FELJTON (II)
Velika Britanija je izjednačavala agresora i žrtvu,
upotrebljavajući prva termin „triju zaraćenih strana“; insistirala na vjekovnoj
mržnji i dugogodišnjem klanju između „plemena“ upravo zbog te vjekovne mržnje;
izjednačavala pojam Bosanaca sa pojmom muslimana – sve ovo nije činjeno iz
neznanja nego je bilo strategijski smišljeno
Piše: Anida Ključanin, thebosniaitimes.ba
Uloga Velike Britanije u agresiji na R BiH
Odnos Velike Britanije prema agresiji R Srbije na nezavisnu
i suverenu Republiku BiH dostojan je da se označi samo jednom riječu – sramotnim. Ne samo da Velika Britanija nije
učinila ništa po otpočinjanju agresije kako bi istu zaustavila, što naravno i
nije bio zadatak samo jedne države, međutim ova je država otišla i korak
dalje: podržala je Srbiju dok je istovremeno spriječavala i osujećivala svaki
vid pokušaja pomoći Bosni i Hercegovini. Ipak nije za odbaciti niti izjava
Douglasa Hurda kojom je ukazao na se sramota međunarodne zajednice po pitanju
Bosne i Hercegovine ne može svesti samo na djelovanje Velike Britanije, te da
je ona bila samo više iskrena i poštena kada je riječ o preduzimanju vojne
akcije, ali da u stvarnosti niko od vodećih država nije imao interesa za
uplitanje u ovaj sukob i njegovo rješavanje.
Uzroci ponašanja Velike Britanije – Zašto se Velika
Britanija stavila na stranu agresora?
Nivo uplitanja bilo koje država u sukobe u drugoj državi
svijeta ovisi od njenih interesa i spram tih država i na globalnom nivou.
Velika Britanija imala je svoje interese na balkanskom
podneblju i njeno djelovanje niti je rezultat vođenja nemarne politike niti je
slučajno. Svi koraci koje je Velika Britanija poduzela, kao i oni koji nisu
poduzeti, unaprijed su bili osmišljeni od strane njene vlade. U tom periodu na
vlasti u Velikoj Britaniji bila je konzervativna partija sa Johnom Majorom na
čelu koji je bio i tadašnji premijer države. Major je mnoge destruktivne odluke
po Bosnu i Hercegovinu donio djelujući zajedno sa tadašnjim ministrom vanjskih
poslova Douglasom Hurdom. Saveznika imaju u tadašnjem predsjedniku Francuske Francoisu
Mitterandu.
Pojednostavljeno gledano, Velika Britanija je bila na strani
Srbije i radila je sve u njenoj moći da Srbija iz ovog „sukoba“ izađe kao
pobjednik.
Razlozi ponašanja Velike Britanije 90-ih godina prošlog
stoljeća, traženi su i objašnjavani različitim uzrocima i teorijama. Tako se oni
mogu posmatrati kroz više, ne nužno odvojenih, uzroka:
– simpatije prema Srbiji i prethodno savezništvo dvije zemlje;
– utjecaj četničkog lobija nastanjenog poslije Drugog
svjetskog rata u Velikoj Britaniji;
– nerazumijevanje suštine sukoba;
– islamofobija;
– „lični“, objektivni interesi Velike Britanije na evropskom i
globalnom planu.
Naklonost Velike Britanije Srbiji nije tekovina modernog
doba i seže još od 19. stoljeća. Velika Britanija davala je podršku Srbiji i
tokom Otomanske vladavine, pa zatim i tokom Prvog te Drugog svjetskog rata
(gdje su struje bile podijeljene između podrške četnicima i podrške
partizanima). Upravo je ovaj prvi uzrok rezultirao činjenicom da je veliki broj
četnika po završetku Drugog svjetskog rata pobjegao u Veliku Britaniju gdje su
se krajem 80-ih i početkom 90-ih godina aktivirali, lobirajući i djelujući kroz
britansku politiku, medije i druge segmente društva u korist velikosrpskog
pokreta.
Svakako da su i ranije savezništvo i utjecaj četničkog
lobija, pa čak i određena doza islamofobije,vidjevši upravo Srbiju kao bedem od
muslimana i njihovog daljnjeg prodiranja na evropsko tlo, utjecali na vladanje
Velike Britanije, međutim nerazumijevanja suštine sukoba ovdje nije bilo.
Naime, iako je to tako izgledalo na prvi mah, što bi se dalo protumačiti iz
„nastupa“ njenih predstavnika – Velika Britanija je izjednačavala agresora i
žrtvu, upotrebljavajući prva termin „triju zaraćenih strana“; insistirala na
vjekovnoj mržnji i dugogodišnjem klanju između „plemena“ upravo zbog te
vjekovne mržnje; izjednačavala pojam Bosanaca sa pojmom muslimana – sve ovo
nije činjeno iz neznanja nego je bilo strategijski smišljeno. Velika Britanija
je smišljeno plasirala ovakve priče u i medije, te utjecala na formiranje
mišljenja velikobritanskog javnog mnijenja u cilju sprječavanja empatije prema
bosanskohercegovačkoj strani, te kako ne bi bila pozvana na odgovornost od
strane vlastitih građana.
Neskrivena je, dakle, bila velikobritanska simpatija prema
Srbiji, ali opet ne, kako to mnogi historičari i drugi tumači ovih prilika
navode, zbog njene „nesebične ljubavi“ prema ovoj zemlji nego zbog vlastitih
interesa i ciljeva. Jer, glavni pokretač djelovanja Velike Britanije bio je
upravo taj – interes. Velika Britanija
čuvala je svoju poziciju u Evropi koja je bila priprijećena ujedinjenjem
Njemačke dok je s druge strane u Srbiji i tadašnjem lideru Miloševiću vidjela
sredstvo osiguranja svojih, te uvjerena u to vrijeme, i evropskih interesa i na
Balkanu i u Evropi. Tadašnji establishment Velike Britanije bio je uvjeren kako
na Balkanu red može da održava samo Srbija. Erik Pierre, nekadašnji švedski ambasador u Sarajevu, zapisao je u
švedskom dnevniku “Svenska Dagbladet” 2002. godine povodom ovog pitanja
sljedeće:
„Balkanom je puno preteško upravljati. Jedini koji tu mogu održavati red su
Srbi. Zato je na dulji rok važno da se njihove mogućnosti u tom pogledu ne
smanjuju. Tu sam britansku prosudbu tijekom moga boravka u Bosni imao prilike
neposredno čuti u slobodnim razgovorima s visokim diplomatima i časnicima a i
od drugih kolega, koji su čuli slična mišljenja. Bilo je to osnovno uvjerenje u
Whitehallu i kroz taj se filter stalno pretakala britanska politika na Balkanu
za vrijeme Majoreve vladavine.“
Britanski historičar Brendan Simms u svom djelu „Najsramniji
trenutak: Britanija i uništavanje Bosne“ navodi kako je Britanija imala želju
za svjetskim utjecajem koji je dobrim svojim dijelom ostvarivala upravo kroz
organizaciju UN-a, te da je upravo to bio razlog njene naklonosti Srbiji i protivljenju
vojne intervencije koja bi okončala rat u BiH. Simms navodi i riječi Douglasa Hurda
izgovore 31. 12. 1992. godine: „Britanija tokom nedavnih godina dostigla
prestiž u svijetu preko sopstvene realne snage. Mi namjeravamo da nastavimo tim
putem“ ali i kasniju izjavu kojom tadašnji britanski ministar vanjskih poslova
odbacuje odgovornost Velike Britanije po ovom pitanju: „Ja ne vjerujem i nisam
se nikada služio retorikom koja bi nekoga vodila ka vjerovanju kako je dio
britanskog interesa da rješava svaku ljudsku nepogodu u svijetu.“
Pismo Johna Majora Douglasu Hurdu: „Nećemo dozvoliti
islamsku državu u Evropi“
Prava namjera i razlozi koji su opredijelili ponašanje
Velike Britanije 90-ih godina prošlog stoljeća mogu se iščitati iz pisma koje
je John Major uputio 2. maja 1993. godine ministru Hurdu:
„Dragi Douglase,
hvala Vam na iscrpnom izvještaju o situaciji u Bosni i
Hercegovini, području bivše Jugoslavije. Prvo, mi ne pristajemo, ni sad niti u
budućnosti, da naoružavamo ili obučavamo muslimane u BiH vojnom tehnikom.
Drugo, nastavićemo da pomažemo nametanje i prisilno vršenje embarga UN. Iako
smo svjesni činjenice da Grčka, Rusija i Bugarska vrše opskrbu oružja i obuku
vojnika za potrebe Srbije, da to isto čine i Njemačka, Austrija, Slovenija pa
čak i Vatikan kada je u pitanju Hrvatska i snage HVO-a, od presudne je važnosti
da osiguramo da slična nastojanja ne budu uspješna na strani muslimana, a koja
bi pomoć dolazila od strane islamskih država.
U tu svrhu, i do konačnog rješenja situacije na terenu, to
jest do raspada BiH i njenog uništenja kao moguće islamske države unutar
Evrope, koja se neće tolerisati, nastavićemo da slijedimo takvu politiku. […]
Treće, dok se situacija u bivšoj Jugoslaviji ne riješi,
moramo po svaku cijenu da osiguramo da se ne dopusti nijednoj muslimanskoj
državi nikakav uticaj na političke akcije Zapada u tom području, posebno ne
Turskoj. Zato je potrebno nastaviti sa provođenjem Vance-Owenovog plana, da bi
se odložila svaka takva moguća akcija dok BiH ne prestane da postoji kao država
sposobna za život, i dok njeno muslimansko stanovništvo ne bude potpuno
uklonjeno sa tog područja!
Mada se to može činiti kao isuviše oštra politika, moram
insistirati i kod Vas i onih koji stvaraju politiku u Ministarstvu spoljnih
poslova i vojnim snagama, da je to, u stvari, realna politika, koja je u
najboljem interesu stabilne Evrope, čiji se sistem vrijednosti zasniva i
mora nastaviti zasnivati i u budućnosti
na kršćanskoj civilizaciji. Ovaj stav dijele i, moram Vas informisati, i druge
evropske zemlje i vlada Sjeverne Amerike, pa se stoga nećemo uplitati u sukob
kako bi spasili muslimansku populaciju ili kako bi embargo na oružje bio ukinut.
Muslimani na Zapadu moraju shvatiti da se oni ne mogu
suprotstaviti ovom novom poretku i uvidjeti neaktivnost tzv. „muslimanskih
vlada“ u svijetu po pitanju spašavanja uništenja muslimana Bosne i Hercegovine,
te da ako Zapad ne spasi muslimane, oni muslimani na Zapadu potpuno su
bespomoćni da nam se odupru, jer mi kontrolišemo njihove vlade. Važno je da svi
imamo ujedinjen front prema onima u parlamentu i zemlji koji imaju drugačije gledište, naročito poslije snažnog napada
bivše premijerke na takvu politiku. Očekujem da se svi koji služe ovoj vladi
pokore kabinetskoj odgovornosti.
Iskreno Vaš John Major.“
Britanija je, dakle, djelovala u skladu sa svojim interesima
i ciljevima i u BiH i na Balkanskom poluostrvu. Iako se u mnogim situacijama
možda i činilo da britanska vlada ima dozu netrpeljivosti pa čak i određenu dozu mržnje prema bosanskim
muslimanima, što se prije svega izvodi iz izjava njenih predstavnika, vanjska
politika Velike Britanije prema pitanju agresije na BiH bila je hladna,
proračunata i lišena emocija.
Metodi pomoći agresoru
Svoju naklonost i pomoć Srbiji, Velika Britanija pokazala je
kroz dva ključna djelovanja, koji su odredili i sam tok rata:
– protivljenje vojnoj intervenciji koja bi zaustavila velikosrpsku agresiju,
te
– protivljenje ukidanju embraga na oružje koje bi Republici
Bosni i Hercegovini omogućilo zagarantovano pravo na samoodbranu.
Pored navedenog, Velika Britanija opstruirala je i kočila i
uspostavljanje Tribunala za ratne zločine što je bio još jedan od signala
srpskim dužnosnicima da nastave sa zločinima jer na odgovornost možda nikada
neće ni biti pozvani.
Vlada Velike Britanije bila je dakle glavni protivnik bilo
kakve vrste vojne intervencije kojom bi velikosrpska agresija bila
zaustavljena. John Major kritikovan je zbog svog suprotstavljanja intervenciji
koja bi okončala srpsku agresiju, a jedan od njegovih najžešćih kritičara bila
je upravo bivša premijerka Margaret Thatcher.
U cilju kako bi spriječila vojnu intervenciju u Bosni i
Hercegovini, Velika Britanija je cijelo vrijeme agresije insisitirala na trima
jednakim stranama u sukobu, stoljetnoj mržnji zbog koje na ovim podnobljima
konstantno kolju i ubijaju, aludirajući kako tom, isključivo unutrašnjem
pitanju, ne može pomoći i ne treba pomoć izvana.
Lord David Owen je tako mnogo puta ponovio tezu kako je u Bosni i
Hercegovini na snazi građanski rat, dok je za zločine kao nusprodukt tog rata
izjavio kako je „građanski rat užasan posao“. Ipak, kako su sve činjenice
ukazivale na Srbiju kao agresora, Owen je redigovao svoju izjavu rekavši kako
je činjenica da je u ranoj fazi rata bilo ipak riječ o agresiji, te kako
je „jedna strana u građanskom ratu bila
pomagana i podsticana, ako želite, izvana, iz Srbije“, a izjavivši drugom
prlikom da je riječ i o građanskom ratu i o agresiji gdje se „bosanski Srbi
bore za teritoriju na kojoj su živjeli vjekovima“. Na ovim osnovama se lord Owen protivio i
međunarodnoj intervenciji, bilo u vidu skidanja embarga na oružje ili zračnim
napadima na srpske snage, ističući kako kada se radi o građanskom ratu
intervencija izvana nije prihvatljivo rješenje.
Međutim, istina je drugačija: Velika Britanija znala je
pravi razlog ratovanja na tlu BiH i da je primarni cilj formiranje etnički
čistih, srpskih teritorija, te da je genocid bio osnovno sredstvo ostvarenja
tog cilja. Velika Britanija je sa ovim ciljevima bila upoznata mnoge prije
međunarodne javnosti ali je svjesno pristala na posljedicu ovog krivičnog
djela.
Upravo je slanje Miloševića u Haag izazvalo brojne polemike
u britanskoj javnosti jer su se, opravdano, bojali da bi ih Milošević mogao
prozvati kao saučesnike u optužbama koje mu se stavljaju na teret, među njima i
optužbi za genocid.
Stoga, ne čudi niti izjava branitelja Slobodana Miloševića u
Haagu kako Srbija počinjene zločine ne bi mogla počiniti bez pomoći Zapada, te
da je Velika Britanija odigrala izuzetno značajnu ulogu u ovom kontektu. Ne
samo to, nego da su upravo britanski lordovi Hurd, Carrington i Owen bili ti
koji su Miloševiću dali „zeleno svjetlo“.
Simpatije prema Srbima i fašističke izjave spram Bošnjaka i
Hrvata
Činjenica je da su za vrijeme agresije na R BiH mnogi
predstavnici međunarodne zajednice iznijeli niz neistina na račun prije svega
Bošnjaka ali i Hrvata, te da su se u najmanju ruku nečasno i neprofesionalno
ponijeli, ali i ukazali, prije, na vlastitu moralnu posrnulost nego onih koji su
bili mete njihovih verbalnih napada.
Riječi od strane predstavnika zemalja koje se ponose
spektrom ljudskih prava, sloboda, država lišenih predrasuda, pokazale su upravo
suprotno – stepen civlizacijske osviještenosti onih koji su došli da donesu mir,
bio je niži od „barbara koji se međusobno kolju“. Iako je politika Velike
Britanije bila lišena emocija u svom djelovanju, u ovoj gnusnoj raboti,
posebno su se isticali britanski predstavnici (mahom onih koji su nosili „sir“),
koji su bili izrazito prosrpski orijentisani, uz istovremenu neskrivenu dozu
netrepeljivosti prema ostala dva naroda.
Britanski civilni i vojni dužnosnici, poslani radi pomoći
napadnutoj strani, po BiH su sklapali prijateljstva sa srpskim oficirima,
istovremeno im se diveći i zapisujući kasnije hvalospjeve o njihovoj časti i
hrabrosti.
General Sir Michael Rose, zapovjednik UNPROFOR-a (1994 –
1995), nazivao je Bosance divljacima, a o ovome je rekao:
„Ubrzo nakon što sam Bosance nazvao divljacima, pozovu me u
premijerov ured i pitaju zašto sam to učinio, budući da su Bosanci Evropljani
kao i ja. Suzdržao sam se da mu ne odgovorim kako se im, sudeći po tome kako
kolju jedni druge, trebati barem još 500 godina da dosegnu taj status.“
Nadalje, Noel Malcolm, američki novinar, zabilježio je kako
je britanski potpukovnik Jonathon Riley muslimane nazvao urođenicima, te kako
je često, rasističkim izjavama, govorio o njihovoj prijetvornosti i
nezahvalnosti. O Srbima i Ratku Mladiću pak Riley govori sljedeće:
„Sa srpskim oficirima lako je razgovarati i većina njih su
rodoljubi i časni ljudi, duboko svjesni vojne tradicije dvaju svjetskih ratova
u kojima su se borili kao naši saveznici.“
„General Mladić je impozantna, upravo dominantna figura i
fizički i kao osoba. Odmah sam vidio zašto ga njegovi ljudi toliko poštuju, a
neprijatelji da se boje. On dobro zna što su sve prošli Kraljevski Velšani, bio
je izvanredno šarmantan. Načinili smo prekid da uživamo u srpskoj
gostoljubivosti: veličanstveni ručak s janjetinom na ražnju uz neminovan potop
šljivovice. Na odlasku sam dobio generalovu fotografiju s vlastoručnim
potpisom.“
Paddy Ashdown, Britanac koji će poslije okončanja rata i
uvođenja međunarodnog protektorata, zasjesti na mjesto visokog predstavnika,
također se protivio vojnoj intervenciji.
Lord Owen tvrdio je nadalje kako su Srbi bili žrtve genocida
u periodu Drugog svjetskog rata, te da su taj genocid nad Srbima počinili
upravo Hrvati i Muslimani, pa je na ovim osnovama opravdavao i srpske zločine:
„U osnovi postoji strah da će oni biti prisiljeni da žive
pod muslimanskom dominacijom i da će im biti uskraćen, ako hoćete, njihov
osnovni nacionalizam. Ja mislim da su Srbi velika nacija, usprkos svim užasnim
stvarima koje su počinili. To, međutim, nije tipično za taj narod.“
(Nastavit će se)
(TBT)