Jedan od ključnih problema stranačkih politika u Bosni i Hercegovini jesu smjene na vrhu stranaka. Tako su tri najmoćnije stranke u Federaciji BiH, SDA, HDZ i SDP, doživjele mnogo raskola i cijepanja usljed borbe za lidersku poziciju, a nakon odlaska šefova stranaka. To je najbolji pokazatelj autoritarnog koncepta spomenutih stranaka. Jer lideri nisu htjeli, ili nisu uspjeli osigurati sebi dostojnog nasljednika nakon odlaska sa trona koji su bili uvjetovani najčešće biološkim, ili nekim drugim vanrednim okolnostima.
SAMO JE BIOLOGIJA UČINILA SVOJE
Tako je Alija Izetbegović nakon što je “biologija učinila svoje” morao stranku prepustiti Sulejmanu Tihiću, iako je bilo prirodnije da ga naslijede Haris Silajdžić, Edhem Bičakčić, Ejup Ganić, ili Hasan Čengić.
Na stranu što postoje mišljenja da je Tihić bio uspješna zamjena Aliji Izetbegoviću, za vrijeme njega SDA je bila skrenula sa”Alijinog puta”. Blago rečeno, Tihić je SDA bio trensformirao u stranku lijevog centra, dok je njena prirodna ideološka pozicija bila na desnom centru. Od takve Tihićeve stranke svak je višeprofitirao od same SDA. U dobroj mjeri te fakture su stigle na naplatu na posljednjim izborima.
Ali vaja, ni Haris Silajdžić, koji se sukobio sa Alijom Izetbegovićem zbog toga, pa je zbog toga formirao svoju Stranku za BiH (SBiH), nije se ponio ništa drugačije od njega. Ni on iza sebe nije ostavio dostojnu zamjenu, tako da danas njegovu stranku vodi trećerazredni političar Semir Efendić.
A da se Bakir Izetbegović po nagovoru turskog vođe Recepa Tayipa Erdogana nije okuražio da preotme kormilo stranke od Tihića, vjerovatno bi Adil Osmanović bio predsjednik SDA nakon Tihića.
Danas, kada je Bakir Izetbegović najavio svoje povlačenje sa čela stranke nakon isteka ovog mandata, još gora je situacija kad je u pitanju njegov nasljednik. Jednostavno ni mediji se ne usuđuju špekulirati ko je čovjek iz vrha SDA kome bi Izetbegović htio ili smio prepustiti stranku. Ako bismo se ipak usuduli licitirati sa imenima, onda bismo tipovali na Edina Ramića, ili Harisa Zahiragića, što je više nego očajno rješenje.
Ako se uzmu u obzir činjenice da je Bakir Izetbegović kao lider SDA u goroj poziciji od svojih prethodnika, Alije Izetbegovića i Sulejmana Tihića, jer je njegova stranka u opoziciji, te pored toga ima nepremostiv sukob sa međunarodnom zajednicom, zbog čega je realno očekivati neka vanredna dešavanja zbog kojih bi mogao prije vremena napusti stranački tron, to bi moglo izazvati tragične posljedice po SDA. Izetbegovićevim povlačenjem nastala bi tako ostrašćena bitka za stranački tron koja bi rezultirala totalnim urušavanjem stranačke konstrukcije koju, kako tako Izetbegpović još uspjeva održati preko nekoliko svojih “ankera”.
U SDP-u je situacija možda još i gora. Pošto je i Nermin Nikšić najavio odlazak u penziju nakon isteka ovog mandata, koji mu je, uzgred rečeno, dodjeljen na vanredan, nedemokratski način, jer je eskivirao sazivanje redvonog kongresa stranke, naprosto u SDP-u ne postoji osoba koja bi mogla preuzeti ovu stranku. Zapravo postoji, ali on se već konfrotirao sa Nikšićem I ne bi mogao na legalan način biti izabran za tu poziciju. Pretpostvaljate, radi se o Denisu Bećiroviću.
Nakon posljednjeg pisma kojeg je Bećirović uputio zastupnicimaSDP-a u Federalnom parlamentu, u kojemje sugerirao da ne glasaju za Marina Vukoju, HDZ-ovg kandiata za sudiju Ustavnog suda, kojeg su zatupnicim aklamativno odbacili, jasno je da Bećirović nema šta više tražitiu SDP-u.
Ništa bolja situacija nije ni sa Demokratsnkom frontom (DF), strankom Željka Komšića. Pošto Komšića povezuju sa Harisom Silajdžić, što ima osnova, njegovim povlačenjem bi ova stranka mogla završiti u rukama trećerazrednog političra, poput Đenana Đonlagića, ili Zlatana Begića.
Stoga je relano očekivati da će Komšić raditi na novom ujedinjenju ljevice, skupa sa Bećirovićem, kako bi pokušao premostiti krizu njegovim povlačenjem sa liderske pozicije.
ČUDNE IGRICE PREDSJEDNIKA HDZ-a
Kao što smo izostavili analizirati stranačke lidere u RS-u, jer njihove pozicije umnogome zavise od rusko-američkog sukoba u tom entitetu, pa stoga postavljanje stranačkih lidera, kao i njihov opstanak na tronu, više zavisi od ovog sukoba nego od volje birača, tako smo mogli izostaviti i pitanje Dragana Čovića kao lidera HDZ-a.
Ali jedna stvar u bitnom razdvaja Čovića od Dodika, a to je njegova pozicija da utječe na izbor koalicionog partnera od strane bošnjačkog bloka stranaka. Time Čović najdirektnije utječe i na karijere lidera bošnjačkih stranaka.
I Čović je na tron HDZ-a zajeo usljed vanrednih okolnosti kada je intervencijom međunarodne zajednice otjeran Ante Jelavić sa mjesta predsjednika HDZ-a. U borbi za Jelavićev tron desio se raskolu HDZ-u nakon kojeg je Božo Ljubić bio formirao svoju strnbak HDZ ’90.
Čović je u jednom trenutku bio pao sa trona kada je bio uhapšen i sproveden u zatvor po osnovu optužbi za korupciju. Vjerovali ili ne, Čovića je iz zatvora izvukao Tihić, intervenirajući u Tužilaštvu BiH, da mu se nađe način za storniranje optužnice. Nestanak dokumentacije na kojoj je bila potkrijepljena optužnica jedan je od scenarija Čovićevog oslobađanja.
Pored toga Tihić je založio svog rejting kod međunarodnih moćnika da bi zaštitio Čovića zbog procjene da će moći s njim sarađivati na uspostavi boljih međunacionalnih odnosa između Hrvata I Bošnjaka, što je bio uvjet za izvlačenje Federacije BiH iz gliba u koju ju je bio uvalio Jelavić sa oživljavanjem Herceg-Bosne.
Čović naravno nije uzvratio Tihiću, već je kontinuirano stavljao “kipove u točkove” prilikom izvlačenja Fedracije BiH iz gliba u koji je zapala. Čak šta više, u tome mu je srčano pomagao Milorad Dodik.
Posljednji naslovi zagrebačkih medija ukazuju da su I Hrvati svjesni takve Čovićeve uloge.
“Čudne igrice predsjednika HDZ BiH: za koga radi Dragan Čović – za Milorada Dodika ili za Hrvate u toj državi?”, naslov je teksta hrvatskog analitičara Željka Trkanjeca, koji objavljen u Slobodnoj Dalmaciji.
Ovo jedan od pokazatelja da će Čoviću “odzvonilo” i da je problem Zagrebu kako da mu nađe zamjenika. Mediji su već špekulirali o Mariu Kordiću, gradonačelniku Mostara, kao budućem lideru HDZ-a, zato su ga predstavljali kao umjerenog nacionalistu, dok nije pokazao svoje “pravo lice” iskazujući svoj negativan stav i animozitet prema mostarskim antifašistima. Sa takvim profilom Kordić je sebi odmogao, jer ga kao takvog neće podržati zapadne diplomate u Sarajevu sa kojim je Čović dobrano ušao u konflikt.
Iako Čović još nije najavio svoj odlazak u penziju, jer se osjeća fizički vitalnim kao i neprikosnovenim hrvatskim liderom, njegov silazak sa stranačkog trona je neminovnost koje su svjesni svi međunarodni akteri u Sarajevu, kao i u Zagrebu. To što ni on nema nasljednika također je dokaz da se radi o notornom autokrati. Možda gorem i od Izetbegovića i Dodika, koje su međunarodne diplomate “uzelena zub” I žele ih po svaku cijenu uklonuti sa stranačkog trona.
(TBT, Tim za analitiku)
