TEROR
Kurdi će se fokusirati na vojne i policijske ciljeve, a
civili kao kolateralne žrtve su također prihvatljiv dio njihovog terorističkog
paketa. ISIL će biti okrenut zapadnjacima i potkopavanju turske države
FOTO: (Reuters)
Poruka strašnog napada koji se u novogodišnjoj noći dogodio
u Istanbulu prilično je jasna; u 2017. godini koja je počela možemo očekivati
još više takvih stvari.
Vijest o čovjeku koji je u noći koju je slavio čitav svijet,
ušao u prepun klub i počeo da puca po ljudima, odjekivaće još dugo. Prethodna
2016. godina bila je teška i krvava za Tursku, više od 200 ljudi poginulo je u
terorističkim napadima širom zemlje, piše CNN u analizi stanja u Turskoj.
U nekim periodima činilo se kako je jedva nedjelju dana
prošlo između dva napada, od pucnjave i bombaškog u istanbulskom aerodromu do
pokolja na ulici punoj turista. Posljednji događaj koji je potresao svijet je
atentat na ruskog ambasadora u turskoj prijestolnici Ankari, koji se dogodio
pre 12 dana.
U samo godinu dana, Turska je od popularnog turističkog
odredišta postala mesto straha, u kom postoji velika šansa da će se dogoditi
teroristički napad. To sigurno nije reputacija koju ijedna zemlja želi, a
pogotovo ne Turska, čija privreda grca još od pokušaja državnog udara. Ovaj
napad, međutim, nije došao niotkuda.
Postoje dvije grupe čiji je trenutni cilj Turska, to su
Kurdi i radikalni islamisti. Prejednostavno bi bilo za porast moći takvih grupa
optužiti turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana, autokratu koji u svojim
rukama čvrsto drži uzde države. Međutim, istina je da Erdogan oblikuje sudbinu
Turske više nego iko drugi.
Prije četiri godine završio je krvavi rat s turskim Kurdima
koji je trajao više od tri decenije. Kurdi čine jednu petinu Turske u kojoj
živi 80 miliona ljudi. Više od deset hiljada je stradalo je u borbi za državu s
većim pravima. S postignutim mirom, stigla je i popularnost, pa je sekularna
kurdska stranka osvojila mandate na sljedećim opštim izborima. Ali, njihovi
dobici prijetnja su Erdoganovim pritiscima na parlamentarnu vlast.
Kada je u susjednoj Siriji rat počeo da se zahuktava,
Sjedinjene Američke Države sklopile su dogovor sa Turskom o korištenju njihove
avionske baze u Incirliku blizu sirijske granice, kako bi mogli da bombarduju
militante Islamske države. Na isto su pristali i Turci.
Ali, njihov fokus nikada zapravo nije bio ISIS, nego njihovi
stari neprijatelji Kurdi, za koje su se bojali će dobiti državu u Siriji. U
svega nekoliko mjeseci, turski rat s Kurdima ponovno se aktivirao, prevremeni
izbori nekoliko mjeseci kasnije oštetili su kurdske glasače i ponovno ojačali
uticaj Erdoganove stranke na vladu. U 2016. kurdski bombaški napadi, zasjede,
napadi pištoljem čiji su cilj bili vojne ili policijske snage, postali su ružna
slika koja je iz pozadine pratila cijelu godinu.
Da bi stvar bila još gora, osim obnovljenog sukoba s
Kurdima, hiljade i hiljade Turaka prešlo je u redove ISIS-a u Siriju. I u ovom
slučaju, vodeću ulogu je odigrao predsjednik Erdogan. U prvim godinama
sirijskog ustanka, Erdogan je nastojao da zbaci sirijskog predsjednika Bašara
al Asada podržavanjem sunitskih pobunjenika. Za razliku od Sjedinjenih Država i
Evrope, Erdogan nije bio izbirljiv po pitanju toga ko ima koristi od njegove darežljivosti,
pa su često to bili konzervativni islamski pobunjenici. Gotovo otvorene granice
između dvije susjedne zemlje, omogućavale su borcima ISIS-a slobodno kretanje i
naoružavanje.
Turska je prekasno pooštrila graničnu sigurnost – već je
bila dubinski protkana uticajem ISIS-a.
Kako je rat u Siriji bijesnio, a Rusija krenula u spašavanje
Assada, Erdogan je počeo da se preispituje. Amerika se nije pokazala efikasnim
partnerom u ratu, barem po pitanju njegovih ciljeva, pa se turski čelnik
okrenuo postizanju dogovora s ruskim liderom Vladimirom Putinom, čiji je uticaj
sve veći. Mali broj građana Turske smatra da je Erdoganova podrška sunitskim
pobunjenicima nestala tako brzo. Jasno je da je ISIS video poruku; Turska je
postala neprijatelj. Nisu odmah preuzeli odgovornost za napad na aerodromu
Ataturk, ali do kraja godine rukavice su pale.
Ni ISIS ni Kurdi nemaju apsolutno nijedan razlog da se
povuku iz napada. Kurdi će se fokusirati na vojne i policijske ciljeve, a
civili kao kolateralne žrtve su također prihvatljiv deo njihovog terorističkog
paketa. ISIS će pak gravitirati prema zapadnjacima i potkopavanju turske
države. ISIS-ov krajnji cilj je stvaranje haosa, a za Kurde je to nastavak
generacijske borbe.
Ništa od toga nije obećavajuće za Tursku, njihove susjede u
Evropi ili saveznike u Washingtonu. 2016. godina ubila je status quo, 2017. je
već postavila tamno platno.
(TBT)