GEOPOLITIKA
Ruska ekonomija je možda u problemima, ali ekonomski uticaj
Moskve u centralnoj i istočnoj Evropi ostaje neumanjen. Evo kako Kremlj koristi
svoju meku moć
FOTO: Putin, Nikolić (Reuters)
Kada je Bugarska 2007. godine primljena u Evropsku uniju,
ruski ambasador u Briselu Vladimir Čižov rekao je kako će ona biti “ruski
Trojanski konj u EU”. Iako je dodao da to misli u “pozitivnom
smislu”, njegove riječi ispostavile su se kao proročke i gotovo da nema
zemlje u centralnoj i istočnoj Evropi koja nije osjetila hladne vjetrove s
istoka.
Prije svega, ruski cilj jeste da naruši kredibilitet i
moralni autoritet EU, naročito kod zemalja koje pregovaraju o članstvu, među
kojima je i Srbija. Poznato je da Moskva preko različitih kanala pruža podršku
anti-liberalnim političkim frakcijama u Evropi, međutim nigdje na Starom
Kontinentu meka moć Kremlja nije osjetna kao u Srbiji, gdje zahvaljujući
medijskom prisustvu, zajedničkim kulturno-historijskim i vjerskim faktorima,
kao i akademskim razmjenama, ruska agenda dolazi do sve većeg broja pristalica.
Ipak, novac je i dalje najmoćnije meko oružje Moskve. Od
2008. Rusija sprovodi veoma agresivnu ekonomsku ekspanziju u istočnoj Evropi,
gdje visok nivo korupcije otvara mogućnost pretvaranja ruske ekonomske moći u
direktan uticaj na donošenje političkih odluka.
Centar za demokratske studije (CSD) objavio je izvještaj o
ekonomskom uticaju Rusije u centralnoj i istočnoj evropi, a ovo su neki od
zaključaka.
CSD navodi da je ekonomski uticaj u zemljama uključenim u
izvještaj (Srbija, Bugarska, Mađarska, Slovačka i Letonija) iznenađujuće visok
i kreće se između 11 i 22 odsto udjela u ekonomijama ovih zemalja.
Naravno, nema ništa loše u imanju ruskog kapitala u zemlji,
ali ono što je za Zapad problematično, jeste kako Rusija taj kapital koristi.
Prije svega, Moskva koristi svoj uticaj kako bi stekla još
kapitala i proširila svoju dominaciju nad tržištima nafte i gasa. Uz pomoć
korumpiranih vlasti i rupa u zakonima, Rusija vrlo lako uklanja konkurenciju i
stvara ne samo značajan monopol nad tržištima, već dalje stečene resurse
koristi za politički uticaj.
Kako je region veoma zavisan od ruske nafte i gasa, udio
ruskog gasa u domaćoj potrošnji od 2004. godine ni u jednoj od ispitanih
zemalja nije padao ispod 80 odsto. Energetika je Moskvi poslužila kao glavni
kanal za ekonomski uticaj i potencijalno nagrađivanje ili kažnjavanje individua
u zavisnosti od njihove vanjskopolitičke pozicije. Tako je na primjer Kremlj
“pogurao” uspon Viktora Orbana u Mađarskoj, koji je zauzvrat dobio
značajan popust na ruski gas.
U slučaju Srbije, Bugarske i Mađarske, zvaničnici iz sektora
energetike bili su ključni za rješavanje pitanja od strateškog ekonomskog
značaja za Rusiju. Uz njihovu pomoć, Rusija je mnoge zemlje istočne Evrope
uključila u dugogodišnje projekte vrijedne milijarde dolara, i tako osigurala
sebi prostor za uticaj na donošenje odluka u budućnosti.
Ipak, ruski uticaj proteže se i izvan energetskog sektora. U
Srbiji, Bugarskoj i Letoniji, ruske investicije u razne sektore – od medija i
telekomunikacija, preko infrastrukture, do industrije – čine čak 10 odsto
ukupnog BDP-a.
Možda najbolji primjer za rusku eksploataciju ekonomskog
uticaja predstavlja Dušan Bajatović, zamjenik predsjednika SPS-a, koji je
ujedno i izvršni direktor Srbijagasa, državne kompanije koja je bila ključni
faktor u spriječavanju diversifikacije izvora iz kojih se Srbija snabdijeva
gasom.
Evropa, čini se, još uvijek nema primjenljivu strategiju
kontriranja ruskom uticaju u centralnoj i istočnoj Evropi. Ukoliko ne planira
da prepusti skoro čitav istočni deo kontinenta Moskvi, EU će morati da sprovede
čitav niz koraka, od kojih su borba protiv korupcije i povećavanje
transparentnosti poslovanja samo djelić, nova gvozdena zavjesa prići će korak
bliže staroj, nakon čega će za Brisel biti izrazito teško da je vrati na
poziciju uspostavljenu nakon pada Sovjetskog Saveza.
(TBT/Foreign Policy)