Egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi rastjeruje protetsante koji se solidariziraju s Palestinom u trenutku kada se udvara međunarodnoj zajednici za nekoliko milijardi sredstava i pokušava se pozicionirati kao mirovni posrednik u krizi između Gaze i Izraela.
Hapšenja razotkrivaju protivrječnost između Sisijevih domaćih poruka podrške Gazi i njegovih ciljeva na međunarodnoj pozornici da zadrži Izrael kao saveznika kako bi zadržao kontrolu nad granicom i igrao ulogu posrednika.
Oni također ilustriraju da je, čak i nakon desetljeća nenadmašne moći, njegov režim previše krhak da dopusti bilo kakvu smislenu manifestaciju slobodnog političkog izražavanja.
U Aleksandriji je 1. Maja uhapšeno šest Egipćana koji su se usudili podići zastavu u znak podrške Palestini. Dana 23. aprila, 16 Egipćana uhapšeno je zbog sudjelovanja u akciji feminističke solidarnosti ispred ureda UN Women u Kairu. U međuvremenu, nekoliko sedmica ranije, 10 aktivista uhapšeno je nakon mirnih propalestinskih demonstracija ispred Sindikata novinara u Kairu.
“Nedavni napad na aktivistice koje su se okupile ispred regionalnog sjedišta UN Women u Maadiju u Kairu, samo kako bi isporučili pismo u kojem traže zaštitu i sigurnost za žene u Gazi i Sudanu, slijedi nažalost svima poznat scenarij,” izjavio je Rasmus Alenius Boserup , izvršni direktor EuroMed Rightsa, za The New Arab.
Najmanje 120 aktivista koji protetsiraju u znak podrške Palestini pritvorile su egipatske vlasti od 7. listopada, navodi se u izvještaju Egipatske inicijative za osobna prava (EIPR).
“To je dio tekuće kampanje represije koja podrazumijeva apsolutnu zabranu mirnih protesta, prava na okupljanje i slobodu izražavanja”, rekao je za TNA Mahmoud Shalaby, istraživač Amnesty Internationala za Egipat.
Otkako je Sisi došao na vlast 2014., njegov je režim stavio čak 60.000 političkih aktivista i branitelja ljudskih prava iza rešetaka, mnoge bez suđenja. Deseci hiljada drugih bili su predmet zabrane putovanja, proizvoljnih hapšenja ili prognani iz zemlje.
Egipatski režim još uvijek strahuje od oponenata
Egipatski vladajući režim itekako je svjestan da je kriza u Gazi gurnula Egipat u središte međunarodne pozornosti i dala vodstvu zemlje priliku da ojača svoj diplomatski ugled. Također je svjestan da bi svaki protest, čak i u znak podrške Palestini, mogao eskalirati i ugroziti njegovu stabilnost.
“Eskalacija krize u Gazi i uloga Egipta kao posrednika omogućili su režimu da poboljša svoj imidž i skrene pažnju s unutarnje političke krize i krize ljudskih prava”, rekao je Boserup.
Stav Egipta prema Izraelu i Palestini je u najboljem slučaju dvosmislen. U posljednjem desetljeću Egipat je blisko surađivao s Izraelom na sigurnosnim pitanjima.
Režim danas javno tvrdi da je čvrsti branitelj svoje braće i sestara u Palestini, ali održava odnose s Izraelom i ponajviše je zabrinut zbog mogućeg priljeva palestinskih izbjeglica na Sinajski poluotok.
Suzbijanje svih političkih pokreta naglašava potrebu režima da zadrži apsolutnu kontrolu nad tekućim narativom.
“Povijesno gledano, Palestina je bila vrlo mobilizirajući razlog za Egipćane”, rekao je za The New Arab Maged Mandour, egipatski politički analitičar i autor knjige ‘Egipat pod Sisijem’.
“Prije 2011., to je bilo rodno mjesto pokreta koji će kasnije dovesti do Arapskog proljeća. Dodano tome, politika režima u Izraelu je zapravo prilično sramotna. Mislim, Egipat je izravno sudjelovao u blokadama”, dodao je.
“Ali također općenito govoreći, postoji strah da bi čak i ako je to mali protest, mogao prerasti u nešto veće.”
Izostanak međunarodnog pritiska na Egipat
MMF, Svjetska banka i EU priskočili su u pomoć ekonomiji Egipta u proteklih nekoliko mjeseci naoružani paketima pomoći vrijednim više milijardi dolara. Prije nego što su sporazumi potpisani, postojala je nada da će organizacije izvršiti pritisak na Egipat da poboljša stanje ljudskih prava u zamjenu za prijeko potrebnu financijsku pomoć.
“Postojala je neka nada da će vanjska pomoć biti uvjetovana političkom reformom, ali to je sada potpuno nestalo”, rekao je Mandour.
“Zaljevske države, koje su mu glavni pokrovitelji, uopće ne mare za to. Što se tiče međunarodnih organizacija, bilo MMF-a, Evropske unije ili Svjetske banke, nema nikakvog značajnog pritiska.”
EU je rekla da će njegov zajam Egiptu od osam milijardi dolara uključivati odredbe o ljudskim pravima. Ipak, bliži pogled na dokumente o zajmu otkriva potpuni nedostatak zahtjeva za ljudskim pravima i pokazuje da finansiranje jednostavno ovisi o tome da Egipat slijedi plan MMF-a.
“Nema razloga da on [Sisi] uopće promijeni pravac”, dodao je Mandour. “Nema poticaja, nema unutarnjeg pritiska da to učini, nema vanjskog pritiska.”
Nema kraja represiji
Kriza u Gazi dala je protestantima povoda da izađu na ulice Kaira i većih egipatskih gradova. Među Egipćanima postoji volja za protestima u znak podrške Palestini, ali će opseg protesta vjerovatno biti ograničen zbog represije režima, za koju se ne očekuje da će se promijeniti u budućnosti.
“Nisam siguran postoji li volja za ovim otvorenim sukobom s režimom jer postoji svijest da će gušenje biti vrlo oštro”, rekao je Mandour. “Možda će biti drugih kreativnijih oblika protesta.”
Sisijev režim je nagovijestio da bi bio spreman surađivati s opozicijom i vratiti se otvorenijem društvu koje podsjeća na Mubarakovu eru, no napredak nije postignut.
“Nismo vidjeli nikakvu promjenu u stavu vlade za ljudska prava”, rekao je Shalaby. “Vladini napori da se pozabavi krizom ljudskih prava, na primjer, Nacionalna strategija za ljudska prava, bili su pokušaji da se zataškaju zlostavljanja.”
Osim Nacionalne strategije za ljudska prava, egipatska vlada obećala je glas opoziciji u Inicijativi za nacionalni dijalog koja je nagovijestila pomilovanje političkih zatvorenika.
“Imali su prvu fazu i sada kada je to završeno, nema više govora o stvarnom oslobađanju političkih zatvorenika ili značajnoj reformi i režimskoj politici ovog beskrajnog ciklusa zatvaranja”, rekao je Mansour.
Čak i ako bi pomak prema većoj slobodi izražavanja poboljšao Sisijev položaj u zemlji i inostranstvu, malo je vjerovatno da bi ikada promijenio svoju taktiku iz prošlog desetljeća.
“Teško je zamisliti scenarij u kojem režim prekida represiju”, rekao je Boserup. “Rođena iz krvavog državnog udara u kojem je ubijeno hiljade demonstranata prije deset godina, Sisijeva strategija preživljavanja režima od samog je početka počivala na javno prikazanoj vojnoj – i policijskoj represiji prema oponentima.”
(TBT, Mediji)