FELJTON (III)
U svojim mirovnim pregovorima Zapadne sile,
a pogotovo Velika Britanija, od početka su insistirale na podjeli Bosne i
Hercegovine i nagrađivanju agresora za genocid prihvatanjem statusa quo –
postojećeg stanja na terenu koji je bio očišćen upravo kao posljedica činjenja
ovog krivičnog djela
Piše: Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
Beskonačni mirovni pregovori – insistiranje
Zapada na podjeli BiH
Dok su srpske snage trijebile nesrbe,
međunarodna zajednica je sjedila mirno na svojim načelima, ne poduzimajući
ništa. Činjenice su nesporne – da je međunarodna zajednica u cjelini, Evropa
ili SAD ili bilo koja druga od moćnijih država svijeta željela zaustaviti rat, rat
bi bio zaustavljen. Umjesto toga, agresoru je dopušteno, pa čak i asistirano,
da u središtu Evrope napravi pokolj, da napreduje u etničkom čišćenju prostora
opštine po opštinu, da bi se međunarodna zajednica umiješala tek nakon što je
uvidjela da je žrtva na koljenima. Srbijanska i srpska vlada imale su barem
prešutnu, ako ne u nekim segmentima, i izričitu saglasnost i podršku
međunarodne zajednice za ono što čine.
U augustu 1992. godine, 4 mjeseca nakon
otpočinjanja agresije, na hiljade mrtvih, stotine koncentracionih logora i u
njima zatočenih civila, kada su izbjeglice bježeći pred razorenom BiH poplavile
Evrope, kada se obim zločina više nije
mogao sakriti, nakon brojnih apela stranih medija i javnosti, međunarodna
zajednica počinje svoj „intenzivniji“ angažman u BiH, opredijeljen mahom organizovanjem
ceremonijalnih mirovnih konferencija i pregovora, na kojima se poznato je, se
neće ništa riješiti sve do pokolj u Srebrenici 1995. godine. Tako 20. augusta
1992. godine Velika Britanija koja u to vrijeme predsjedava Evropskom
zajednicom organizuje Londonsku konferenciju na kojoj se pokušava iznaći
rješenje za BiH. Međutim, riječ je o regaovanju pro-forme radi.
Koliko je riječ o licemjernoj MIROVNOJ
konferenciji govori primjerice podatak da su pripadnici policije i vojske
bosanskih Srba samo dan kasnije, 21. augusta, počinili masakr na Korićanskim
stijenama gdje je pogubljeno preko 200 vojnosposobnih muškaraca.
Svi mirovni pregovori i planovi kasnije idu
po istom principu – pokušali smo, pokušavamo, ali oni odbijaju da se dogovore.
Međutim, u BiH je prvo trebalo zaustaviti rat pa onda vršiti pregovore i
iznalaziti optimalna rješenja; mir nije smio biti uslovljen podjelom zemlje.
Učešće međunarodne zajednice u ratu u Bosni
i Hercegovini vrlo je lako svedeno na humanitarnu akciju; Bošnjaci su postali,
kako je to često isticano, „dobro hranjena žrtva“. Ovo je posebno vidljivo
nakon posjete Mitteranda Sarajevu koji izjavljuje da je pitanje rata u BiH za Zapad
prije svega humanitarno pitanje. U Bosnu se upućuje UNPROFOR, koji međutim u
stvarnosti malo toga čini na terenu u svrhu pomoći žrtvi, a čiji predstavnici
umjesto toga, kako je prethodno opisano, sklapaju prijateljstva sa srpskom
stranom.
Oni koji su radili protiv Bosne i
Hercegovine, ujedno su joj kreirali i „mirovna“ rješenja. Tako slijede mirovni
planovi: Carrington – Cutileirov plan,
Vance – Owenov plan, Owen – Stoltenbergov plan, Washingonski sporazum i plan
Međunarodne kontakt-grupe na temelju kojeg je konačno i potpisan Daytonski
mirovni sporazum.
U svojim mirovnim pregovorima Zapadne sile,
a pogotovo Velika Britanija, od početka su insistirale na podjeli Bosne i
Hercegovine i nagrađivanju agresora za genocid prihvatanjem statusa quo –
postojećeg stanja na terenu koji je bio očišćen kao posljedica upravo činjenja
ovog krivičnog djela. Nekada su i teze o podjeli BiH isticane sa neskrivenom
dozom islamofobije pa čak i fašizma i šovinizma. U tom kontekstu lord Owen je
istakao:
„Bosna nikada ne može biti država u kojoj
najveća grupa stanovništva, Muslimani, ima normalnu demokratsku vlast. To,
jednostavno, ne bi bilo prihvatljivo.“
Na bosanskohercegovačku vladu vršen je
strahovit pritisak da prihvati brojna mirovna rješenja koja su joj išle na
štetu, a dolazila si i od predstavnika Evropske unije i samog UN-a. Tako je
francuski komandant UNPROFOR-a Jean Cot rekao da će Bošnjaci, ukoliko ne
prihvate Owen – Stoltenbergov plan snositi glavnu krivicu za rat. Bošnjaci su u
tom kontekstu optuživani za bespotrebno produženje agonije i patnju svog naroda
samo zbog činjenice jer nije htjela potpisati ono što je u tom trenutku Srbiji
i Zapadu odgovaralo. Tako je lord Owen 1993. godine javno zaprijetio prvom
predsjedniku Izetbegoviću da će muslimanska strana prestati biti posmatrana kao
žrtva ukoliko nastavi da se bori.
Istovremeno sa ovakvim ocjenama,
međunarodna zajednica je ucjenjivala bosansku vladu ukidanjem i humanitarne
pomoći, i povlačenjem UNPROFOR-a uz ostavljanje embarga na snazi.
Za ovo vrijeme na vlasti u Sjedinjenim
Američkim Državama nalazio se George H. W. Bush, te je i ova država, barem
prešutno, podržavala Veliku Britaniju u njenim naumima, ignorišući stanje na
terenu i prijeku potrebu za vojnom intervencijom. Dolaskom Clintona klima se
mijenja (BiH dobija snažniju američku podršku, lišenu ipak i dalje direktne
vojne intervencije u cilju okončanja rata) ali ne, za što postoji uvriježeno
mišljenje u bosanskohercegovačkoj javnosti zbog „ljubavi“ SAD-a ili barem njene
demokratske opcije spram BiH, nego zbog činjenice da je i ova država čuvala
svoj globalni interes: uslijed nepoduzimanja odlučnijih koraka u BiH, vjera u
NATO je padala i SAD je povećanim angažmanom u BiH imala za cilj da tu vjeru
povrati, pa čak i nauštrb odnosa sa glavnim evropskim partnerom.
Srpska je strana s druge strane dobro
ocijenila situaciju na terenu, pa i pokoju prijetnju o vazdužnim napadima od
strane NATO-a, ističući, 1994. godine, kako im se već dvije godine prijeti a
ništa se ne događa.
Ovo pasivno držanje međunarodne zajednice
slabilo je njen kredibilitet a ujedno davalo za pravo bosanskim Srbima da
nastave sa zločinima. Ruke međunarodne zajednice nisu međutim bile vezane;
međunarodna zajednica bila je jednostavno nezainteresovana za djelovanje.
Zaokret u vanjskoj politici Velike
Britanije
1997. godine dolazi do prekida dugogodišnje
vladavine Konzervativne partije i na vast dolazi Laburistička partija sa
Tonyjem Blairom na čelu Vlade. Ujedno, na čelo Konzervativne stranke dolazi
William Hague te dolazi do zaokreta u vanjskoj politici i prema Srbiji i prema
BiH. Ipak, sve ovo događa se „malo“ prekasno za pomoć Bosni i Hercegovini u
kojoj je već bio zaživio prinudni mir uspostavljen Daytonskim mirovnim
sporazumom, BiH postala podijeljena država i ujedno jedni protektorat u
svijetu, te joj nametnutnim Ustavom navučena, kako to mnogi analitičari
smatraju, „luđačka košulja“, a što sve danas koči njen razvoj. Međutim, pitanje
je da li bi i Laburistička partija, da je bila na vlasti, drugačije djelovala
jer ovdje su bili u prvom planu interesi Velike Britanije a ne Bosne i
Hercegovine i njenih naroda. S druge strane, izvjesna je činjenica da postojeća
situacija u BiH pogoduje upravo međunarodnoj zajednici i njenim ciljevima, a na
uštrb i BiH njenih građana.
Na ovom mjestu potrebno je povući paralelu
sa podignutom tužbom za genocid BiH protiv Srbije. Tužbeni zahtjev podnesen je
Međunarodnom sudu pravde, najvišem sudskom organu Ujedinjenih nacija, sudu iste
one organizacije koja je i pored činjenice da je BiH bila njena punopravna
članica odbila da se angažira po ovom pitanju i da skine embargo na oružje koji
bi BiH omogućio zagarantovano pravo na samoodbranu, kršeći tako i svoj temeljni
akt. Druga bitna činjenica je da je, kako je prethodno navedeno, Velika
Britanija sve svoje ciljeve nastojala ostvariti upravo kroz organizaciju UN. Kada se uzme u obzir prethodni predstavljeni odnos Velike Britanije prema Bosni
i Hercegovini te direktna pomoć agresoru, da li je bilo za očekivati objektivno
sagledavanje činjenica po pitanju tužbe, očekivati da će (ovaj put) međunarodna
zajednica držati demokratskih načela i principa na kojima je zasnovana? Da li
je Velika Britanija zbilja načinila toliki preokret po pitanju Bosne i
Hercegovine, muslimana/Bošnjaka i potencijalne muslimanske države u srcu
Evrope? Da li je Bosna i Hercegovina mogla očekivati drugačiju presudu iz usta
predsjedavajuće sudskog vijeća sutkinjeRosalynHiggins, Britankinje?
Ne samo da bi donošenjem osuđujuće presude
Srbija bila okarakterisana kao počinitelj genocida, nego bi se također povukla
i odgovornost cjelokupne međunarodne zajednice, barem ovog njenog zapadnog
dijela, i obaveza djelovanja, a ta bi
odgovornost bila mnogo šire postavljena nego je to slučaj sa holandskim
bataljonom koji je (u najmanju ruku) propustio da spriječi genocid u Srebrenici
i vremenski bi se protezala počev od 1992. godine.
Velika Britanija nastojala je ljagu sa svog
imena saprati predloženom Rezolucijom o Srebrenici 2015. godine, a kojom bi
ovaj zločin bio međunarodno osuđen. Ipak, deklaratorno zalaganje boraca za mir,
dolazi ipak prekasno i ne samo da bi bila potrebna rezolucija kojom bi bilo
osuđeno djelovanje snaga bosanskih Srba i Republike Srbije, ali i ono kojom bi
na stub srama bilo postavljeno ponašanje cjelokupne međunarodne zajednice, a
posebno Velike Britanije. Jer vlade Republike Srpske i Republike Srbije jesu
počinitelji genocida, ali međunarodna zajednica je ta koja je taj genocid
omogućila i doprinijela njegovim razmjerama.
(KRAJ)
(TBT)