KOLUMNA
Iako su ga ljudi
veoma cijenili i poštovali, u svom
imamskom pozivu doživljavao je provokacije i bihuzurluk
Piše: Nedžad
Latić, thebosniatimes.ba
Ovog 3. decembra
navršilo se četvrt stoljeća od preseljenja na Ahiret moga babe Sakib-efendije.
Sjećam se, bila je žestoka zima na „novembarske praznike“ pa sam stoga odustao
sa petogodišnjom djevojčicom putovati autobusom na selo.
Zato je on krenuo
zor-zorile sa Sabitom u „Tamiću“ u grad da mi telefonira i zaruži me što ga
nisam posjetio za praznike. Infarkt srca ga je spriječio da otputuje dalje iz
sela. Imao je samo šezdeset godina!
Osim rijetke
gripe, koju bi odbolovao „na nogama“, nikad nije bio hasta. I da je imao kakvih
bolesti, nije ih imao kad odbolovati; takav je bio ustalac i radoholik!
Nafila za Aliju
I to jutro, po
cičoj zimi, proučio je ezan i sa Kemom, tadašnjim srednjoškolcem, klanjao
sabah-namaz u džamiji. Valjda zbog studeni, nafilu je ostavio da klanja u kući.
Moja mati,
Džemila-hanuma, zaružila ga je što
klanja jer će ga primijetiti komšije koje bi rano dolazili u obližnju štalu da
napoje konje, a potom, nerijetko svraćali na kahvu. Ona je bolovala tešku astmu i stoga je
voljela odjutriti duže u krevetu.
„Ja ovo klanjam
nafilu za svoga Aliju“, rekao joj je dok je sklanjao serdžadu sa poda.
Ako bih, kao što
je to nekad imao običaj Kasim Hadžić pisati za „Preporod“ o imamima da bi nam
ostali uzori, i ja tako pisao o Sakib-efendiji, kod njega bih istaknuo sljedeće
njegove osobenosti.
Rođen je
Pridovrcima kao jedan od dvojice sinova Zulfage Latića. Rano je ostao bez
majke, pa se može reći da je imao teško djetinjstvo iako je poticao iz ugledne
i bogate kuće.
Mekteb je pohađao
pred čuvenim Ibrahim-efendijom Čajdinom, koji mu je bio i dajdža. Zbog
milozvučnog glasa Ibrahim-efendija ga vodio sa sobom po okolnim džematima da
uči mevlud, a on bi držao svoje čuvene vazove. On će ga uputiti u Živčičku
medresu koju je tada vodio jedan od najuglednijih bosanskih alima muderis
Kjazim Hadžimejlić.
Samo nakon tri
godine školovanja, 1947. godine, komunisti su zatvorili ovu medresu. On će
naknadno polagati imamski ispit u GHB medresi u Sarajevu. Iako će mu prvi
poslijeratni predsjednik općine Gornji Vakuf, koji mu je bio dedin ahbab iz
mladosti, ponuditi političku stipendiju i školovanje u Sarajevu, on će odbiti i
ostati vjeran imamskoj službi.
„Tvoj babo me je
šerijatski vjenčao“, pričao mi je komšija Mustafa. „A da sam ga ujutro prijavio
da je to učinio smjesta bi ga odveli u zatvor!“
Sjećam se njegove
mektebske nastave u zimskom periodu kad bi nas djece budi pune drvene mahfile.
Sjećam se djevojaka koje su znale Amme-džuz iz Kur'ana napamet. Pored toga
morale su znati i 33 din-islamska šarta ezberile jer je to bio uvjet za šerijatsko
vjenčanje.
Sjećam se
njegovih teravija, vazova, mevluda, salavata…, kad bih, kao dječak, nakon što
popijem medeno šerbe, zaspao u dedinom krilu.
Najljepše od
svega je sjećanje na vrijeme njegovog ezana dok smo čekali iftar pod kruškom
čečavkom kod Rastve. Prvo bi se na prozorčić drvene munare pomolio fes a onda
bi on zaučio ezan. Nikad nisam čuo takvu
boju glasa i takvu kajdu ezana. Znam da je pozvan da mahsuz prouči ezan kad je
Muamer Gadafi dolazio u Gornji Vakuf s Džemalom Bijedićem.
Čuo sam mnoge
bolesne džematlije, nene i dede kad govore koliko ih razgali njegov sabahski
ezan. Smio bih se zakleti, a Allah najbolje zna, da nikad u životu nije
prespavao sabah i da nije proučio ezan sa munare!
Iako su ga ljudi veoma cijenili i
poštovali, u svom imamskom pozivu
doživljavao je provokacije i bihuzurluk. To su mu najčešće činili „ubačeni
elementi“, probrane kavgadžije iz džemata. I po tome nije bio izuzetak, jer
hodže su po „službenoj dužnosti“ u tom vaktu bile izložene planskom i
sinhroniziranom maltretiranju i omalovažavanju. Neke od babinih ahbaba i kolega
je, nažalost, vrbovala Udba za svoje doušnike. Čini mi se da je babo znao za
njih i da im nije zamjerao; smatrao je to samo ljudskom slabošću. Ali, bio je
neprikosnoven kad su ga ucjenjivali da će mu dati otkaz jer ne bi htio otići na
svadbu ukoliko mu domaćin ne zagarantira da se te noći u toj kući neće točiti
alkohol. Ako bi nakon svadbe održao hutbu u kojoj je govorio da iman napusti
dušu osobe prije nego prvi gutljaj rakije siđe niz grlo, te da se stoga svaki
alkoholičar dugo snebiva prilikom prvog gutljaja alkohola, to je značilo da je u džematu bila
svadba i da on replicira svojim
progoniteljima!
Imao je neuredan
rukopis i veoma loš pravopis. Iako je bio dobar govornik, neke suvremene riječi
je pogrešno izgovarao. A to je veoma iritiralo Džemala koji ga je korio zbog
toga. No, on je ostajao vjeran svojim „stambolskim hutbama“ podešenim i
raspoređenim po hidžretskom kalendaru.
Još smo mu
obojica, kao „progresisti“ i modernisti, zamjerali što koristi neke dove iz
hamajlije, koju je uvijek nosio u unutarnjem džepu kaputa, i što odučava djeci
zbog uroka i slično.
„Dođi ovamo“,
pozvao me je jedne prilike. U sobi se čuo plač bebe koju je donijela komšinica.
Nakon što je odučio i otpuhao iznad dječije glave nekoliko puta, dijete se
ušutjelo. Znam da je i dedo govorio da je najviše dječijih nišana u greblju od
uroka i zla pogleda. Koliko se sjećam, babo mi je savjetovao da svojoj djeci pred
spavanje učim posljednja dva ajeta sure „Nun“.
I nije to bilo
jedini put da sam se uvjerio da odučava zbog ljudskih muka i tegoba. Pitao sam
ga, kad je odučio na vodu u koju je potopljen čist list papira na kojem je jedna
naša rodica napisala pismo mužu koji nije dolazio kući 12 godina, i on će joj
se nakon primitka pisma vratiti, šta je učio na vodu. Pokazao mi je na ajete
mnogim muslimanima poznate i drage priče o Pupavcu, ptici po kojoj je Sulejman,
a.s., odnio pismo kraljici od Sabe.
Glavni uvjet da
bi se Gospodar smilovao i udovoljio dovi onome koji je čini je da ima nasib
ruku. Kako je on vjerovao, njegova ruka je nasib zbog toga što je bio siroče kao
i Poslanik, s.a.s.
Džematlije su ga
darivale raznim poklonima od lijepih krušaka i trešanja do baklava i gurabija,
pa i košulja, i on to nije odbijao. Bio je lijep adet da se hodži daju hedije
kao izraz poštovanja, ali i vjere u bereket u imetku. Ali, znam da nikad nije
uzimao novac zbog odučavanja. Ne, nikad nije „zapisivao“, naprotiv! Takve
zamolbe džematlija ljutito bi odbijao. Zapravo je prezirao takozvane „džinhodže“.
„Lahko je okupiti
džinne pod izgovorom da liječiš budale, ali ih je teško otjerati. Zato
„džinhodže“ ostaju budale i bez ugleda u narodu. Sigurno je pri njima jedan od
četiri velika harama“, tvrdio je.
Učio je hatme i
Jasine umrlima. Čak ne znam da je nekad nekoga odbio, na način da se ispriča
kako nema vremena i da je prezauzet.
Učio je i talkin
na mezaru, iako je to u to vrijeme zvanično bilo zabranjeno. On bi ostajao
posljednji kod mezara i opraštao se od umrlog insana.
Briljantno je poznavao fikh i koristio je
najviše „Bergiviju“, knjigu koju alimi cijene kao vrlo ortodoksan priručnik iz
kanonske problematike.
On se nije ni
svađao, niti je podilazio komunističkom režimu. Kada je na seminaru imamima
Naim ef- Hadžiabdić sugerirao da ne vaze o džennetu i džehennemu, jer to ljudi
ne mogu shvatiti, već da vaze kako je dobro praviti hajrate, mostove i putove,
on se nije bunio. „Pa i treba raditi dobra djela da bi dova bila kabul“, vazio
je a, zapravo, replicirao Hadžiabdiću. Sigurno je uvijek predvodio i bio jedan
od najvećih donatora za sve džematske dobrovoljne akcije.
Nepokolebljivo
vjerovao u pobjedu islama
Iskupljao je
novac za siromašne učenike i studente, a fanatično je agitirao da se zekat i
sadekatul-fitr daju u GHB Medresu.
Njegova fanatična
odanost Islamskoj zajednici najbolje se ogleda da je nas četvoricu sinova,
Džemala, Muzafera, Mehmeda i mene, poslao na školovanje u GHB Medresu. Ipak,
zašto je to učinio? Vrlo rano je primijetio da mu komunisti vrbuju Džemala,
najstarijeg sina, kojeg su kao odličnog učenika željeli vidjeti u prvoj
generaciji tek otvorene gimnazije u Bugojnu. Navodno ga je to osobno bio
zamolio tadašnji sekretar Partije. Da to učini.
On se sjetio kako
je neki hodža iz Konjica na jednom teferiču javno govorio da je sve što je on
vazio bila laž i da Bog ne postoji.
„Šta ako moji
sinovi, da bi napredovali u službama, budu morali popljuvati sve ovo šta sam ja
radio?!“, pomislio je.
Prišao mi je
hafiz Sulejman Bugari da ispriča kako je
bio na sijelu kod Alije Dede iz Gunjanja, koji je kod sarajevskih derviša
slovio kao produhovljena osoba. U toku sijela na radiju se emitirala ilahija „Bajram dođe, mirišu avlije“. „Ova ilahija govori o hodži koji je bio evlija“,
ustvrdio je dedo Alija. On nije imao pojma ko je napisao ilahiju, niti je znao čovjeka
kome je posvećena.
Možda bi se ovom
lijepom anegdotom mogao opisati jedan vid satisfakcije kakvu roditelji dobivaju
ako se tako i toliko žrtvuju za svoju djecu.
Naravno da sam sa
Džemom komentirao ovu anegdotu. „Znamo mi svog babu, rahmet mu duši,“
nasmiješio se Džemo. „A ako je stekao evlijanske deredže onda bi to moglo biti
zbog njegove nepokolebljive vjere u pobjedu islama. Zamisli taj bezbožnički
mrak i beznađe u kome je on djelovao, pa će ti sve biti jasno“, objasnio je.
Odnos babe i
Džeme je bukvalno bio onakav kakvim ga je Džemo opjevao u ilahijama. I naravno
da su obojica, dok je Džemo bio u zatvoru, učili suru Jusuf u kojoj je
ispričana najljepša Kur'anska priča. To da je Jakub, alejhis-selam, oslijepio
zbog plača za utamničenim sinom, te da je progledao kad je osjetio miris
njegove košulje, najljepša je priča koja se može ispričati o ljubavi oca prema
sinu.
„Babo, kako ti se
desio Džemin zatvor?“, pitao sam ga nakon što sam vidio koliko dugo noću klanja
nafile i čini tespih.
„Eto, molio sam
da mi Allah Dželešanuhu, sačuva djecu od raznih musibeta i belaja, nikad nisam
učinio dovu da mi sačuva djecu od zatvora. Jer nisam ni mislio da mi to može
biti problem, ni meni ni mojoj djeci“, objasnio je svoje viđenje.
„Sad činim dovu
da ga zaštiti zuluma bezbožnika i da čista obraza iziđe iz nevolje. A, Allah
najbolje zna, ovo je kušnja vašoj generaciji!“ bio je eksplicitan!
(TBT)