KOLUMNA
Ne prihvaćaju nepravednu budućnost,
nerazumljivo velik dug, ekonomsku nejednakost, vojne sukobe, kronične bolesti i
ekološke katastrofe, nego žele očuvati okoliš, zdravo živjeti i omogućiti
jednakost obrazovanja
Piše:Viktor Vresnik, thebosniatimes.ba
Milenijci su otjerali Hillary Clinton, piše
subotnji Washington Post. To, međutim, nikako ne znači da su oni htjeli Donalda
Trumpa na vlasti, čak 78 posto izjasnilo ih se kao njegovi protivnici. Njihov
prezir prema politici, pa onda apstinencija od predizbornog izjašnjavanja kao
posljedica, odstrijelili su još prije njima najdražeg kandidata, ljevičara
Bernieja Sandersa, a time i otvorili put prema trumpovskoj Bijeloj kući.
Zašto, međutim, tezu ograničiti na Ameriku?
To što se događa tamo, na njihov spektakularan, američki način, događa se, čak
više i ne značajno tiše, i s ove strane oceana.
Upravo su milenijci u Ujedinjenom
Kraljevstvu svojom referendumskom apstinencijom dali vjetar u leđa političaru
kojega su sami najviše ridikulizirali – Nigelu Farageu i njegovoj Partiji za
nezavisno Ujedinjeno Kraljevstvo (UKIP). Njihova politička inertnost u
Francuskoj bi mogla na vlast dovesti Marinu Le Pen, u Austriji osloboditi put
krajnjoj desnici, u Njemačkoj srušiti Angelu Merkel, a s njom možda i cijeli
koncept Europske unije.
Dogodi li se nakon Brexita Frexit, pa Itxit
(O.K., to je već neizgovorivo), smisao EU nestaje. To se vjerojatno neće
dogoditi, ali nevjerojatan je prije nekoliko mjeseci bio i Brexit, kao i
Trumpova pobjeda.
U Hrvatskoj je volja milenijaca, njihova
sitost repeticije stranačkih politika, kumovala ulasku desnog, ali naoko novog
Mosta u vrh vlasti, pomogla politički nedefiniranim alternativcima Pernaru i
Sinčiću te bar naizgled izgurala etablirane političare iz bitaka za vrh HDZ-a i
SDP-a.
Hrvatska je, kao i cijeli dio svijeta
kojemu je pripadala više od pola stoljeća, silom prilika preskočila i optimizam
zapadnih baby boomera pedesetih i nihilizam generacije X s kraja tisućljeća. Mi
smo, zapravo, bili nihilisti onda kad je Zapadu bilo najbolje. U našoj mekanoj,
jugoslavenskoj varijanti socijalizma vrhunac je mnogima bio otići preko
granice, pobjeći zauvijek, jer se bilo kakva promjena zabetoniranog sustava
činila nemogućom. Danas se ta priča ponavlja, samo bez sustava, jer se u
međuvremenu raspao.
Milenijci, generacija rođena osamdesetih,
izbjegli su u Hrvatskoj frustracije iz djetinjstva svojih roditelja. Njihovo je
djetinjstvo obilježio rat, ali na kraju su ipak odrasli prilično slični svojim
vršnjacima iza sve manje vidljivih zapadnih granica. Nije tu riječ samo o
mehaničkoj zamjeni političkog sustava, jer se ona dogodila prije njihove
političke osviještenosti, potpuna neizvjesnost vlastite budućnosti s tisućama
mogućih smjerova približila je “naše” milenijce “svjetskima” u tolikoj mjeri da
bezbolno mogu, ali i ne moraju, mijenjati adrese prebivališta.
Kada opisuju milenijce, sociolozi o njima
govore kao o generaciji kojoj je najvažnija kreativnost, koju prihvaćaju i uz
visok stupanj pratećeg kaosa. Njima nije važno da vladaju korporacijskim
procesima upravljanja, čime je bila opsjednuta generacija prije njih, važnije
im je da potpuno upravljaju vlastitim životima, a svoje poslovne usluge
iznajmljuju, posuđuju ili prodaju tim korporacijama po najboljim mogućim
uvjetima. Oni mogu, ali ne moraju biti lojalni korporaciji s kojom surađuju.
Ako je moguće, nisu stalno zaposleni. Ako treba, radit će 24 sata dnevno, ali
to očekuju i od servisa koji bi ih u tome, ali i u privatnom životu, trebali
pratiti. I ne dajte se zavarati pričama o “prekarijatu”. To je način života
koji je osviješteni dio generacije sam za sebe izabrao. Bune se i boje ga se
oni koji su prestari da bi se prilagodili ili oni koje su roditelji uspjeli
uvjeriti da je njihova komocija bila najbolje što život može ponuditi.
Milenijcima nije cilj nakon škole pronaći
posao, oni ga žele izmisliti. Zato danas imamo poplavu startupova, ekonomiju
dijeljenja, ali i sklonost promjeni životne lokacije. Za razliku od generacije
iz pedesetih i šezdesetih, koja je zgađeno promatrala odumiranje svjetonazora
generacije svojih roditelja unutar okoštalih hijerarhija velikih
socijalističkih poduzeća, ali su se u većini poslije rezignirano predavali
sustavu, domaći milenijci, poput britanskih, njemačkih ili američkih, sanjaju o
životu na slobodi i od svojih snova teško odustaju.
Ne prihvaćaju nepravednu budućnost,
nerazumljivo velik dug, ekonomsku nejednakost, vojne sukobe, kronične bolesti i
ekološke katastrofe, nego žele očuvati okoliš, zdravo živjeti i omogućiti
jednakost obrazovanja.
Prema istraživanju agencije GfK na
hrvatskim tinejdžerima u dobi od 11 do 13 godina, znači na generaciji koja se
može smatrati nasljedničkom milenijcima, najvažnije životne vrijednosti njima
su prijateljstvo, zdravlje i ljubav, a visok stupanj nepovjerenja iskazuju
prema političkim strankama, poduzetnicima, novinama i Vladi. Približno pola ih
smatra da se njihove ideje o životu posve razlikuju od ideja njihovih
roditelja.
Dugotrajni teror financijaša (a tu ne
mislim samo na bankare), loše demokracije i licemjerja “političke korektnosti” doveo
nas je do neizbježnog zaokreta.
“Alternativci” zdesna i slijeva, koji
dolaze na vlast, nisu organizirana snaga, barem ne još sad dok su bezumno
zaokupljeni samima sobom i svojim neočekivanim pobjedama. Njihov sljedeći
korak, međutim, mogla bi biti “internacionala kaosa”, a onda neka nam Bog
pomogne.
(TBT, Jutarnji.hr)