FELJTON
Uprkos važnosti
događanja tokom posljednjih četvrt veka, ovaj period još uvijek nije u
potpunosti shvaćen. Zašto je Sovjetski savez zaista pao? Kako se historija
ponavlja? Šta možemo da naučimo?
Foto: Profimedia
Pad Sovjetskog saveza u decembru 1991. godine
promijenio je svijet preko noći. Hladni Rat i prijetnja nuklearne apokalipse je
nestala, a demokratija i tržišna ekonomija počele su da se šire po teritoriji
nekadašnjeg “Crvenog carstva”.
Ipak, u 25 godina
od tada, stvari se nisu odvijale kao što je predviđano i pod uticajem
globalizacije, bivše sovjetske republike mutirale su na neviđene načine,
ohrabrivši autokratiju i učvrstivši korupciju na postsovjetskom prostoru.
U međuvremenu,
geopolitički animoziteti Hladnog rata ponovo su isplivali i odnosi Moskve i
Washingtona su na najnižem nivou od ere Gorbačova i Raegana. Nastanak novih
država, doveo je do uspona nacionalizma koji oblikuje vanjsku politiku velikih
međunarodnih igrača i mijenja ljudsko društva na nezamislive načine.
Uprkos važnosti
događanja tokom posljednjih četvrt vijeka, ovaj period još uvijek nije u
potpunosti shvaćen. Zašto je Sovjetski savez zaista pao? Kako se historija
ponavlja? Šta možemo da naučimo? Ovo su samo neka od pitanja na koja treba da
odgovorimo.
POSLJEDICE
RAZVODA
Kada je Sovjetski
savez pao prije 25 godina, dobar dio svijeta je odahnuo – globalni nuklearni
rat više nije bio toliko vjerovatan. Rusija se upustila u proces
demokratizacije, Zapad je svoj fokus preusmjerio na ekonomiju i druge regione,
a raspoloženje Zapada prema Moskvi prešlo je put od anksioznosti do potpunog
ignoriranja.
Međutim, dok je
Zapad ignorirao Rusiju, ona je polako ali sigurno mutirala u nešto dalek
opasnije od Sovjetskog saveza.
Bez pravog
zakonodavnog sistema i jakih institucija, 22 ruska oligarha ukrala su 40 odsto
bogatstva vlastite zemlje. Ostalih 150 miliona Rusa ostavljeno je u beznađu i
siromaštvu. Prosječan životni vijek muškaraca pao je sa 65 na 57 godina,
univerzitetski profesori radili su kao taksisti, medicinske sestre postale su
prostitutke i gotovo čitavo tkanina ruskog društva se rasparala.
U međuvremenu,
Zapad nije ignorisao pljačkanje Rusije, naprotiv, on ga je ohrabrivao. Zadane
banke prihvatale su prljavi novac svojih ruskih klijenata, dok su agencije za
nekretnine širom otvorile vrata ruskim oligarsima koji su trošili milione na
luksuzne vile u Majamiju, Londonu, Sen Tropez i drugim elitnim destinacijama.
Ova nepravda
izazvala je bijes kod običnih Rusa, koji su počelu da žude za dolaskom jakog
vođe koji će uspostaviti red. Prije početak novog milenijuma, pronašli su
jednog – Vladimira Putina. Međutim umjesto da uspostavi pravi red, Putin je 22
oligarha zamijenio jednim – samim sobom.
Svakako da je
Putin dio bogatstva stečenog na nafti pustio u rusko društvo, ali ta količina
nije bila ni blizu dovoljna da preokrene katastrofalnu nepravdu i turobnu
situaciju. Ipak, ni to nije potrajalo. Kako je naftni bum počeo da blijedi,
patnje običnih Rusa opet su počele da isplivavaju.
Kako bi spriječio
da nezadovoljstvo preraste u pobunu, Putin je otvorio “Diktatorsku
bibliju” i uvidio da je pravo vrijeme da se započne rat. Ukrajina je
poslužila savršeno. Preko noći, popularnost ruskog predsjednika skočila je sa
65 na 89 odsto.
Na aneksiju Krima
i rat u Donbasu, Zapad je odgovorio čitavim nizom sankcija. U
“saradnji” sa padom cijena nafte, sankcije su izazvale kolaps ruske
ekonomije i učinile ruski narod još ljućim. Onda je Putin otvorio još jedan
front, ovog puta u Siriji.
Da ne bi ostao
bez novca i kako ne bi bioeventualno bude zatvoren ili čak ubijen od strane
svojih neprijatelja, Putin je morao i mora da se održi na vlasti. Tako su
vježbe u globalnoj dominaciji, koje ruski predsjednik aktivno praktikuje,
istovremeno postale i njegova lična borba za opstanak.
Dvadeset pet
godina poslije pada Sovjetskog saveza, Zapad se i dalje suočava sa prijetnjom
Kremlja. Nju više ne pokreće komunizam, već kleptokratija i hibridni oblik
nacionalizma pomiješan sa tradicionalnim ruskim pravoslavnim misticizmom.
Uprkos razlikama, ta prijetnja i dalje ima nuklearno oružje i izrazito čvrst
stav.
Da Zapad nije
držao glavu u pijesku dok se gargantuanska pljačka Rusija odvijala, možda danas
Washington ne bi morao da “čačka medvjeda” i dovodi svijet na ivicu
neke nove “raketne krize”. Ako je Sovjetski savez za Putina bio
“geopolitička katastrofa vijeka”, za Zapada je takva katastrofa došla
u godinama poslije, za šta Zapad ne može nikoga da okrivi, do sebe.
(TBT)
