KOLUMNA
Može se reći da je Zapad svoj izvod iz matične knjige
rođenih dobio tokom Drugog svjetskog rata. Augusta 1941, pošto je nacistička
Njemačka napala Sovjetski Savez, britanski premijer Winston Churchill i
predsjednik SAD
Piše: Joshka Fischer, thebosniatimes.ba
Sada kada je Donald Trump izabran za predsjednika
Sjedinjenih Država, kraj onoga što je dosad nazivano “Zapad” postao
je sasvim siguran.
Taj pojam je opisivao transatlantski svijet koji se izrodio
iz dva svjetska rata u XX vijeku, redefinisao međunarodni poredak tokom četiri
decenije Hladnog rata i dominirao planetom – sve do sada.
Pojam Zapad ne treba miješati sa “Okcidentom”.
Mada su zapadna kultura, norme i prevlađujuća religija porijeklom potpuno
okcidentalni, vremenom su evoluirali u nešto drugačije. Osnovni karakter
Okcidenta vijekovima je oblikovao region Sredozemlja (iako su dijelovi Evrope
sjeverno od Alpa dali mnoge važne doprinose njegovom razvoju). Zapad je,
nasuprot tome, transatlantski i čedo je dvadesetog vijeka.
Kada je Prvi svjetski rat počeo, bio je to evropski konflikt
između Centralnih sila i Antante u kojoj su bili Britanija, Francuska i Rusija.
Pravi svjetski rat počeo je tek 1917, kada su SAD ušle u sukob. To je trenutak
u kojem je počelo da se oblikuje ono što sada zovemo Zapad.
Može se reći da je Zapad svoj izvod iz matične knjige
rođenih dobio tokom Drugog svjetskog rata. Augusta 1941, pošto je nacistička
Njemačka napala Sovjetski Savez, britanski premijer Winston Churchill i
predsednik SAD Franklin D. Roosevelt sastali su se na ratnom brodu kod
Newfoundlanda i potpisali Atlantsku povelju. Taj sporazum se kasnije
razvio u NATO, koji je četiri decenije omogućavao savez nezavisnih demokratija
i tržišnih ekonomija koje su dijelile iste vrijednosti i odupirale se
sovjetskoj prijetnji; NATO je štitio Evropu do danas.
Što je još važnije, Zapad je bio utemeljen na posvećenosti
Amerike da podržava odbranu svojih saveznika. Zapadni poredak ne može postojati
a da SAD ne igraju krucijalnu ulogu koja sada, pod Trumpom, može biti uskraćena.
Posljedica je da je sama budućnost Zapada dovedena u pitanje.
Niko ne može biti siguran šta će izbor Trampa značiti za
američku demokratiju, niti šta će on raditi kada preuzme dužnost. Ali već
možemo postaviti dvije razumne pretpostavke. Prvo, njegov mandat će prilično
poremetiti američku unutrašnju i vanjsku politiku. Trump je pobijedio
izvrgavajući ruglu praktično sva nepisana pravila američke politike. On je
pobijedio ne samo Hillary Clinton, već i establišment Republikanske partije.
Malo je razloga za mišljenje da će se on iznenada odreći svoje pobjedničke
strategije poslije 20. januara.
Također možemo biti sigurni da će se Trump čvrsto držati
svog obećanja “Učinimo Ameriku ponovo velikom”; to će biti temelj
njegovog predsednikovanja šta god se dogodilo. Nekadašnji predsjednik Ronald
Regan obećao je to isto ali dok su SAD, još angažovane u Hladnom ratu, mogle
imati imperijalistički pristup. Otud, Regan je mogao sprovoditi razoružanje
tako velikog obima da je to na kraju dovelo do propasti Sovjetskog Saveza; i
utro je put američkom ekonomskom bumu uz ogromno povećanje nacionalnog duga.
Trump nema luksuz imperijalnog pristupa. Naprotiv, on je
tokom kampanje veoma mnogo kritikovao besmislene ratove Amerike na Bliskom
istoku; a njegove pristalice nisu željele ništa drugo do da SAD napuste svoju
ulogu globalnog lidera i povuku se iz svijeta. SAD koje se kreću ka
izolacionističkom nacionalizmu ostat će daleko najmoćnija zemlja svijeta; ali
ona zapadnim zemljama više neće garantirati sigurnost niti će braniti
međunarodni poredak zasnovan na slobodnoj trgovini i globalizaciji.
Jedina preostala pitanja sada su koliko brzo će se politika
SAD promijeniti i koliko će promjene biti radikalne. Trump je već obećao da će
pustiti niz vodu Transpacifičko partnerstvo 12 država, što je poklon za Kinu,
shvatao to on ili ne. On može dati Kini još jedan poklon: smanjeno angažovanje
SAD u Južnom kineskom moru. Kina bi uskoro mogla postati novi jemac globalne
slobodne trgovine – i vjerovatno novi globalni lider u borbi protiv klimatskih
promjena.
Kada je riječ o ratu u Siriji, Trump bi tu opustošenu zemlju
mogao jednostavno da preda ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu i Iranu.
Praktično govoreći, to bi moglo da preokrene ravnotežu snaga na Bliskom istoku,
sa ozbiljnim posljedicama mnogo dalje od tog regiona; u etičkom smislu to bi
bila surova izdaja sirijske opozicije i blagodat za sirijskog predsednika
Bašara el Asada.
A ako Trump popusti Putinu na Bliskom istoku, možemo se
pitati šta će tek da radi oko Ukrajine, Istočne Evrope i Kavkaza. Treba li da
očekujemo novu konferenciju u Jalti kako bi se priznala nova Putinova de facto
sfera uticaja?
Novi kurs koji će Trump iscrtati za SAD već je primjetan;
jedino ne znamo koliko će brzo brod da otplovi. Puno toga će zavisiti od
opozicije (jednako demokrata i republikanaca) s kojom će se Trump suočiti u
Kongresu, kao i od otpora većine Amerikanaca koji nisu glasali za njega.
Ali ne treba da gajimo nikakve iluzije: Evropa je suviše
slaba i podijeljena da bi u strateškom smislu mogla da zamjeni SAD; a bez
američkog liderstva Zapad ne može preživjeti. Tako da će zapadni svijet, onakav
kakvim ga praktično svi poznajemo, gotovo sigurno iščeznuti pred našim očima.
Šta je sljedeće? Možemo se pouzdati da se Kina priprema da
zauzme mesto Amerike. A u Evropi, grobovi nacionalizma su otvoreni; oni će
vremenom pustiti svoje demone nad kontinent – i svijet.
/Autor je bio njemački ministar vanjskih poslova i
vicekancelar od 1998. do 2005. Lider njemačke partije Zeleni je bio gotovo 20
godina/
(TBT, Copyright: Project Syndicate)