ANALIZA
Korijeni trenutnog vala globalnog terorizma i ekstremizma su
čvrsti. Sežu duboko kroz decenije otuđivanja, žrtava i političke diktature u
arapskom i muslimanskom svijetu. Ipak, takav terorizam nije neizbježan i nikada
nije bio takav.
Piše: Tony Blair, thebosniatimes.ba
KORIJENI EKSTREMIZMA
Naš odgovor na napade 11. septembra pokazao se važnijim nego
što se isprva činilo. Razlog je jer smo mogli odabrati sigurnost kao ratište.
Ali nismo. Odabrali smo vrijednosti. Rekli smo da ne želimo više talibana ili
drugačijeg Saddama Husseina. Znali smo da se fanatična ideologija ne može
poraziti zatvarajući ili ubijajući njezine lidere; njezine ideje se moraju
poraziti.
Kako ja vidim, situacija u kojoj se nalazimo je pravi rat,
ali sasvim nekonvencionalan, onaj koji se ne može dobiti na tradicionalan
način. Nećemo dobiti bitku protiv globalnog ekstremizma ukoliko je ne dobijemo
na nivou vrijednosti koliko i na nivou
sile. Možemo pobijediti jedino pokazujući da su naše vrijednosti jače, bolje i
više od puke alternative. To također znači pokazati svijetu da smo nepristrani
i pošteni u našoj težnji tim vrijednostima. Nikada nećemo dobiti pravu podršku
za teške poduhvate koji mogu biti ključni za očuvanje našeg načina života osim
ako se s jednakim entuzijazmom ne uhvatimo u koštac sa globalnim
siromaštvom, propadanjem životne sredine
i nepravdom.
Korijeni trenutnog vala globalnog terorizma i ekstremizma su
čvrsti. Sežu duboko kroz decenije otuđivanja, žrtava i političke diktature u
arapskom i muslimanskom svijetu. Ipak, takav terorizam nije neizbježan i nikada
nije bio takav.
Kur'an me najviše fascinira svojom progresivnošću. O njemu
pišem s velikom poniznošću kao pripadnik druge vjeroispovijesti. Kao
autsajdera, Kur'an me impresionira kao knjiga reforme koja pokušava judaizma i
kršćanstvo vratiti svom porijeklu, koliko god su reformatori pokušavali to
učiniti s kršćanskom crkvom stoljećima kasnije. Kur'an je inkluzivan. Slavi
znanost i znanje i prezire sujevjerje. Praktičan je i daleko ispred svog
vremena kad je riječ o braku, ženama i vladavini.
Vođeni Kur'anom, širenje islama i njegova dominacija nad
prethodno kršćanskim ili paganskim područjima bili su nevjerovatni. Tokom više stoljeća
je islam osnovao carstvo i poveo svijet u otkrića, umjetnost i kulturu.
Oličenja tolerancije u ranom srednjem vijeku bila su daleko prisutnija u
muslimanskim zemljama nego kršćanskim.
Ali do početka 20. stoljeća, nakon što su renesansa,
reformacija i prosvjetiteljstvo preplavili zapadni svijet, muslimanski i
arapski je bio neizvjestan, nesiguran i spreman za odbranu. Neke muslimanske
zemlje, poput Turske, učinile su velike korake ka sekularizmu. Druge su se
našle uhvaćene u kolonizaciji, počecima radikalizma, političke diktature i
religijskog radikalizma. Muslimani su počeli gledati nesretne okolnosti
njihovih zemalja kao simptome nesretnih okolnosti islama. Politički radikali su
postali religijski radikali i obrnuto.
Oni na vlasti su pokušali prilagoditi ovaj islamski
radikalizam uključivanjem nekih svojih lidera i nešto od svojih ideologija.
Rezultat je skoro uvijek bio katastrofalan. Religijski radikalizam je učinjen
respektabilnim, a politički radikalizam je potisnut, pa su u glavama mnogih,
oni predstavljali potrebu za promjenom. Počeli su misliti da je način vraćanja
vjere i stabilnosti islama kombinacija religijskog ekstremizma i populističke
politike, s neprijateljima koji su „Zapad“ i islamskim liderima koji su
surađivali s njim.
Ovaj je ekstremizam možda i počeo s religijskom doktrinom i
mišlju. Ali uskoro, u frakcijama Muslimanskog bratstva, uz podršku vehabijskih
ekstremista i raštrkana u nekim medresama po Bliskom istoku i Aziji, rođena je
ideologija koja se izvozi širom svijeta.
11. 9. ubijeno je 3000 ljudi. Ali ovaj terorizam nije počeo
na ulicama New Yorka. Mnogo ih je već poginulo, ne samo u činovima terorizma
protiv zapadnih interesa već i u
političkim nemirima i pobunama širom svijeta. Žrtve se mogu naći u novijoj
historiji mnogih zemalja: Indije, Indonezije, Kenije, Libije, Pakistana,
Rusije, Saudijske Arabije, Jemena i bezbroj drugih. Više od 100.000 ih je
poginulo u Alžiru. U Čečeniji i Kašmiru, politički interesi koji su se mogli
riješiti su postali brutalno nerješivi pod pritiskom terorizma. Danas, u 30 ili
40 zemalja, teroristi smišljaju poduhvate blisko vezane za ovu ideologiju. Iako
je broj aktivnih terorista relativno mali, oni iskorištavaju daleko širi smisao
otuđenosti u arapskom i muslimanskom svijetu.
Ovi činovi terorizma nisu pojedinačni slučajevi. Dio su sve
većeg pokreta – za koji se vjeruje da su se muslimani odmaknuli od istinske
vjere, da ih je preuzela zapadnjačka kultura i da su urotnički vođeni
muslimanima saučesnicima u ovom preuzimanju (nasuprot onima koji vide da je
način da se oporavi ne samo prava vjera nego muslimansko povjerenje i samopoštovanje
putem napada na Zapad i sve zapadno).
Borba protiv terorizma u Madridu, ili Londonu, ili Parizu je
ista kao borba protiv terorističkih činova Hezbollaha u Libanu, ili
palestinskog islamskog džihada na Palestinskim teritorijama ili nekih grupa u
Iraku. Ubica nevinih u Beslanu pripada istoj ideologiji kao i onaj koji uzima
nevine živote u Libiji, Saudijskoj Arabiji ili Jemenu. I kada Iran podrži takav
terorizam, postaje dio iste bitke, s istom pokretačkom ideologijom.
Politička strategija ponekad dolazi svjesno, ponekad
instinktivno. Što se tiče ovog pokreta, vjerovatno je produkt instinkta. Ima
ideologiju, pogled na svijet, duboka uvjerenja i odlučni fanatizam. Na mnogo
načina podsjeća na početni revolucionarni komunizam. Ne trebaju mu uvijek
strukturni ili zapovjedni centri ili čak eksplicitna komunikacija. Zna se šta
se misli.
Krajem 1990-ih, strategija pokreta je postala jasna. Ako je
to imalo bila borba unutar islama, nosila je rizik koji bi braća muslimani –
onako pristojni i pošteni kao svi drugi – odabrali da odbiju njezin fanatizam.
Bitka oko islama su samo muslimani protiv muslimana. Ekstremisti su shvatili da
moraju stvoriti sasvim drugačiju bitku: muslimani protiv Zapada.
To su učinili napadi 11. septembra. Još uvijek sam zapanjen
kako mnogi ljudi govore da terorizam danas postoji zbog invazija na Afganistan
i Irak. Izgleda kao da su sasvim zaboravili da je 9/11 prethodio objema. Zapad
nije napao ovaj pokret. Bio je napadnut.
PRIRODA BORBE
Ovoj ideologiji, mi smo neprijatelj. Ali „mi“ nismo Zapad.
„Mi“ smo koliko muslimani toliko i kršćani židovi ili hindusi. „Mi“ smo svi oni
koji vjeruju religijsku toleranciju, otvorenost prema drugima, demokratiju,
slobodu, i ljudska prava za koje su nadležni državni sudovi.
Ovo nije sukob civilizacija; ovo je sukob o civilizacijama.
Ovo je prastara borba između napretka i konzervativizma, između onih koji
prihvataju savremeni svijet i onih koji odbijaju njegovo postojanje – između
optimizma i nade, s jedne strane, te pesimizma i straha, s druge.
U svakoj borbi, prvi izaov je tačno odrediti prirodu onoga
oko čega se borba vodi, a ovdje imamo mnogo posla. Nevjerovatno mi je da čujemo
toliko mišljenja sa Zapada koji padaju na ideju da smo za pojavu ovog globalnog
terorizma nekako mi krivi.
Za početak, teror je zaista globalan. Usmjeren je ne samo na
SAD i njihove saveznike, nego i na nacije za koje se ne bi moglo reći da su
nekim slučajem partneri Zapada.
Štaviše, borbe u Iraku i Afganistanu nemaju veze s
oslobađanjem tih zemalja od američke okupacije. Cilj ekstremista je spriječiti
te zemlje da postanu demokratske – ne demokratske u zapadnjačkom stilu nego demokratske
uopće. Ekstremisti su ti koji, a ne mi, ubijaju nedužne i to svjesno. Oni su
jedini razlog stalnog prisustva naših trupa u Iraku i Afganistanu.
Također je suludo sugerirati da je islamski terorizam
proizvod siromaštva. Naravno, siromaštvo koristi kao opravdanje za svoja djela.
Ali njegovi fanatici teško da su zagovarači ekonomskog razvoja.
Nadalje, teroristički cilj nije ohrabriti suživot
Palestinaca i Izraelaca nego njegovo sprečavanje. Bore se ne za rađanje
Palestinske države nego za oslobađanje od izraelske države.
Teroristi zasnivaju svoju ideologiju na religijskom
ekstremizmu – i to ne bilo kakvom religijskom ekstremizmu, nego tačno
muslimanskom. Teroristi ne žele da se muslimanske zemlje moderniziraju. Nadaju
se da će luk ekstremizma koji se proteže širom regije eliminirati početne ali
nesigurne korake koje moderni islam želi napraviti ka budućnosti.
Ipak, uprkos svemu ovome, što smatram prilično očitim, mnogi
u zapadnim zemljlama slušaju ekstremističku propagandu i prihvataju je. (I da
se oda priznanje kako i spada, ekstremisti vladaju našim medijima tako
inteligentno da bi im mnoge političke stranke pozavidjele). Gledaju na pokolj u
Iraku i kažu da je to razlog odlaska. Svaki čin masakra nekako služi da naglasi
našu odgovornost za nered radije nego barbarizam onih koji ga počinili. Mnogi
vjeruju da je ono što je urađeno u Iraku 2003. bilo tako pogrešno da odbijaju
prihvatiti ono što je sada evidentno.
Neki ljudi vjeruju da su teroristički napadi uzrokovani u
potpunosti zapadnjačkom represijom muslimana. Neki ljudi ozbiljno vjeruju da bi
napadi prestali da smo se samo povukli iz Iraka i Afganistana. I, na neki način
što je najdestruktivnije, mnogi gledaju u Izrael i misle da plaćamo preveliku
cijenu što ga podržavamo i suosjećamo s onima koji ga osuđuju.
Da prepoznamo ovu borbu baš onakvu kakva jeste, napravili
bismo prve korake ka tome da odnesemo pobjedu. Ali ogroman dio zapadnjačkog
mišljenja nije ni blizu ovog.
Islamistički terorizam neće biti poražen ako se ne suočimo
ne samo s metodama ekstremista nego i njihovim idejama. Ne mislim samo da im se
kaže kako je terorizam pogrešan. Mislim i da im se kaže kako je njihov stav
prema SAD-u apsurdan, da je njihov koncept vlasti suviše konfliktan, da su
njihovi stavovi u vezi sa ženama i drugim vjeroispovijestima prekonzervativni.
Moramo odbiti ne samo njihove barbarske činove nego i lažni osjećaj nepravde sa
Zapada, njihov pokušaj da nas ubijede da su drugi, a ne oni, odgovorni za
njihovo nasilje.
U vremenu globalizacije, posljedica ovog sukoba između
ekstremizma i progresa će odrediti našu budućnost. Ne možemo se više
isključivati iz atmosfere oko nas koja
se mijenja. Pasivnost – prebacivanje odgovornosti na SAD ili samoobmanjivanje da
je ovaj terorizam niz pojedinačnih incidenata a ne globalni pokret – bila bi
fundamentalno pogrešna.
DVA FRONTA
Zato je pogrešno ignorirati značaj izbora u Iraku i
Afganistanu. Činjenica je da, ukoliko imaju priliku za nju, ljudi žele
demokratiju. Od trenutka kad su Afganistanci glasali na prvim izborima ikad,
nestao je mit da je demokratija zapadnjački koncept. U Iraku također, uprkos
nasilju i zastrašivanju, ljudi su glasali, i to ne samo nekolicina, nego u
tolikom broju da mogu postidjeti i mnoge zapadne demokratije.
Ovi glasovi pokazuju da ljudi ne žele diktaturu, kako
teokratsku tako ni sekularnu. Kada se Saddamove pristalice ili pristalice
Mullah Muhammeda Omara usude pojaviti na izborima, ne osvoje mnogo glasova.
Irački i afganistanski muslimani su jasno rekli: demokratija je naše pravo
koliko i vaše. Prihvatajući je, pokazuju da oni također žele društvo u kojem
ljudi drugačijih kultura i vjera mogu živjeti zajedno u miru. Ova borba je naša
borba.
Ko pokušava zaustaviti one koji žele demokratiju? U Iraku,
mješavina stranih džihadista, bivših sadamista; u Afganistanu, kombinacija
kraljeva droge, talibana i al Qaede. Njihov je argument da je demokratija
zapadnjački koncept koji se nameće opirućoj islamskoj kulturi. Svaka teorija
zavjere, da Zapad ima namjeru preuzeti iračku naftu, se ponavlja. Neki se na
Zapadu čak i slažu.
Zašto se ovi konzervativni elementi tako jako odupiru? Zašto
što znaju važnost pobjede ili poraza. Od samog početka im je bilo jasno.
Naravno, postojale su greške i neprihvatljiva kršenja ljudskih prava na našoj
strani. Ali ovdje je, u svom najčistijem obliku, riječ o borbi između demokratije
i nasilja.
Zasigurno, diskutabilno je da se debaatizacija desila
prebrzo i raširila na sve strane, posebno među oružanim snagama. Lahko je
zaboraviti, međutim, da je istinska briga 2003. bila humanitarna kriza, koja je
izbjegnuta, i da je pritisak tada bio na brzoj debaatizaciji.
Ali osnovni problem, od ubistva UN-ovog osoblja u augustu
2003. naovamo, je jednostavan: sigurnost. Konzervativni elementi pokušavaju
nasiljem poremetiti obnovu i demokratiju. Električna energija je postala
problem ne zbog nemara Iračana ili koalicijskih snaga nego zbog sabotaže. Ljudi
su postali preplašeni zbog terorizma i kriminalnih bandi, od kojih je neke Saddam
Hussein namjerno pustio iz zatvora prije pada njegovog režima.
Ovo nisu bili nasumični primjeri. Bili su i jesu dio
strategije. Kada ova strategija nije uspjela prijevremeno izgurati koaliciju iz
Iraka, kada nije uspjela zaustaviti glasanje, ekstremisti su se okrenuli
sektaškom ubijanju i nasilju – ponajprije divljačko i bogohulno uništavanje
šiitskog svetišta u Samarri.
Ekstremisti su znali da, ako mogu uspjeti – u Iraku,
Afganistanu, Libanu ili bilo kojoj drugoj zemlji koja teži demokratiji – onda
će se s izgledom demokratske budućnosti za arapski i muslimanski svijet nositi
s potencijalno smrtnim posljedicama. Isto tako, postanu li ove zemlje
demokratske i napreduju, to će biti veliki udar na ekstremističku propagandu o
Zapadu i cijeli njihov sistem vrijednosti.
U svakom slučaju, snage SAD-a, UK-a i mnogih drugih nacija
su spremne pomoći lokalnim sigurnosnim snagama da napreduju, podrže demokratski
proces i obezbijede otpor terorizmu koji prijeti tom procesu. Kako god, potpuni
UN-ov autoritet je na snazi.
Debata oko mudrosti prvotnih odluka, naročito Iraka, će se
nastaviti. Protivnici će reći da Irak nikada nije bio prijetnja, da nije bilo
oružja masovnog uništenja, da se trgovina drogom u Afganistanu nastavlja.
Istaknut ću da je Irak zaista bio prijetnja, kako su pokazala i dva regionalna
rata, 14 UN-ovih rezolucija i konačni izvještaj iračke grupe za anketiranje.
Podsjetit ću ljude da smo nakon iračkog rata napravili veliki napredak oko
pitanja prevelike proizvodnje oružja masovne destrukcije, a novi odnosi s
Libijom i gašenje mreže nukleranog oružja A. Q. Khana samo su neka od njih.
Podsjetit ću i da su talibani manipulirali trgovinom drogom i obezbjeđivali
smještaj al Qaedi i njezinim trening kampovima.
Ali koji god bio zaključak ove diskusije, ako uopće i
postoji, činjenica je da je sada tu, bez obzira na prednosti i nedostatke
razloga uklanjanja Saddama i talibana, jedan očit, jasan i ozbiljan razlog zbog
kojih se podržava narod tih zemlja u nihovoj želji za demokratijom. Od juna
2003., multinacionalne snage su u Iraku pod UN-ovom rezolucijom i vlašću prve
ikad izabrane iračke vlade. U Afganistanu, UN je prisutan širom zemlje.
Krucijalna stvar oko ovih intervencija je da one nisu imale namjeru
samo smijeniti režim nego promijeniti sisteme vrijednosti naroda kojih se to i
tiče. Poruka nije glasila „mijenjajmo režim“; bila je“mijenjajmo vrijednosti“.
Zato sam rekao da ono što je učinjeno, ovakvom intervencijom, možda je još
značajnije nego što se u to vrijeme priznavalo. Ironično je, ali bolno, što
ekstremisti imaju jasniju verziju o tome šta je na kocki više od mnogih ljudi
na Zapadu.
BORBA ZA SRCA I UMOVE
Ovo je na kraju borba oko savremenosti. Nešto od nje se može
voditi i dobiti samo unutar samog islama. Ali prisjetimo se da ekstremizam nije
istinski glas islama. Milioni muslimana širom svijeta žele što i ostali ljudi:
biti slobodni i da drugi budu slobodni. Toleranciju gledaju kao vrlinu i
poštovanje prema tuđoj vjeri kao dio njihove vlastite vjere.
Ovo je bitka za vrijednosti i za napredak i zbog toga se
mora dobiti. Želimo li imati život kakav želimo, nema alternative osim boriti
se za njega. To znači zauzteti se za naše vrijednosti i to ne samo u našim
zemljama nego u cijelom svijetu. Moramo uspostaviti globalno savezništvo za
globalne vrijednosti te tako i djelovati. Pasivnost je također politika s
vlastitim ishodima. Jednostavno je pogrešna.
Kompletna strategija islamskog ekstremizma je zanosvana na
pretpostavljenom osjećaju uvrijeđenosti koji okreće ljude jedne protiv drugih.
Naš odgovor mora biti sistem vrijednosti dovoljno jak da ljude ujedini. Ne radi
se samo o sigurnosti ili vojnoj taktici. Riječ je o srcima i umovima, o tome da
se ljudi nadahnu, uvjere, i da im se pokaže najbolje od naših vrijednosti.
Zašto još ne uspijevamo? Jer nismo dovoljno odvažni, uporni, dovoljno temeljiti
u borbi za vrijednosti u koje vjerujemo.
Moramo biti svjesni koliko toga se tek mora napraviti.
Dovoljno je teško uvjeriti javnost na Zapadu koliko je priroda borbe zahtjevna.
Ali zatim moramo omogućiti savremenim, umjerenim, današnjim snagama u islamskom
svijetu da poraze konzervativne protivnike.
Moramo im pokazati da naše vrijednosti nisu zapadnjačke, još
manje američke ili anglo-saksonske, već univerzalne vrijednosti koje bi trebale
biti pravo građanina svijeta.
Nasuprot nas su ljudi koji nas zaista mrze. Ali iznad njih
je mnogo više onih koji nas ne mrze, ali propitivaju naše motive, dobru vjeru i
iskrenost. Ovo su ljudi koji bi mogli podržati naše vrijednosti, ali koji
vjeruju da mi njih podržavamo selektivno. To su ljudi koje moramo ubijediti.
Oni moraju znati da su ovdje važni pravda i poštenje jednako bitni kao
sigurnost i prosperitet.
Upravo se zato u nizu kritičnih stvari suočavamo ne samo sa
snažnim pitanjima u vezi s našim nacionalnim interesima nego i vitalnim
testovima naše posvećenosti globalnim vrijednostima. Ako vjerujemo u pravdu,
kako možemo dozvoliti da 30.000 djece dnevno umre ako se te smrti mogu
spriječiti? Ako svi vjerujemo u svoju odgovornost prema generacijama koje
dolaze poslije nas, kako možemo biti ravnodušni prema uništavanju planete? Kako
možemo imati globalni sistem trgovine zasnovan na nepravednoj trgovini? Kako
možemo uspostaviti mir na Bliskom Istoku bez rješavanja pitanja Izraela i
Palestine?
Kad god ljudi žive u strahu, bez mogućnosti napretka,
trebali bismo biti na njihovoj strani, solidarni s njima, nalazili se oni u
Mijanmaru, Sjevernoj Koreji, Sudanu ili Zimbabveu. Gdje god zemlje prolaze
proces demokratskog razvoja, trebali bismo pomoći.
Ovo zahtijeva, sveobuhvatnu i aktivnu vanjsku politiku
angažmana, a ne izolacije. Ona ne može biti ostvarena bez snažnog saveza, s
SAD-om i Evropom kao stubovima podrške. Neophodno partnerstvo tu ne treba završiti
nego početi.
Bit ću sasvi otvoren. Ne slažem se uvijek s SAD-om. Znaju
biti teški prijatelji. Ali antiameričko osjećanje u dijelovima Evrope podivlja
kad se postavi nasuprot dugoročnim interesima svijeta u kojeg vjerujemo.
Opasnost u vezi s SAD-om danas nije njihova prevelika involviranost u svjetska
dešavanja. Opasnost je što se mogu povući. One su svijetu potrebne. Svijet ih
želi angažirane. Stvarnost je što se nijedan problem ne može riješiti niti mu
se može pristupiti bez njih.
OSIM SIGURNOSTI…
Sada je izazov pobrinuti se da se agenda ne ograniči samo na
sigurnost. Postoji opasnost podjele globalne politike na „žestoku“ i „blagu“,
gdje su „žestoki“ poduhvati skoncentrirani na teroriste, a kampanja „blage“ se
fokusira na siromaštvo i nepravdu. Ta je podjela opasna jer međuzavisnost sva
ova pitanja čini baš takvim: međuzavisnim. Odgovor na terorizam je univerzalni
zahtjev globalnih vrijednosti; odgovor na siromaštvo i nepravdu je isti. Upravo
se zato borba za globalne vrijednosti mora voditi globalno, a ne selektivno.
Moramo obnoviti mirovni proces između Izraela i Palestinaca
– i to na dramatičan i temeljit način. Njegov značaj na širem planu Bliskog
istoka i borbe unutar islama nadilazi popravljanje stanja Palestinaca. Dogovor
bi bio živi, vidljivi dokaz da regija i svijet mogu biti dom različitim vjerama
i kulturama. Ne bi samo ušutkao najefikasniji skup konzervativnog islama nego
bi fatalno ukopao njegovu osnovnu ideologiju.
Moramo se boriti sa pošastima siromaštva, gladi, bolesti i
konflikata, naročito u Africi, dodatno povećavajući našu pomoć i aktivnost.
Prije predsjedanja UK-a G-8, grupom vodećih industrijskih sila, 2005., problemi
u Africi i klimatske promjene nisu bili među prioritetima političke agende u
Londonu, a kamoli u široj međunarodnoj zajednici. Sada jesu i to zbog
nastojanja miliona ljudi potaknutih kampanjama Make Poverty History i Live 8,
koje su odigrale ogromnu ulogu u mobiliziranju civilnog društva. Ali samo zato
što su problemi sada na vrhu agende, to ne znači da opet ne mogu pasti.
Moramo se pobrinuti da ostanu na vrhu. Moramo nastaviti s
mobiliziranjem resursa i volje da obećanja iz 2005. pretvorimo u stvarnost.
Uvjerio sam se da ako u afričkim vladama postoji istinska posvećenost napretku,
onda su narodi Afrike prilično sposobni završiti ostalo. Upravo zato, bez
obzira kako očajno situacija izgleda ili kako prepreke izgledaju nepremostive,
moramo sačuvati optimizam da je napredak uistinu moguć.
Moramo brzo prijeći na priču oko trgovine. Na kocki je,
očito, naša posvećenost borbi protiv siromaštva i podržavanju razvoja. Ali
također u balansiranju same ideje korištenja multilateralne akcije da se
ostvare zajednički ciljevi. Ako pregovore ne možemo voditi na pristojan način,
kako naši dugoročni nacionalni interesi i širi svjetski interesi zahtijevaju,
ovo će biti neuspjeh s višestrukim negativnim posljedicama. Evropska zaštita
agrikulture je politika iz drugog perioda i vrijeme je da se okonča. Ali
promjena samo u Evropi nije odgovor. SAD se također moraju otvoriti. Japan
također. U poboljšanju pristupa neagrikulturnim tržištima, okrećemo se vodstvu
u Brazilu i Argentini. I moramo se složiti oko razvojnog paketa za
najsiromašnije što uključuje 100% pristupa tržištu i pomoći za trgovinu.
Na koncu, cijeli svijet se mora fokusirati na prijetnju od
klimatskih promjena. Buduće generacije nam neće oprostiti ako ne budemo
obraćali pažnju na uništavanje i zagađivanje naše planete. Treba nam jasan i
discipliniran plan djelovanja, sa značajnim rezultatima, oko kojeg se slažu svi
važniji sudionici i koji u svojoj srži ima cilj stabilizirati koncentraciju
stakleničkih plinova i temperaturu planete. Vjerujem da bi jasan cilj i snažan
okvirni plan mogli pomoći pokretanje, nama potrebne, tehnološke revolucije. Od
vitalnog je značaja predstaviti činjenično stanje kako bi se uložilo u bolju
tehnologiju i smanjile emisije.
SAD žele ekonomiju niskog ugljika; prave velika ulaganja u
čistiju tehnologiju; u velikoj mjeri su potrebne su i Kina i Indija. Svijet je
spreman za novi početak. Washington može preuzeti vodeću ulogu.
Za svojih devet godina na poziciji premijera, nisam postao
manje idealista ili više cinik. Prosto sam postao više uvjeren da je razlikovanje
vanjske politike koju vode vrijednosti i one koju vode interesi pogrešno.
Globalizacija vodi do međuzavisnosti, a međuzavisnost vodi do potrebe za
zajedničkim sistemom vrijednosti kako bi funkcionirala. Idealizam tako postaje realna
politika.
Ništa od ovog ne eliminira smetnje, nedostatke, odstupanja i
licemjerje što ide uz praktično donošenje odluka u okrutnom svijetu. Ali znači
da je najbolje od ljudskog duha, što također potiče napredak i čovječanstva,
također najbolja nada za budućnost svijeta.
Zato tvrdim da je ovo borba za vrijednosti. Naše vrijednosti
su naša vodilja. One predstavljaju napredak čovječanstva kroz periode. U svakom
trenutku morali smo se boriti za njih i braniti ih. Kako se bliži novo doba,
vrijeme je da se opet borimo za njih.
(TBT, FA, Prevela Jasmina Drljević)