Piše: Mustafa Fetouri, thebosniatimes.ba
Početkom prošlog novembra, jedva mjesec dana nakon što je počeo izraelski genocidni rat u Gazi, Kraljevina Saudijska Arabija je sazvala vanredni zajednički samit koji je okupio šefove država i vlada Lige arapskih država (LAS) i Organizacije islamske saradnje (OIC) s ciljem okončanja izraelskog rata i ponovnog potvrđivanja podrške Palestincima.
Ukupno 57 zemalja, uključujući 22 članice LAS-a, okupilo se u Rijadu na najvišem nivou političkog predstavljanja i, nakon jednodnevnog razmatranja, izdale su prilično dugu, klasično sročenu, rezoluciju kojoj, kao i obično, nedostaje pravi mehanizam implementacije.
Rezolucijom su ministri vanjskih poslova Saudijske Arabije, Jordana, Egipta, Katara, Turske, Indonezije, Nigerije i Palestine, zajedno s generalnim sekretarima LAS-a i OIC-a, “pokrenuli hitnu međunarodnu akciju” za zaustavljanje rata u Gazi — grupa zvaničnika postala je poznata kao Kontakt-grupa za Gazu. Gotovo godinu dana kasnije, u ratu je ubijeno skoro 42.000 Palestinaca, ranjeno preko 95.000, raseljena cjelokupna populacija Pojasa Gaze od oko 2,3 miliona ljudi, najmanje dva puta. Izgladnjivano je skoro još milion ljudi i uništeno preko 80 posto zgrada u opkoljenom Pojasu Gaze. Rat i dalje traje i sve više Palestinaca je ranjeno ili ubijeno. I ne samo to, rat se širi na cijeli region, uključujući i Liban gdje su izraelski borbeni avioni ubili oko 500 ljudi, uglavnom civila, prvog dana intenzivnog bombardovanja u ponedjeljak, 23. septembra.
Da li je Kontakt-grupa učinila nešto bitno da “provede” odluku svojih vlada da okončaju rat? Ništa, osim uobičajene prilike za porodično fotografisanje, nekoliko sastanaka i još razgovora, dok Izrael nastavlja genocid nad djecom, ženama i starcima u Gazi.
Oni su takođe prisustvovali konferenciji u Madridu, koju je organizovala španska vlada 13. septembra, kako bi istakli rješenje dvije države kao jedini put za okončanje sukoba, jednom zauvijek. Prošlog maja, Španija je poduzela hrabar korak priznavanja Palestine kao nezavisne države i organizirala sastanak kako bi pokazala svijetu da je odlučna djelovati kako bi pomogla u okončanju sukoba. Koliko će to biti uspješno je druga stvar.
Međutim, dublji uvid u kolektivne i pojedinačne stavove država članica OIC-a i LAS-a o palestinskom pitanju otkriva skandalozno sramotnu i neugodnu kontradikciju sa samim principima na kojima su obje organizacije utemeljene u svojim osnivačkim poveljama. Njihovi individualni i grupni stavovi nisu ništa više od praznog govora u propagandne svrhe, a nisu utemeljeni u njihovim uvjerenjima i stavovima njihovih javnosti, koje su pretežno propalestinske.
Oni su krajnje licemjerni i odvojeni od realnosti na terenu, čak i sada dok pokušavaju, preko Kontakt-grupe za Gazu, da okončaju rat. Ovo nije čudno za ove zemlje čiji su obrasci ponašanja izgrađeni na licemjerju i nepoštovanju vlastitih naroda još od kada je osnovan aparthejdski Izrael. I OIC i LAS su stalno slavili Palestinu, i vjerski i historijski, ali uvijek su propustili učiniti ono što se od njih zaista očekuje.
Naprimjer, među članicama Kontkt-grupe za Gazu samo Indonezija, Saudijska Arabija i Katar ne održavaju diplomatske odnose s Izraelom. Ostali su odavno normalizirali odnose s državom aparthejda, a Egipat je prednjačio još 1979. godine kada je potpisao mirovni sporazum s Izraelom kojim je, doslovno, odustao od palestinskog pitanja kao „centralnog pitanja“ u arapskom svijetu, kako ovu temu obično tituliraju gotovo svi članovi LAS-a. Da li su preispitali svoju politiku kao način pritiska na Izrael da okonča rat? Teško.
Ako su OIC i LAS ozbiljni po pitanju Palestine i okončanja genocida u Gazi, mogli su zauzeti artikuliranije stavove koji idu dalje od lijepo sročenih izjava osude. Oni koji imaju bilo kakve odnose s Tel Avivom mogli bi taj odnos iskoristiti na zadovoljstvo svojih naroda i palestinske braće, kako ih vole nazivati. Obje organizacije predstavljaju trećinu članstva Ujedinjenih nacija i preko 1,8 milijardi muslimana, što je moćna snaga kada se efektivno koristi. Umjesto toga, oni mole zapadne zemlje da uvjere odmetnuti Izrael da zaustavi pakao koji je pokrenuo u Gazi i na okupiranoj Zapadnoj obali.
Zajednički, 57 zemalja koje su članice OIC-a, uključujući 22 koje su članice LAS-a, imaju potencijal da naškode Izraelu kratkoročno i dugoročno i natjeraju ga da plati cijenu za agresiju, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene u Gazi i sada u Libanu.
Ove bi zemlje, naprimjer, još uvijek mogle pokrenuti svjetsku kampanju bojkota države aparthejda u sprezi s velikim antiizraelskim pokretom civilnog društva koji se razvija širom svijeta u posljednjih 12 mjeseci, u kojem milioni ljudi izražavaju bijes protiv Izraela. Diplomatski su zemlje LAS-OIC-a trebale protjerati izraelske diplomate iz svojih prijestolnica, zatvoriti izraelske ambasade u tim zemljama i zabraniti svaki vid kontakta s Izraelom dok, barem, ne zaustavi genocid u Gazi, a kamoli ne prihvati rješenje o dvije države koje svi oni zagovaraju.
Ekonomski, obje grupe imaju ogromnu ekonomsku moć kada djeluju zajedno. Dvije organizacije uključuju neke od najvećih svjetskih proizvođača nafte i imaju sve razloge da Izraelu otežaju nabavku nafte potrebne da bi njegova mašina za ubijanje radila, ubijajući još djece u Gazi. Možda neće moći koristiti naftu kao što su neki od njih radili 1973. godine, ali još uvijek mogu naštetiti Izraelu.
Ipak, i to na najskandalozniji način, činjenica je da gotovo sve zemlje članice OIC-a i gotovo jedna trećina članica LAS-a i dalje održavaju ekonomske odnose s Tel Avivom što je ekvivalentno indirektnom financiranju genocida u Gazi i rata u Libanu . Ako se zapadni saveznici Izraela mogu kriviti što su ga opskrbljivali oružjem, grupe OIC-LAS-a su također krive što su saučesnici ne čineći ono što je u njihovoj moći.
Godišnja zajednička trgovinska razmjena između zemalja LAS-OIC-a i Izraela iznosi milijarde dolara. Obim trgovine između Egipta i Izraela procjenjuje se na više od 2 milijarde dolara, dok je trgovinska razmjena Ujedinjenih Arapskih Emirata skočila za 16 posto od 2022. godine, za razliku od izraelske ekonomske razmjene sa ostatkom svijeta, koja je opala za ukupno 18 posto od početka rata u Gazi prošle godine.
Zemlje OIC-LAS-a imaju finansijske kapacitete da u potpunosti financiraju UNRWA, UN-ovu agenciju koja brine o palestinskim izbjeglicama, umjesto da čekaju da drugi, posebno SAD, to učine. Cjelokupni budžet UNRWA iznosi oko 1,6 milijardi dolara, što je kikiriki kada se podijeli sa 57 zemalja koje čine OIC.
Kontakt-grupa za Gazu će obaviti više posjeta i sastanaka, dok će Izrael raditi ono u čemu je najbolji: ubijati još više stanovnika Gaze, dajući prednost djeci kao i obično.
(TBT, MEM)