Pišu: Afzal Khan MP i dr. Sania Muneer, thebosniatimes.ba
Izraelska okupacija Palestine i indijska okupacija Kašmira dvije su mrlje na međunarodnom planu.
Izrael je ubio desetke hiljada Palestinaca i raselio još milione u onome što je sada najduža kontinuirana vojna okupacija u modernoj povijesti.
Palestinci danas trpe ili 17-godišnju blokadu, brutalnu okupaciju, aparthejd ili prisilni egzil. Dok pišemo, Izrael provodi genocid u Gazi, a stanovništvo je na rubu gladi.
Sa svoje strane, Indija je ubila 60.000 Kašmiraca od 1980-ih. Narod Kašmira živi kroz izvansudska ubistva, slučajeve prisilnih nestanaka i masovno seksualno nasilje od strane indijske vojske.
Jedna priča je izraz kolonijalizma zapadnih doseljenika na Bliskom istoku, druga je nasilni mamurluk britanske podjele Indije, kao dvije priče o okupaciji dijele sličnosti i razlike. Ali obje danas dijele zajednički sudbinu: borba za samoodređenje u globalnom poretku zaraženom antiarapskim predrasudama i islamofobijom.
Palestinski kompromisi za mir dosljedno su odbijani, umjesto toga naišli su na daljnju nezakonitu izraelsku aneksiju palestinske zemlje. Istovremeno, kašmirski zahtjevi za slobodom upotrijebljeni su kao oružje u nuklearnom sukobu između Indije i Pakistana.
Mi, međunarodna zajednica, cijelo vrijeme smo šutjeli.
‘Krezubi’ UN je iznevjerio Palestinu i Kašmir
Jedan od najvećih nedostataka UN-a leži u njegovom pristupu rješavanju sukoba, posebice nepostojanju formalnih ugovora nakon prekida vatre.
Okupacija i sukobi koje je navodno ‘riješio’ UN umjesto toga doveli su do neobičnih primirja i sukoba niske razine, s Južnom Korejom 1953. i Kosovom 1999. kao primjerima.
UN, koji izvorno nije osmišljen da olakša pregovore o konačnom sporazumu, ostavlja ih u stalnom stanju neizvjesnosti. Danas to vidimo u Istočnom Timoru i Mijanmaru, gdje nepostojanje sveobuhvatnog sporazuma znači da napetosti ostaju neriješene i da trajni mirovni ugovori izostaju.
Palestinski kompromisi za mir dosljedno su odbijani, umjesto toga naišli su na daljnju nezakonitu izraelsku aneksiju palestinske zemlje. Istovremeno, kašmirski zahtjevi za slobodom potrijebljeni su kao oružje u nuklearnom sukobu između Indije i Pakistana.
Nema akcije, nema nade
Izraelska okupacija Palestine i indijska okupacija Kašmira su, očekivano, uništile živote i sredstva za život ljudi. Obrazovanje je ugušeno, nezaposlenost je velika, a zdravstvo je na koljenima.
Ipak, pred takvim nedaćama, otpornost koju pokazuju i Palestinci i Kašmirci treba slaviti. Njihov nepokolebljivi prkos suočen s okupacijom služi kao dokaz njihovog nepokolebljivog duha koji uspijeva opstati unatoč beznađu.
Pronalaženje pravednog i poštenog rješenja u Palestini i Kašmiru zahtijeva kontinuirane diplomatske napore, kako u zemlji tako iu inostrnstvu.
Tijekom svoje političke karijere – od Gradskog vijeća Manchestera i Europskog parlamenta do Donjeg doma – uvijek sam zagovarao potlačene, posebno u Palestini i Kašmiru.
U studenom sam dao ostavku na mjesto laburističkog ministra u sjeni za izvoz kako bih glasovao za prijedlog u parlamentu za potporu primirju u Gazi i opetovano sam vladu smatrao odgovornom za njihov propust da osudi izraelski napad na Gazu.
Da budemo jasni. Sve dok Ujedinjeno Kraljevstvo odbija pružiti bilo kakvu smislenu podršku Palestincima – na što su mnogi od nas u Parlamentu pozivali – to ćemo duže ostati suučesnici u okupaciji, apartheidu i genocidu.
Pitanje pravednog rješenja u Palestini proteže se izvan fizičke zemlje, posebice u vjerski značajnom gradu Jerusalemu.
Nadamo se da ćemo vidjeti Jerusalem kao glavni grad buduće palestinske države za svog života i UK mora osigurati da podržava sigurnost i svetost ove rezolucije.
U Kašmiru se moramo nastaviti boriti za težnje i identitet naroda Kašmira, s pitanjima samoodređenja, autonomije i kulturnog identiteta u svojoj srži. Kao ponosni sin kašmirske žene, dužnost mi je istaknuti užasna zlostavljanja s kojima se Kašmirci suočavaju od strane indijske vlade.
U oba slučaja, trebali bismo ostati postojani u svojoj predanosti i nikada ne napustiti njihovu nevolju. Jednostavno si ne možemo priuštiti da odemo na svom vrhuncu. Svi mikoji uživamo slobodu govora moramo toiskoristi I dati sve od sebe kako bi lobirali za slobodu drugih.
Sada zatvoriti oči znači odustati od težnje za trajnim mirom, postavljajući uznemirujući presedan koji bi mogao odjeknuti daleko izvan granica njihovih regija.
Na nama je – građanima svijeta koji su predani miru, sigurnosti i sigurnosti za one koji su predugo bili potlačeni – da prepoznamo rizike ostavljanja ovih pitanja neriješenih i ponovno potvrdimo svoju predanost miru, pravdi i jednakosti na svjetskoj pozornici.
(TBT, THE NEW ARAB)