Dana 22. marta dogodio se užasni teroristički napad u koncertnoj dvorani i trgovačkom centru u Krasnogorsku koji je šokirao svjetsku javnost. S oružjem i zapaljivim napravama, četiri pripadnika Islamske države pokrajine Khorasan (ISKP), također poznata kao ISIS-K, likvidirali su najmanje 143 osobe, a njih više od 360 ozlijedili. Bio je to najveći teroristički napad u Rusiji u posljednja dva desetljeća.
Krivac za napad, ISIL-K, nije inovativna radikalna islamistička organizacija nego jedna podružnica mnogo poznatije terorističke organizacije Islamske države iliti ISIS-a/ISIL-a. Islamska država pokrajine Khorasan najaktivnija je u Afganistanu i Pakistanu, a nešto manje u Iranu i srednjoazijskim državama (Uzbekistanu, Tadžikistanu…)gdje želi uspostaviti svoju vladavinu – kalifat.
(Iracionalna) logika islamističkih terorista
Kao opravdavanje za napad na nedužne ruske građane teroristi su naveli „diskriminaciju muslimana u Rusiji“ te ruske „antimuslimanske“ postupke na Bliskom istoku i drugdje: invazija Afganistana, gušenje secesionističkog pokreta u Čečeniji, dobri odnosi s „izdajničkim muslimanskim vladama“ Islamske Republike Irana, Asadove Sirije i talibanskog Afganistana.
Pritom, najviše ističu rusku intervenciju u Siriji i tamošnju borbu protiv ISIL-ovaca. Sve u svemu, moglo bi se zaključiti kako su radikalni sunitski islamisti izveli napad u Krasnogorsku kao odgovor na „ruski križarski rat“ protiv islama i muslimana. To je čista besmislica koju odbacuju i najveći neprijatelji Ruske Federacije u svijetu, ali gledište koje islamisti neupitno prihvaćaju.
Napad na Rusiju, koliko god bio strašan, tragičan i neljudski, nije neki izum. Radi se o još jednom potezu unutar okvira globalne strategije Islamske države koja želi uspostaviti svoju teokratsku islamističku vladavinu nad cijelim svijetom. Iako je svakoj osobi sa zdravim razumom jasno kako teroristički napadi tokom povijesti nisu riješili niti jedno političko ni vjersko pitanje, te kako je čista utopija ideja da će cijeli svijet biti islamski, vatreni pristaše džihadističkih, odnosno selefijsko-vehabijskih organizacija, uvijek iznova vrše napade nadajući se da će upravo teror donijeti preokret. Kako bi se bolje razumjeli takvi iracionalni postupci u političkom, teološkom i svakom drugom smislu, treba razmotriti ideologiju ISIL-a.
Selektivno tumačenje ranoislamskih tekstova
Kako islamski teolozi diljem svijeta osporavaju da je Islamska država uopće islamska organizacija, postavlja se pitanje koliko je ona islamska? Bez sumnje, ISIL je islamska organizacija koja, doduše, selektivno tumači svete islamske spise (Kur'an i hadise) i na temelju kojih je stvorila radikalnu doktrinu.
Radikalizam organizacije je za većinu muslimana u svijetu neprihvatljiv, ali je za usku bazu vatrenih sljedbenika inspirativan i dobrodošao. ISIL-ovci odbijaju bilo kakav modernizam i drže se kanonskih islamskih tekstova koje selektivno tumače kako bi definirali svoju ideologiju.
Drugim riječima, za radikalne sunitske islamiste svijet 21. stoljeća treba izgledati kao svijet 7. stoljeća kakav je postojao u vrijeme Proroka Muhameda. Sva pravila, zakone, običaje i tradicije srednjovjekovne Arabije trebalo bi implementirati u razvijeni tehnološki svijet današnjice.
Posljednja vremena – realnost za borce Islamske države
Islamska država smatra kako je kraj svijeta blizu i da će nakon kalifa Abu Bakr al-Bagdadija (vladao od 2014.-2019.) biti još samo četiri legitimna kalifa. Upravo teorija da je kraj svijeta na obzoru glavni je argument za regrutiranje novih boraca diljem svijeta.
Lideri Islamske države smatraju se predvodnicima borbe protiv „Antikrista“, a cilj njihove borbe je konačna pobjeda islama i Mahdija. Mahdi je ključna osoba u islamskoj eshatologiji za koju se vjeruje da će se pojaviti u Posljednjim vremenima. Mahdi bi trebao biti potomak Poslanika Muhameda, koji će se pojaviti malo prije povratka Isusa (kao muslimana) i predvodit će muslimansku zajednicu (ummet)kako bi oslobodio svijet zla i nepravde. Mahdi i Isus pobijedit će neprijatelje (Yajujai Majuja), osvojiti svijet i uspostaviti kalifat. Mahdi će umrijeti nakon 7 do 13 godina, a Isus nakon 40 godina. Nakon njihove smrti uslijedit će ponovno kvarenja društva prije konačnog smaka svijeta.
Takvo eshatološko gledište, a još više vjerovanje da će se ti događaji dogoditi u bliskoj budućnosti, pogoni ne samo ISIL nego svjetski džihadistički pokret.
Srednjovjekovna ideologija
Vođe ISIL-a poput pokojnog vođe al-Baghdadija svjesno ignoriraju stoljeća interpretacija kanonskih tekstova i uzimaju samo ono što im odgovara. Radi se o zastarjeloj tehnici učenja islama koju usporava većina islamskih škola. Ideologija je ključna stvar koja uvijek iznova daje novi život islamističkim organizacijama, a ne pojedini vođe.
To je glavna razlika ISIL-a od drugih radikalnih političkih pokreta poput marksizma i fašizma s kojima se često uspoređuje. ISIL-ov pogled na svijet je milenaristički koji ne dozvoljava razlike u mišljenjima što je tipično za religijske, a ne političke organizacije.
Uostalom, ISIL odbija klasično političko organiziranje te želi kreirati teokratsko društvo prema zakonima Arabije Srednjeg vijeka. Za ISIL je svaki musliman, uključujući džihadiste, koji ne priznaje autoritet njegova kalifa, izdajnik koji zaslužuje smrtnu kaznu ili izgnanstvo.
Sayyid Qutb – otac globalnog džihadizma
Islamska država, kao i drugi slični pokreti koji su nastali od 1970-ih i nadalje, imaju slične korijene. Svi se pozivaju na nekoliko istih izvora. Egipatski islamski teolog Sayyid Ibrahim Husayn Qutb smatra se „ocem džihadističko-selefijskog pokreta“.
Qutb je bio islamistički revolucionar, pjesnik i vodeći član egipatskog Muslimanskog bratstva 1950-ih i 1960-ih. Godine 1966. osuđen je za planiranje atentata na egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera i pogubljen je vješanjem. Autor je 24 objavljene knjige, napisao ih je još 30 koje nisu objavljene zbog državne represije. Napisao je najmanje 581 članak, uključujući romane, književne kritike i druge radove.
Najpoznatiji je u muslimanskom svijetu po isticanju društvene i političke uloge islama. Iako je većina radova bila kritički usmjerena na muslimanske države, Qutb je također snažno osuđivao društvo i kulturu Sjedinjenih Država, koje je smatrao materijalističkom zemljom opsjednutom nasiljem i seksualnošću. Zagovarao je ofenzivni džihad koji je uključivao nasilne radnje. Predložio je provedbu Hakimiyya doktrine – Božje suverenosti u svim aspektima života. To se treba postići rušenjem modernih nacionalnih država kroz oružani džihad i naknadnom uspostavom islamskog poretka po uzoru na Proroka Muhameda i njegove suborce. Zato se Qutb smatra avangardnim predstavnikom Al-Qaede, Egipatskog islamskog džihada i Islamske države.
Tri „svete“ knjige globalnog džihadističkog pokreta
Osim kanonskih islamskih spisa, koje tumače onako kako im odgovara, džihadisti svoje radnje temelje na određenim knjigama islamskih učenjaka. Treba istaknuti kako ISIL nema vlastite teoretičare nego se poziva na knjige i članke drugih autora ili radove drugih autora neistinito prikazuje kao svoje. Tri „svete“ knjige za Islamsku državu su: 1) „Upravljanje okrutnošću“ koju je napisao autor pod pseudonimom Abu Bakr al-Najji; 2) „Uvod u pravni nauk džihada“ Abu Abdullahaal-Muhajira; 3) „Osnove pripadnosti (za džihad)“ Sayyida Imam al-Sharifa, poznatog kao i Abdel-Qader Ibn Abdel-Aziz ili dr. Fadl.
„Upravljanje okrutnošću“ je manifest koji se pojavio 2004. i proširio internetom i obliku PDF dokumenta. U knjizi su dane strateške upute kako uspostaviti jedinstveni islamski kalifat kakav još nije uspostavljen u novije doba. Pravi autor nije poznat.
„Uvod u pravni nauk džihada“ poziva članove selefijskog pokreta da učine sve što mogu da se stvori jedinstvena islamska država. „Ubijanje kafira (nevjernika) i borba protiv njih u njihovoj domovini je nužnost čak i ako ne nanose štetu muslimanima“. Nije bitno jesu li ubijeni neprijatelji borci ili neborci jer je glavni razlog „ubijanja i oduzimanja njihove imovine“ to što „nisu muslimani“. Njen autor al-Muhajir je egipatski građanin koji se zajedno s Osamom bin Ladenom i Aymanom al-Zawahirijem borio u Afganistanu.
„Osnove pripadnosti (za džihad)“ tumači teoriju i praksu džihada u islamu i postala je osnova na temelju koje se obučavaju džihadisti. Njezin autor, dr. Fadl priznao je kako je napisao manifest koncem 1980-ih kako bi postao udžbenik za učenje u prostorima koji će postati logori za uvježbavanje boraca Al-Qaede. I on je bio bliski suradnik al-Zawahirija. U knjizi se zagovara teza kako je džihad protiv bliskog neprijatelja, svakog muslimana koji vlada nešerijatskim pravom, islamska obaveza svakog muslimana od 15 godina naviše. Svako ko izbjegava džihad na Božjem putu izdaje Boga, Poslanika Muhameda i islam.
Okrutnošću i nasiljem do svjetskog kalifata
Tri manifesta su ključna jer ona predstavljaju motivaciju i pogonsko gorivo novim i starim džihadistima. Usprkos određenim razlikama, daju teoretsku osnovu na kojoj se zasnivaju njihove radnje. Iako među knjigama postoje razlike, sve zagovaraju ofenzivni džihad i sveopći rat za razliku od obrambenog džihada koji prihvaća većina muslimana. Cilj je ubijati neprijatelje muslimana i tako širiti strah. Propagira se mišljenje kako je uspostava šerijatskih pravila, odnosno islamskog poretka, nemoguća postupno – izborima i političkom borbom – nego se mora ostvariti oružjem, tj. revolucijom. Autori odbacuju mogućnost uspostave islamskog poretka unutar postojećih (nevjerničkih) političkih ustanova. Posebno se naglašava nužnost borbe protiv heretičkih muslimanskih vladara koji se ne pridržavaju šerijata.
I možda najvažnije, i vođama i običnim članovima radikalnih organizacija daje se zeleno svjetlo da nekažnjeno ubijaju sve koji stoje na putu uspostave kalifata. Prema mišljenju tri autora, pritom samo slijede politiku Proroka Muhameda koji se okrutno obračunavao sa svojim protivnicima i neposlušnicima. Ističu izdvojene slučajeve iz 7. stoljeća kako bi poduprli svoje teze kako prekomjerna upotreba nasilja donosi ostvarenje cilja, a to je podvrgavanje neprijatelja.
Džihadistički teoretičari smatraju kako su nesmiljena okrutnost i nasilje recept za uspjeh, dok su tolerancija i suživot formula za neuspjeh. Pritom se drže koncepta kako konačni plemeniti cilj -uspostava islamskog svijeta i zlatnog doba islama – opravdava nehumana sredstva na putu njegova ostvarenja. Nehumana sredstva zapravo su eufemizam za gaženje svih standarda ljudskosti. Takvo opravdavanje za masovne zločine uključujući genocid nad cijelim narodima nemuslimanima, uvelike podsjeća na apologete marksizma-lenjinizma. Jesu li takvo opravdanje Abu Bakr al-Najji, Abu Abdullah al-Muhajir i dr. Fadl prepisali od komunističkih apologeta ili su ga osmislili autentično, ostat će misterij.
Praktična vjerska i politička rigidnost
Kada je u ljeto 2014. uspostavljena Islamska Država Iraka i Levanta, njen glasnogovornik Abu Mohammed al-Adnani, zahtijevao je od svih džihadističkih organizacija da priznaju novog kalifa al-Baghdadija kao jedinog legitimnog vođu zbog čega je došlo do raskida s Al-Qaedom i Al-Nusrom. Isto je traženo od svih muslimana svijeta.
Naravno, priznanja nisu uslijedila. Niti jedna islamska vjerska zajednica niti nacionalna država nije priznala ISIL kao legalnu političku ili vjersku organizaciju. ISIL je ostao ilegalna parateološka i parapolitička organizacija (termin takozvana Islamska država je potpuno opravdan), ali to nije zaustavilo njeno postojanje. Fanatizam sljedbenika nije bio poljuljan. Milenaristička ideologija ISIL-ovaca ima za praktični cilj eliminirati nacionalističku i islamističku konkurenciju na Bliskom istoku i šire. U međusobnom građanskom ratu između ISIL-a i drugih džihadističkih organizacija stradalo je tisuće muslimana te su počinjeni monstruozni ratni zločini poput odsijecanja glava, masovnih silovanja i razapinjanja na križeve. ISIL-ovci smatraju da su oni jedini autentični džihadisti, a svi ostali su prevaranti i izdajnici.
Islamska država želi očistiti teritorij pod svojom kontrolom od svih „heretika“ i „heretičkih običaja“, čak i kad se radi o nekim praksama sunitskog islama. ISIL je prvi džihadistički pokret koji je to „čišćenje“ pokušao provesti nad područjima pod svojom kontrolom u Iraku i Siriji. Uništene su brojne kulturne i povijesne znamenitosti te protjerani brojni nemuslimanski narodi poput iračkih Jazida, arapskih kršćana, Kurda, Židova te muslimani (suniti i šijiti) koji nisu priznali autoritet Islamske države. Krajem 2014. godine ISIS je objavio pamflet koji opravdava porobljavanje nemuslimanskih žena i djece.
Genocid nad Jazidima je počinjen od 2014. do 2017., a obilježen je masakrima, silovanjima i prisilnim konverzijama na islam. Ujedinjeni narodi su izvijestili da je Islamska država ubila oko 5.000 Jazida i trgovala s oko 10.800 jezidskih žena i djevojaka u prisilnoj kampanji obraćenja diljem Iraka. ISIS je odrubljivao glave zatvorenicima i objavljivao slike njihovih tijela na društvenim mrežama kako bi pridobio međunarodnu pažnju.
Izgradnja državne organizacije
Neupućeni promatrači smatraju kako nema posebne razlike između Islamske države i drugih sunitskih džihadističkih organizacija poput Al-Qaede, Al-Nusre i Boko Harama. Međutim, griješe. ISIL je specifična organizacija po svojim sposobnostima izgradnje državne organizacije i prihvaćanja načela panislamizma. Iako se radi o terorističkoj organizaciji koja primjenjuje brutalnost prema svim protivnicima, istovremeno se pokazuje sposobna efikasno upravljati prostorom i stanovništvom kojeg kontrolira.
Islamska država uspostavila je svoju vojsku, policiju, izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast, pokrenula izdavanje osobnih iskaznica, ustrojila obrazovni i zdravstveni sustav, osnovala agencije zaštite potrošača, komunalne službe za prikupljanje otpada, itd. Sve te javne usluge odvijaju se sukladno šerijatskim pravilima. Koncem 2015. organizacija je pod kontrolom imala 12 milijuna ljudi. Ipak, u narednim godinama zbog niza ratnih poraza do 2019. njen teritorij će se svesti na izolirane džepove. Posljednjih par godina, ISIL se konsolidirao i proširio kontrolu teritorija. Krajem 2023. Islamska država je imala pod kontrolom raštrkane dijelove Sirije, Iraka, Afganistana, zapadne Afrike, Sahare, Somalije, Mozambika, DR Konga i Malija.
Ako se na tim područjima sunitski muslimani pokoravaju šerijatskim odredbama nemaju problema sa zakonom. Sunitske zajednice na Bliskom istoku i šire pružaju utočište ISIL-ovcima ne zato što podržavaju njihovu ideologiju nego zato što su mnogo propatili u režimima u prošlosti i zato što ih se boje. Sunitske zajednice u Siriji i Iraku smatrale su kako je pojava organizacije logična posljedica raspada tamošnjih državnih sustava. Sve dok ISIL bude u stanju organizirati državnu vlast nad područjima koje kontrolira stalno će se vraćati što pokazuje i njegovo buđenje posljednjih mjeseci u Siriji i Maliju.
Za razliku od ISIL-a, Al-Qaida nikada nije efikasno nadzirala teritorij i stanovništvo niti imala upravni aparat vrijedan spomena, tj. nikada nije namjeravala stvoriti vlastitu državu. ISIL to čini iako njegova država nalikuje na srednjovjekovnu Arabiju. Također, za razliku od Al-Qaede, ISIS se uključio u konvencionalno ratovanje s drugim naoružanim skupinama oko kontrole nad teritorijem.
Fanatično prihvaćanje panislamizma
Dodatna specifičnost Islamske države je inzistiranje na konceptu panislamizma. Prema definiciji Hrvatske enciklopedije, panislamizam je „pokret koji teži suradnji i ujedinjenju svih muslimanskih, naroda i država. Panislamizam je izraz ideje o religijsko–političkom zajedništvu muslimana, koje se, prema naučavanju Kurana o islamskoj zajednici, osniva na jedinstvu religije i državnog uređenja. Nastao je u XIX st. kao otpor politici europskih sila, koje su islamskim narodima osim političke prevlasti nametale i europsku kulturu i civilizaciju.“
Zapravo se radi o tome da Islamska država odbacuje nacionalne granice na Bliskom istoku i Africi koje su iscrtali europski kolonizatori kako bi podijelili muslimanske države. Odličan primjer je britansko-francuski sporazum Sykes-Picot iz 1916. prema kojemu su podijeljeni teritoriji Osmanskog Carstva i povučene granice suvremenih nacionalnih država: Sirije, Iraka, Libanona, Jordana i Palestine. Baghdadi i drugovi su jasno rekli da žele prekrojiti te kolonijalne granice i zamijeniti ih velikom panislamskom državom.
Tako su npr. nakon osvajanja Mosula u ljeto 2014. uništili državnu granicu između Iraka i Sirije. Inzistiranje Islamske države na ukidanju granica koje su odredile europske sile otvorio je javnu raspravu o tom problemu. Ipak, inzistiranje na panislamizmu je jedna velika faza, a ne krajnji cilj – stvaranje globalne islamske države. Kalif Islamske države želi biti kalif svih muslimana (funkcija koju je Turska ukinula 1924.) i naposljetku vođa cijelog čovječanstva.
Zaključak
Islamska država predstavlja jedan od najopasnijih fenomena suvremenog svijeta. Postala je sinonim za ekstremizam i teror u ime islama. Njena ideologija i svjetonazor temelje se na teokratskom konceptu kalifata i radikalnoj interpretaciji ranoislamskih tekstova. Kroz svoje brutalne metode, poput masovnih i javnih pogubljenja, ISIL provodi kampanju terora na područjima koje kontrolira.
Politika proganjanja manjina, poput kršćana, šijita i Jazida, oslikava netoleranciju prema svemu što se ne uklapa u selefističko-vehabijsku ideologiju. Islamska država koristi internet i društvene mreže kao sredstvo za regrutiranje novih boraca i širenje promidžbe, što dodatno pojačava globalnu prijetnju.
Iako vojne intervencije usmjerene protiv Islamske države oslabljuju njenu moć, dugoročno rješenje leži u suzbijanju korijena ekstremizma i promicanju tolerancije i suživota među različitim nacionalnim i vjerskim zajednicama.
(TBT, GEOPOLITIKA NEWS)
