod iz koga je potekao. Mi čak i ne znamo da li su
njegove zadužbine u starom zavičaju, pa i njegovo najveće životno postignuće,
obnova Patrijaršije, plod nekakvog rodoljublja, ili državotvorna mjera
osmanskog najvišeg velikodostojnika. A možda i jedno i drugo. Njegovo
vezirovanje se preklopilo sa vremenom kada je Turcima odgovaralo da daju
ustupke Srbima.
Tako je stvorena
Patrijaršija, koja je dosegla krajeve koje nikada neće obuhvatiti nijedna
prethodna ni buduća srpska država. Otud i danas imamo Jegarsku episkopiju,
nazvanu po gradu na sjeveru Mađarske. Mileta Prodanović mi reče jednom prilikom
kako bi bilo dobro imati na novčanici, ili makar na poštanskoj marki, dva
rođaka ili brata koji nesumnjivo vode većinu Srba krajem 16. vijeka: Makarija i
Mehmeda (Bajice Nenadića?).
Da nije bilo
ovoga našega zemljaka i njegove obnove Patrijaršije, Srbi bi izgubili
instituciju koja je u velikoj mjeri sačuvala njihov identitet. Naravno,
vjerovatno bi kasnije dobili crkvenu autonomiju, kao što su je Bugari dobili
tek krajem 19. vijeka. Prije toga bili bi izloženi uticaju grčke, carigradske
crkvene hijerarhije, kao što se dešavalo kada je Pećka patrijaršija ukinuta
1766. godine. Na sreću, to se dogodilo već kasno. Srbi su za dva vijeka od
1557. godine, uspeli da učvrste svoj identitet. A i poslije, ulogu ukinute
Patrijaršije preuzeli su ojačali crkveni centri u Habsburškoj monarhiji, a
možda donekle i Cetinjska mitropolija. Po crkvama se vjekovima u službi
podsjećalo na svetorodnu lozu Nemanjića.
Oko crkava i
manastira su guslari prenosili svoju, danas bi se reklo popularnu, verziju
srpske historije. Da je crkvena organizacija bila slabija, bili bi slabiji i
uspomena na srednjovjekovnu državnost i narodna kultura, oba elementa oko kojih
će Srbi obnoviti državu u 19. vijeku.
Sa druge strane, da
je Sokolović uspeo u svojoj najvećoj želji o kojoj govori profesor Antić, da
okrene smijer turske politike ka slabijim državama na istoku i sjeveroistoku?
To znači da je Sokolović htio da izbjegne sukob sa nabujalim zapadnim silama,
sukob u kome je Osmansko carstvo trošilo previše, a od 17. vijeka je uglavnom
gubilo. Osmanska carevina bi, da je odabrala alternativni pravac širenja, bila
mnogo jača. Danas bi skoro sve naftne rezerve od centralne Azije do Persijskog
zaljeva i Saudijske Arabije, od Alžira pa možda do Indonezije (Sokolović je
primio izaslanike i iz ove daleke zemlje), bile u turskim rukama. Pitanje da li
bi išta ostalo od Srba.
Naša država se
stvarala kao neka uporna biljka, u pukotinama moćne otomanske stijene, a te
pukotine su nastajale pod udarcima Zapada. Bez poraza od evropskih sila
(posebno Rusije) Turci ne bi bili prinuđeni da prave ustupke svojim hrišćanskim
podanicima. Privlačnost islama bi porasla, u jednoj uspješnoj i moćnoj državi,
a ne „Bolesniku na Bosforu” kako su nazivali Tursku 19. vijeka. Broj
pravoslavaca bi se vjerovatno smanjio, a ostatak bi bio pod kontrolom
carigradskih grčkih patrijarha. Tako je Sokolović taman bio po mjeri. Uradio je
mnogo za Srbe, ali da je postigao sve što je želio, ne bi dobro prošli.
(TBT, Nedeljnik,
Piše Predrag J. Marković)