Piše: Yuval Noah Harari, thebosniatimes.ba
Izrael će uskoro morati donijeti historijske političke odluke koje će odrediti sudbinu zemlje, cijelog regiona i budućih generacija. Na nesreću, Binjamin Netanyahu i njegovi partneri iznova dokazuju da nisu kvalificirani da donose takve odluke. Politika koju su usvojili posljednjih godina dovela je Izrael do ponora. Nisu pokazali ni trunku kajanja zbog prethodnih grešaka niti spremnost da promjene pravac. Ako nastave da odlučuju, odvest će i nas i cijeli region u propast. Umjesto što žure u novi rat sa Iranom, morali bi izvući pouku iz poraza u ovom šestomjesečnom ratu.
Rat je vojno sredstvo za ostvarenje političkih ciljeva, a jedino mjerilo ratnih uspeha biće odgovor na pitanje da li su politički ciljevi ostvareni. Poslije strašnog pokolja od 7. oktobra, Izrael je morao da oslobodi otete i razoruža Hamas, ali to nisu bili jedini ciljevi. S obzirom na egzistencijalnu prijetnju Irana i njegovih agenata haosa, Izrael je morao da ojača savez sa zapadnim demokratijama, da osnaži saradnju sa umjerenim faktorima u arapskom svijetu i da uspostavi stabilan poredak u regionu. Ali Netanyahuova vlada je ignorirala sve ove ciljeve i umjesto toga je težila osveti. Nije oslobodila sve otete niti je uništila Hamas. Svjesno je izazvala ogromnu humanitarnu katastrofu za 2,3 miliona Palestinaca u Pojasu Gaze, potkopavajući moralnu i političku osnovu postojanja države Izrael. Humanitarna katastrofa u Gazi i pogoršanje situacije na Zapadnoj obali vode u haos, kvare naš savez sa zapadnim demokratijama i otežavaju saradnju sa zemljama kao što su Jordan, Egipat i Saudijska Arabija. Pogled većine Izraelaca je sada usmjeren ka Teheranu, ali ni ranije nismo baš željeli vidjeti šta se dešava u Gazi i na Zapadnoj obali. Ako ne napravimo dramatičnu promjenu u našem ponašanju prema Palestincima, naša arogancija i osvetoljubivost će nas odvesti u historijski poraz.
Nakon šest mjeseci rata, većina otetih je i dalje u zarobljeništvu, a Hamas nije pobjeđen. Pojas Gaze je skoro potpuno uništen, na hiljade palestinskih građana je ubijeno, dok su preživjeli većinom izgladnele izbjeglice. Pored Gaze, uništen je i politički status Izraela, koji se pretvorio u izoliranu i omraženu državu čak i među donedavnim prijateljima. Ako izbije sveopći i dugotrajni rat protiv Irana i njegovih poslušnika, koliko će Izrael moći da se osloni na to da će Sjedinjene Države, zapadne demokratije i umjerene arapske države rizikovati da pruže vojnu i diplomatsku pomoć koja će nam biti potrebna? Čak i da takav rat ne izbije, koliko dugo će Izrael moći izdržati kao izolirana zemlja? Mi nemamo resurse koje ima Rusija. Bez trgovinskih, naučnih i kulturnih veza sa ostatkom svijeta, bez američkog naoružanja i novca, najoptimističniji scenario kojem možemo da se nadamo jeste da budemo Sjeverna Koreja na Bliskom istoku.
Previše građana Izraela negira ili potiskuje situaciju i uzroke koji su nas dovde doveli. Konkretno, mnogi poriču ozbiljnost humanitarne krize u Gazi i stoga nisu u stanju da shvate političku krizu u kojoj se nalazimo. Kada čuju izvještaje o razaranju, ubijanju i gladovanju u Gazi, tvrde da su to lažne vijesti ili pronalaze moralna i vojna opravdanja za ponašanje Izraela.
One koji žure da krivca za naše nevolje pronađu u antisemitizmu, vrijedi podsjetiti na prve nedjelje rata, kada je Izrael uživao međunarodnu podršku bez presedana. Koliko je samo lidera doletjelo u Izrael. Predsjednik Sjedinjenih Država, predsednik Francuske, njemački kancelar, britanski premijer i još čitav niz premijera, ministara spoljnih poslova i drugih lidera posjetili su Izrael i dali podršku u borbi protiv Hamasa. Lijepe riječi su pratila i djela. U Izrael su dopremljene nevjerovatne količine vojne opreme. Njemački izvoz naoružanja povećan je deset puta. Bez te pomoći ne bismo mogli voditi rat u Gazi i Libanu i da se pripremimo za suočavanje sa Iranom i njegovim emisarima. U međuvremenu, u vodama Crvenog mora i Indijskog okeana okupila se međunarodna flota da se bori protiv Huta i održi slobodan prolaz na trgovačkom putu koji vodi do zaliva Eilat (Akapski zaliv) i Sueckog kanala.
Ne manje važno, u većini prethodnih ratova Izrael je djelao pod strogim vremenskim ograničenjima, a njegovi saveznici su ga primoravali da prekine oružana dejstva u roku od nekoliko dana ili nedjelja. Ali u ovom ratu zbog Hamasovih ubijanja, Izrael je od saveznika dobio produženje od nekoliko mjeseci kako bi osvojio Gazu, promjenio tamošnju situaciju kako smatra najprikladnijim, oslobodio otete i napravio alternativni poredak u regionu.
Netanyahuova vlada je potpuno proćerdala politički kredit, snagu duha i posvećenost izraelskih vojnika. Umjesto da iskoristi pobjedu na vojnom polju kako bi postigla sporazum o oslobađanju otetih i promovirala alternativni politički poredak, vlada je svjesno odlučila da nepotrebno izazove humanitarnu katastrofu u Pojasu Gaze i tako uvede Izrael u nepotrebnu političku katastrofu.
Jedan po jedan, užasnuti onim što se dešava u Gazi, naši saveznici su počeli da traže momentalni prekid vatre, pa čak i embargo na uvoz oružja. Umjerene arapske države čiji su interesi slični našim i koje strahuju od Irana, Hezbolaha i Hamasa, imaju problem da sarađuju s nama zbog prizora iz Gaze.
Netanyahuova vlada je uspjela upropastiti i odnose sa Sjedinjenim Državama, kao da imamo rezervni izvor naoružanja i diplomatske pomoći. Nove generacije u SAD i čitavom svijetu u Izraelu vide rasističku i nasilnu državu koja protjeruje milione ljudi iz njihovih kuća, namjerno izgladnjuje i ubija hiljade građana na svom putu neobuzdane osvete. Posljedice ćemo osjećati ne samo narednih dana, već decenijama. Čak ni u najmračnijim trenucima 7. oktobra, Hamas nije bio ni blizu da savlada Izrael. Ali je ponašanje Netanyahuove vlade poslije 7. oktobra dovelo zemlju u egzistencijalnu opasnost.
Poraz Netanyahuove vlade u ratu nije slučajan. To je plod višegodišnjih trendova. Odluka da se izazove humanitarna kriza u Gazi zasniva se na kombinaciji tri faktora: nedostatak empatije prema palestinskim životima, nedostatak osjećaja za međunarodni status Izraela i redoslijed prioriteta koji ignorira stvarne sigurnosne potrebe zemlje.
Dugi niz godina, Netanyahu i njegovi partneri njeguju rasistički pogled na svijet, što je previše Izraelaca naviklo da potcjenjuju vrijednost palestinskih života. Postoji direktna veza između divljanja u Havari u februaru 2023. i humanitarne katastrofe u Gazi. Oni koji su se navikli da je dopušteno spaliti varošicu na Zapadnoj obali iz osvete zbog ubistva dvojice Izraelaca, vidjeli su i mogućnost da razore cijeli Pojas Gaze iz osvete zbog 7. oktobra.
Nema sumnje da je Hamas ubilačka teroristička organizacija koja je 7. oktobra počinila niz strašnih zločina. Ali Izrael bi trebao biti demokratska država koja čak i u slučaju Hamasa poštuje zakon, osnovna ljudska prava i moralne standarde. Zato su Sjedinjene Države, Njemačka i Britanija bile na našoj strani 7. oktobra. Podrazumjeva se da demokratske zemlje imaju pravo i obavezu da se brane, a u ratovima za opstanak ponekad je nužno preduzeti nasilne korake kako bi se postigli važni politički ciljevi. Međutim, izgleda da su mnogi koraci koje je Izrael preduzeo poslije 7. oktobra vođeni slijepom osvetom ili još gore, u nadi da će stotine hiljada Palestinaca zauvijek pobjeći iz Pojasa.
Netanyahu i njegovi partneri su dugi niz godina njegovali oholost koju su usvojili mnogi Izraelci potcjenjujući važnost naših odnosa sa zapadnim demokratijama. „Lider posebne lige“ – piše na propagandnim plakatima koji prikazuju Netanyahua i Vladimira Putina kako se smješkaju i rukuju. Kome trebaju Washington i Berlin kad izraelska sila ima nove prijatelje u Moskvi i Budimpešti? A ako je Putin naš novi prijatelj, zašto se i Netanyahu ne bi ponašao kao on i, na primjer, odsjecao uši teroristima. Mnogi misle da bi Izrael trebalo da uči od njega. Nepotrebno je reći da je nakon 7. oktobra Putin zabio nož u leđa Netanyahuu, a Viktor Orban se nije ni potrudio da dođe. Pomogli su nam liberali iz Washingtona i Berlina. Možda iz navike, Netanyahu je nastavio da ujeda ruku koja nas hrani. Izolacija Izraela u svijetu i mržnja akademske zajednice, posebno mladih, nije rezultat Hamasove propagande. To je rezultat Netanyahuovih pogrešnih prioriteta u posljednjih 15 godina.
Dugi niz godina su Netanyahu i njegovi partneri oblikovali prioritete koji su ignorirali ne samo važnost našeg saveza sa zapadnim demokratijama već i dublje sigurnosne potrebe Izraela. Puno se pisalo o tome šta je dovelo do debakla 7. oktobra i još mnogo će se pisati. Naravno, nema sumnje da premijer ne može biti odgovoran za sve. Ali je odgovoran za najvažniju stvar, definiranje državnih prioriteta. Netanyahu je postavio prioritete koji uništavaju Izrael. On i njegovi partneri su više priželjkivali veliku teritoriju i proširenje okupacije, nego sigurnu državu i zaštitu granica, što je dovelo do toga da je „gospodin sigurnost“ koji godinama nije uspjevao evakuirati nijedno ilegalno naselje sa okupiranih teritorija, za jedan dan raselio izraelske gradove Sderot i Kirjat Šmonu.
I više od toga. Kada je formirao posljednju vladu, Netanyahu je trebalo da odabere problem na koji će se fokusirati. Da li na borbu protiv Hamasa, Hezbolaha ili Irana? Ili još bolje, na pitanje životnog standarda? Poslije dubokog razmišljanja, „gospodin sigurnost“ je odlučio da ratuje sa vrhovnim sudom. Da je u periodu od januara do oktobra 2023. Netanyahuova vlada posvetila pažnju Hamasu umjesto vrhovnom sudu, oktobarska katastrofa se mogla izbjeći.
Kada je poslije 7. oktobra Netanyahu morao odabrati ratne ciljeve, ne čudi da je sigurnost opet dobila nisko mjesto u redosljedu prioriteta. Shvatljivo je da je Izrael morao uči u Gazu kako bi uništio vojne kapacitete Hamasa. Ali dugotrajni cilj rata je morao biti stvaranje novog stabilnog poretka u regionu koji će čuvati sigurnost građana Izraela dugi niz godina. Takav poredak se mogao uspostaviti jedino kroz savez između Izraela i zapadnih demokratija i jačanjem saradnje sa umjerenim snagama u arapskom svijetu. Umjesto da se za to postara, Netanyahuov odabrani ratni cilj je bila slijepa osveta nad Palestincima. Kao slijepi Samson u priči iz Tanaha, Netanyahu je izabrao da se sveti i sruši hramove Gaze na naše glave.
Izraelski narod poznaje i voli priče iz Tanaha. Kako se dogodilo da poslije 7. oktobra zaboravimo priču o Samsonu? To je priča o jevrejskom heroju koji je odveden u Gazu i kog su Filistejci držali u zatočeništvu i mučili. Zašto on nije postao simbol 7. oktobra? Zašto njegov lik ne vidimo na stikerima, mimovima i grafitima? Zato što je Samsonova poruka užasavajuća. „Osvetit ću se i moja duša će umrijeti sa Filistejcima“, rekao je Samson. Od 7. oktobra toliko ličimo na Samsona po aroganciji, zaslijepljenosti, samoubilačkoj želji za osvetom, da bi nam naprosto bilo suviše strašno da se prisjetimo oholog junaka koji je srušio hram na sebe i žrtvovao dušu kako bi ubio osvajače.
Poslije 7. oktobra bilo je neophodno boriti se protiv Hamasa i poraziti ga, ali je to moglo da se izvede bez ubijanja tolikog broja nevinih civila i bez izgladnjivanja stanovništva u Gazi. Vojska je postigla niz impresivnih pobjeda na bojnom polju, koje su joj donijele kontrolu nad velikim delovima Pojasa Gaze i putevima. Čak i da je u trenucima borbe bilo teško razlikovati civile od naoružanih vojnika, šta je spriječilo Izrael da pruži pomoć Pojasu Gaze? Ima onih koji tvrde da je problem u raspodjeli pomoći u Pojasu, da pripadnici Hamasa otimaju hranu, i da je to razlog što vidimo prizore izgladnele djece i hiljade očajnih ljudi koji jure kamione sa humanitarnom pomoći. Čak i da je to tačno, Izrael je mogao pružiti pomoć, da unese u Pojas Gaze toliko hrane, lijekova i druge opreme, da nikakva krađa ne bi mogla izazvati glad. Uostalom, kakve veze lopovi imaju sa viškom hrane osim što je prodaju stanovništvu?
Kao alternativu, ako je već i Egipat imao poteškoća da unese pomoć u Pojas Gaze, a ostale države odbile da prime palestinske izbjeglice, Izrael je morao napraviti utočišta na svojoj teritoriji, u pustinji na granici sa Egiptom. U ovom području je moguće smjestiti stotine hiljada žena, djece, starih i bolesnih iz Pojasa Gaze i postarati se da im se osiguraju osnovne potrebe i zaštita od napada sve dok traje rat. Ovu ideju su još u prvim danima rata iznijeli Beni Moris, Binjamin Zev Kedar i još neki stariji članovi izraelske akademije, koji su na vrijeme vidjeli opasnost. Ovakvom politikom bi se ispunila moralna dužnost Izraela, stekli bi mnoge simpatije na međunarodnoj sceni i istovremeno bi omogućili vojsci da nesmetano djeluje u Pojasu Gaze. Još nije kasno da se ta ideja sprovede u djelo.
Netanyahu nastavlja da obećava apsolutnu pobjedu, dok se nalazimo na korak od apsolutnog poraza. Već smo postigli glavne ciljeve koje je bilo moguće ostvariti u borbi – vraćanje povjerenja u vojnu sposobnost armije, obnova izraelske strategije odvraćanja i eliminacija većeg djela Hamasovih vojnih kapaciteta. Nema se više šta dobiti ratom. Opasna je pretpostavka da je potrebna još samo jedna pobjeda u Rafijahu i Han Junisu, pa će Hamas biti skršen, oteti će biti oslobođeni, a Izrael će moći da svim svojim neprijateljima diktira uvjete predaje. Svaki dodatni dan ratovanja služi ciljevima Hamasa i Irana i produbljuje međunarodnu izolaciju Izraela.
Veliki dio izraelske javnosti je slijep za ono što se događa. Za previše Izraelaca vrijeme je stalo prije šest mjeseci. Sunce se zaustavilo u Sderotu. Naši mediji se i dalje svakodnevno pune izvještajima o 7. oktobru 2023. kao da ne primjećuju da je već april 2024. Važno je, naravno, da se sjećamo i da razjasnimo šta se dogodilo u Otef Azi te strašne subote, ali je važno da znamo i šta se dešava u Gazi ovog trenutka. Cijeli svijet posmatra stravične slike iz Gaze, dok se suviše izraelskih građana ne usuđuje da ih pogleda ili u njima vidi lažnu propagandu. Zaslijepljenost javnosti daje vladi odriješene ruke da nastavi kampanju razaranja, koja uništava ne samo Palestince već i ono što je ostalo od izraelske pozicije u svijetu i našeg moralnog kompasa. Kako rasturiti sobu odjeka u kojoj smo zarobljeni i vidjeti šta se događa?
Tokom historije se dešavalo da čitava javnost izgubi vezu sa stvarnošću. To je posebno slučaj u ratnim vremenima. Početkom 1945. kada je izolirani Japan stajao na ivici potpunog poraza, njegovi građani su nastavljali da se bore za apsolutnu pobjedu koju su im obećavali vlada i mediji. Japanci koji bi se usudili da misle drugačije žigosani su kao defetisti, bivali strogo kažnjavani, a ponekad i ubijani.
Za mnoge Japance car Hirohito je bio božansko biće. Nikada im se nije direktno obraćao, i osim porodice i državnih lidera niko nije mogao da čuje njegov glas. Nedjelju dana nakon što je bačena atomska bomba, japanska vlada je shvatila da se morala predati. Pošto je do tog trenutka vlada obećavala apsolutnu pobjedu, pribojavala se da građani neće razumjeti iznenadni zaokret. Čak ni atomske bombe neće moći to objasniti. Zato je bog Japanaca uključen u propagandni posao. „Uprkos velikim naporima svih nas“, začuo se glas božanskog cara u etru, „ratna situacija se ne razvija u našu korist i opšć trendovi u svijetu su usmereni protiv naših interesa… Stoga smo odlučili da pođemo novim putem mira… podnošenjem onoga što se ne može podnijeti i trpljenjem onoga što je nemoguće istrpjeti.“
Izrael 2024. nije Japan 1945. Nije krenuo u osvajanje cijelog svijeta i nije ubio milione ljudi. Izrael i dalje ima domaću vojnu nadmoć, a njegova međunarodna izolacija još nije potpuna. Što je najvažnije od svega, u našem regionu atomsko oružje je još uvijek u skladištima. Još ima vremena da se spriječi da Bliski istok postane Hirošima. Uprkos ogromnim razlikama, postoji jedna stvar u kojoj smo slični. Kao i Japanci, mnogi od nas su zarobljeni u sobi odjeka u kojoj slušamo obećanja apsolutne pobjede, dok u stvari stojimo na ivici propasti. Kako da izađemo iz te sobe? Ne treba čekati atomsku bombu, niti obraćanje boga na radiju.
Netanyahuova vlada, koja je toliko puta poražena, mora konačno da preuzme odgovornost. Ona je ta koja je oblikovala destruktivni redoslijed prioriteta koji nas je dovde doveo i ona je ta koja je vodila rat na Samsonov način, odlučna da se osveti po cijenu samodestrukcije. Isti ljudi više ne smiju donositi najvažnije političke odluke u historiji Izraela.
Netanyahuova vlada je stigla do tačke kada se mora podnijeti ono što je teško podnošljivo, da prizna poraz i da oslobodi mjesto za nekog ko će biti u stanju da okrene novi list. Osnovni zadatak jeste konstituirati vladu koja će zaustaviti humanitarnu katastrofu u Pojasu Gaze, započeti proces rehabilitacije političkog statusa i našeg moralnog kompasa. Ako ne promjenimo svoju politiku prema Palestincima, ostat ćemo sami u ratu protiv Irana i doživjet ćemo isti kraj kao i Samson, koji je u impotentnom bijesu srušio hram na sebe.
(TBT, Haaretz)