Nakon što je predsjednik RS Milorad Dodik poručio je da se Kozara sa pravom može smatrati jednim od mjesta strašnog stradanja srpskog naroda, razbio je jedan mit na kojem je obitavala Jugoslavija pola stoljeća.
DA (LI), ZAISTA, BOŠNJACI GENETSKI MRZE SRBE?!
On je isto tako spalio iluzije u koje su vjerovali narodi Balkana tokom vladavine Josipa Broza Tita kada je rekao da komunističke vlasti nisu vodile računa o stradanju na Kozari, osim što su ponudile obilježja na kojima se ne može vidjeti da je tu stradao srpski narod.
„ Zabludne su priče komunista o bratstvu i jedinstvu, ili priče o žrtvama fašizma – rekao je Dodik.
On je naveo da su zločine nad Srbima na tom prostoru počinile njihove komšije koje su se preko noći iz komšija pretvorile u ubice i koljače, te da su Hrvati i Bošnjaci uvijek kroz povijest bili na strani zla, a da su u Drugom svjetskom ratu ginuli isključivo kao “pripadnici zločinačkih hordi”.
Jasno da Dodik laže čim zine i da je ovo brutalna revizija historije kojom se potiru najsvjetlija civilizacijska dostignuća svih balkanskih naroda, pai Srba, kroz antifašizam.
No, sama činjenica da niko, ama baš niko, od strane srpske elite ne nalazi za shodno da mu replicira, dovoljno govori o trenutnom stanju ove nacije.
Prije toga na par dana Dodik je izjavio da Bošnjaci genetski mrze Srbe, kako bi opravdao svoja sadašnja politička stajališta u kojima zagovara „mirno razdruživanje“ ova dva naroda.
Ni na ovu Dodikovu tvrdnju niko od Srba nije reagirao, što bi se dalo razumjevati da je šutnja znak odobravanja i slaganja sa njegovim mišljenjem.
Nakon ovakvih istupa jednog srpskog vožda nije potrebno ulaziti u njegove motive da bismo eventulano dokučili njegove političke ciljeve. Tim prije što on igra „otvorenih karata“ i svoje političke ciljeve je oblikovao u vidu Dokumenta o sporazumnom razdruživanju te ga pustio u proceduru kroz entitetske instance.
To što su bošnjački politički lideri to odbili više u formi ignoriranja, a mediji sa dosta ciničnim i zajedljivim komentarima osudili, uopće nije umanjilo, a kamo li otklonilo opasne posljedice koje taj dokement u sebi nosi.
Bio kad usvojen, ili ne, u ovoj ili nekoj drugoj formi, odnosno bio taj Dokument odbijen i odbačen posvakom osnovu i od strane svih relevantnih adresa kojima je upućen, ili od starne onih koji se indirektno tiče, taj dokument ostaje kao epitaf na nadgrobnom spomeniku Daytonskog mirovnog spomenika. I koliko god još međunarodna zajednica, predvođena Amerikancima, pokušavala održavati Daytonski mirovni sporazum „vještačkim aparata“, Dodikov Dokument o mirnom razdruživanju će biti na drugom tasu kojeg će i poslije Dodika stavljati srpski voždovi.
Toga je Dodik svjestan, s obzirom da kalkulira da su se nakon puštanja u ovog Dokumenta u skupštinsku proceduru, stekli svi uvjeti da visoki predstavnik za BiH Cristian Schmidt može iskoristiti bonske ovlasti i smjeniti ga, te trajno zabraniti njegovo političko djelovanje.
DODIK TITOISTIMA SPALIO ILUZIJE
Stoga on u ideološkom smislu razračunava sa mitovima Avnoja, dok uporedo „zabija glogov kolac“ u Daytonski mirovni sporazum. Povrh svega ubija svaku mogućnost eventualnog dijaloga između Srba i Bošnjaka koji bi vodio ka pomirenju naroda i suživotu. A sve to znači legalizaciju ideologije i politike Radovana Karadžića, te „posušivanje“ genocida kojeg su nad Bošnjacima počinile srpske horde predoveđene njihovim komandantom Ratkom Mladićem.
Postoji nepregledna kolona konkretnih krivica koja je omogućila Dodiku da se ovako razmaše u svojim nebuloznim ambicijama, njima će sigurno suditi Historija, ali isto tako postoji mali milion paradoksa koji su bukvalno ekplodirali pred očima sarajevske elite, posebno takozvane ljevice oličene u SDP-u.
Većina ovih paradoksa proizilazi iz Dodikovog ideološkog konvertiranja. On upravo ispoljava taj kompleks kad se kao svaki griješnik baca u vjerskih ekstremizam da bi taj grijeh okajao.
Zato treba podsjetiti da je on bio sljedbenik Ante Markovića koji je u pokušaju da spasi Jugoslaviju, te kao premijer te države otišao na Kozaru da bi osnovao stranku. Ovim činom na Kozari Dodik poput Bruta ubija svog ideološkog oca Antu i na pladnju njegovu glavu prinosi očuhu Karadžiću.
Potom je on kao ljevičar bio odabranik sarajevske političke elite čiji tadašnji guru bio Raif Dizdarević. Dizdarević je bukvalno tada bio siva eminencija nacionalne bošnjačke politike koju su nominalno vodili Sulejman Tihić i Zlatko Lagumdžija. Zlata vrijedi pokajničko priznanje pokojnog Srđana Dizdarevića da su oni kod mođunarodnih močnika izlobira Dodikovo ustoličenje kao novog srpskog vožda.
Sa tim političkim nasljeđem još računa i naivni Nermin Nikšić kao notorni (idolo)poklonik Josipa Broza.
Ako bismo pošli od premise da u svakom zlu ima i dobra, jedino dobro u ova zla vremena za Bošnjake nalazi se u tome što je Dodik spalio iluzije ljevičarima Nikšićovog kova. Dim od tih spaljenih iluzija će posebno „klati za oči“ notorne titoiste poput Željka Komšića da će im poteči nepresušne suze.
Stoga opstala ili se raspala Bosna i Herecgovina više nikad neće biti „mala Jugoslavija“!
(TBT, Tim za analitiku)
