KOLUMNA
Jedno od
obilježja predsjedničke tranzicije u SAD jeste sveobuhvatno političko
preispitivanje s ciljem da se utvrdi koje politike treba zadržati a koje
eliminirati ili izmijeniti
Piše: Christopher
Hill, thebosniatimes.ba
Kako se
približava trenutak kada će novoizabrani predsjednik Donald Trump preuzeti
funkciju, stiče se utisak da je voljan da napravi mnoštvo promjena, od kojih su
neke pozitivnije od drugih.
Izgleda da je
pojedinim američkim politikama suđeno da čak ne dobiju ni priliku za odbranu.
Izgleda da je sudbina trgovinskog sporazuma Transpacifičkog partnerstva 12
zemalja već zapečaćena, pri čemu je Trump uvjeravao javnost da će taj sporazum,
koji je zaključen, ali ga nije ratifikovao Senat SAD, staviti u fioku prvog
dana na funkciji. To je šteta, pošto bi TPP napravio revoluciju kada je riječ o
pravu na intelektualnu svojinu i potakao transparentnost do nivoa bez
presedana, istovremeno smanjujući tarifne i netarifne barijere. Ali izgleda da
je mala vjerovatnoća da će Trump promijeniti kurs.
Međutim, u jednom
drugom političkom domenu od suštinske važnosti promjena koju će uvesti dolazeća
Trumpova administracija bi bila dobrodošla, a to je Bliski istok. Sve
intenzivniji pristup regionu koji su praktikovale dve posljednje administracije
– pod rukovodstvom G.Busha i Baracka Obame – značio je da SAD ne uspijevaju da
održe korak s događajima.
Naročito je
Obamina administracija često oklijevala da proširi svoju ulogu, iščekujući
trenutak kada SAD neće biti zaokupirane regionom koji je, da citiram riječi
Winstona Churchilla o Balkanu, napravio više historije nego što je troši.
Međutim, Obama je shvatio vrijednost održavanja konzistentnog stava u Iraku –
nešto što njegovi kritičari često nisu mogli da shvate.
Istina je da je
Bush bio taj koji, pošto je uvukao SAD u rat u Afganistanu i Iraku, 2008.
potpisao Sporazum o statusu snaga, koji propisuje tri godine za povlačenje svih
američkih trupa sa iračke teritorije. A irački političari ne bi pristali da se
taj rok odloži pod uslovima koji bi mogli biti opravdani za američki narod.
Samo se može zamisliti reakcija američkog Kongresa, uključujući one koji su
htjeli da zadrže američke trupe u Iraku dok god su u Njemačkoj ili Japanu, da
je Obamina administracija pristala na zahtjeve Iraka da američke trupe budu
predmet iračkog pravosudnog sistema.
Zbog svega toga
Obaminoj administraciji gotovo da nije preostalo ništa drugo osim da povuče
američke snage – i preuzme s tim u vezi krivicu. Zapravo, od kada je to
povlačenje okončano, borbe u regionu samo eskaliraju, uvlačeći sve veće
područje u konflikt.
Trump i njegov
tim moraju sada pažljivo da razmisle o onome što se dešava na Bliskom istoku i
šta učiniti u vezi s tim. To će iziskivati ne samo analiziranje izazova
rasprostranjenih širom regiona, kao što je sunitski radikalizam, već i pažljivo
razmatranje bilateralnih politika.
Počnimo od
kontinuiranog izvoza sunitskog radikalizma sa Arapskog poluostrva, kompleksnog
pitanja koje uključuje Saudijsku Arabiju i druge države Persijskog zaljeva.
Iako ekstremističke organizacije tradicionalno dobijaju finansijska sredstva sa
Arapskog poluostrva, nije zdrava politika jednostavno optužiti Saudijce za
širenje svega što je loše na Bliskom istoku i u skladu s tim ih kažnjavati.
Iako SAD sada uživaju veću energetsku nezavisnost zahvaljujući nafti i gasu iz
škriljaca, to ne važi za njihove saveznike u Evropi. Da li bi stroži stav prema
Saudijskoj Arabiji zaista bio u američkom interesu?
Niti je mudro
kriviti Šiite, koji su na mnogo načina žrtve, za udar sunitskog radikalizma.
Nepokolebljivi irački lider Nuri al Maliki, koji je osvojio tri premijerska
mandata, možda se nije dovoljno angažovao na pružanju adekvatne pomoći za
Sunite u zemlji, ali to je samo jedan razlog zašto sunitski radikalizam
istrajava u Iraku. Drugi je to što pojedini elementi iračke sunitske manjine
odbijaju da prihvate status jedinih Sunita na arapskom Bliskom istoku koji žive
pod vlašću šiitske većine.
Onda je tu
Sirija, sada glavna goruća tačka kompleksne socijalne i političke dinamike
regiona. Tamošnji građanski rat nije samo stvar okrutnog diktatora koji guši
težnje demokratski orijentirane opozicije. Umjesto toga, to je višestrani sukob
u kojem identifikovanje “loših momaka” nije lak pothvat.
Istini za volju,
Islamska država je javni neprijatelj broj jedan i Trump ju je već prepoznao kao
takvu. Ali eliminiranje ID-a ne samo iz Mosula, već iz cijelog sveta iziskivaće
ozbiljan, delikatan i detaljni pristup. Izgleda da Trumpov nacionalni
sigurnosni tim u nastajanju to ne shvata.
Štaviše, poraz
ID-a je samo prvi korak. Trumpova administracija će također morati da se uhvati
ukoštac sa vanjskim akterima koji su umiješani u Siriji. Tako na primjer će
biti potrebno da osmisli efikasnu politiku prema Turskoj, članici NATO sa
snažnim interesima u Siriji, interesima koji su povremeno u sukobu sa
američkim. U vrijeme kada je demokratija u Turskoj na klimavim nogama, a njeni
lideri su manje zainteresirani za evroatlantizam nego za povratak stogodišnjih
prava na Bliskom istoku, SAD će ponovo morati da usvoje veoma taktičan pristup.
Onda je tu Iran.
Da li napuštanje iranskog nuklearnog sporazuma, kao što su zahtijevale mnoge
pristalice nove administracije SAD, omogućava ublažavanje krize na Bliskom
istoku? Iran možda ne nudi mnogo u smislu rješenja; ali, ako ga SAD napuste,
zemlja lako može da pogorša previranje u regionu.
Kao da to nije
dovoljno, biće također potrebno da SAD ponovo razmotre svoju politiku prema
Egiptu, koji je do nedavno često davao važne doprinose diplomatskim naporima u
regionu. Veći dio sigurnosti Izraela je zasnovan na Egiptu koji podržava
mirovni proces s Palestinom. Koliko god da ishabano možda taj proces izgleda,
još uvijek ima dosta mjesta za dalje pogoršanje.
Trumpova
administracija je često isticala svoje planove da će se okrenuti ka unutra,
usredsređujući se na domaću politiku i stavljajući Ameriku na prvo mjesto u
vanjskoj politici. Ali Trump neće moći da izbjegne ulogu na Bliskom istoku.
Nadajmo se da je konstruktivna.
/Autor je bivši
pomoćnik državnog sekretara SAD za Istočnu Aziju. Sada je dekan Škole za
međunarodne studije Korbel, Univerzitet Denver./
(TBT, Copyright:
Project Syndicate)