Od Hamasovog napada na Izrael 7. listopada, Bliski istok potresaju masovni protestii. Egipćani su demonstrirali u znak solidarnosti s Palestincima uz veliki osobni rizik, a Iračani, Marokanci, Tunižani i Jemenci izašli su na ulice u velikom broju. U međuvremenu, Jordanci su prekinuli dugogodišnje „crvene linije“ marširajući na izraelsko ambasadu, a Saudijska Arabija je odbila nastaviti pregovore o normalizaciji s Izraelom, dijelom zbog dubokog bijesa njezinog naroda zbog izraelskih operacija u Pojasu Gaze.
Za Washington je mišljenje da ništa od ove mobilizacije zapravo nije važno. Arapske su vođe, naposljetku, jedni od najiskusnijih svjetskih praktičara realpolitike i imaju dosije ignoriranja volje svojih građana. Protesti su, iako veliki, bili podložni kontroli. Bivši egipatski predsjednik Hosni Mubarak i drugi lideri dugo su poticali proteste protiv postupanja prema Palestincima, koji omogućuju njihovom narodu da se ispuše i usmjeri svoj bijes prema stranom neprijatelju umjesto protiv domaće korupcije i nesposobnosti. S vremenom, ili se barem tako čini, borbe u Gazi će završiti, bijesni protestanti će otići kućama, a njihovi će vođe nastaviti slijediti vlastite interese, aktivnost u kojoj su izvrsni.
Kreatori vanjske politike SAD-a također imaju dugu povijest zanemarivanja javnog mnijenja na Bliskom istoku – takozvanoj arapskoj ulici. Na kraju krajeva, ako autokratske arapske vođe odlučuju o tome, onda se nije potrebno zalagati za ono što viču bijesni aktivisti ili za ono što obični građani kažu anketarima ili medijima. Budući da na Bliskom istoku nema demokratije, ne treba voditi računa o tome šta misle bilo tko izvan palača. I usprkos svom govoru o demokratiji i ljudskim pravima, Washingtonu je uvijek bilo ugodnije nositi se s pragmatičnim autokratima nego s javnošću koju smatra iracionalnom, ekstremističkom gomilom. Rijetko kad zastane da razmotri kako bi to moglo pridonijeti njegovoj tužnoj evidenciji neuspjeha politike.
Spremnost Sjedinjenih Država da odbace opću zabrinutost ojačana je sjećanjem na 2003. godinu, kada je arapsko javno mnijenje bilo žestoko protiv invazije Iraka koju su predvodile SAD, ali je većina lidera regije surađivala s invazijom i niko nije poduzeo nikakve korake da joj se suprotstavi. Unatoč desetljećima čestih masovnih protesta protiv izraelskih akcija u Gazi i na Zapadnoj obali, Jordan i Egipat održali su mirovne ugovore s Izraelom, a Egipat je čak aktivno sudjelovao u opsadi Gaze. Zaista, samozadovoljstvo SAD-a zapravo se povećalo jer se očekivane erupcije narodnog bijesa – na primjer, zbog premještanja američke amabasade u Jerusalem ili bombardiranja Jemena – nisu ostvarile. Uvjerenje Washingtona nakratko je bilo uzdrmano arapskim pobunama 2011., ali se vratilo punom snagom kada su autokratije ponovno uspostavile kontrolu u narednim godinama.
Čini se da je to ono što Sjedinjene Države i većina političkih analitičara očekuju i ovaj put. Kad bombardiranje konačno završi, gomile će se vratiti svojim domovima i pronaći druge stvari za kojima mogu biti ljuti, a regionalna politika može se vratiti u normalu. Ali ove pretpostavke odražavaju temeljno nerazumijevanje važnosti javnog mnijenja na Bliskom istoku, kao i duboko pogrešno tumačenje onoga što se uistinu promijenilo od pobuna 2011.
„ATRAPSKA ULICA“
Kreatori politike koriste izraz “arapska ulica” kako bi sveli regionalno javno mnijenje na trunke iracionalne, neprijateljske i emocionalne gomile koja se može umiriti ili potisnuti, ali nema koherentne političke volje ili ideje. Izraz ima duboke korijene u britanskoj i francuskoj kolonijalnoj vladavini, a usvojile su ga Sjedinjene Države kad su ušle u Hladni rat i povjerovale da su obrazovanje i kapitalizam sposobni transformirati Bliski istok u sliku Zapada. Ove su ideje poduprle Washingtonovu politiku saradnje s arapskim diktatorima koji su mogli kontrolirati svoje ljude. To je odgovaralo arapskim vođama, koji su mogli odvratiti pritisak Zapada na pitanja kao što su Izrael ili demokratizacija ukazujući na prijetnju narodnih pobuna i islamskih baugala koji čekaju da zauzmu njihovo mjesto.
Prije 2011., vrhunac koncepta „arapske ulice“ dogodio se tijekom takozvanog arapskog hladnog rata 1950-ih, kada su populistički panarapske vođe uživale veliki uspjeh u mobiliziranju masa protiv konzervativnih zapadnih saveznika u ime arapskog jedinstva i podrške za Palestinci. Prizor hiljada bijesnih demonstranata koji su odgovarali na radijska obraćanja egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera tako što su divljali ulicama u zemljama uključujući Jordan, dojmio se zapadnim kreatorima politike. Konkretno, Washington je zaključio da je arapska ulica opasna, stvarajući prostor za Sovjete. Te narode, dakle, nije trebalo urazumljivati, već ih je trebalo kontrolirati silom. Dugo nakon što je Hladni rat završio, ova percepcija je opstala, iako počiva na osnovnom nerazumijevanju arapske politike i nastavlja voditi američku politiku Bliskog istoka, kao i mnoge političke analize regije. Uvijek je bilo lakše odbaciti arapsku podršku palestinskim teritorijima kao ukorijenjenu u atavističkom antisemitizmu—ili odmahnuti rukom odbaciti bijes javnosti na politiku SAD-a koju političari cinično izazivaju—nego ozbiljno shvatiti razloge za gnjev Arapa i pronaći načine rješavanja njihovih problema.
Ova ideja „arapske ulice“ ponešto se promijenila 1990-ih i desetljeća koja su uslijedila. Satelitska televizija, posebice Al Jazeera, iskristalizirala se u ovim desetljećima i oblikovala pan-arapsko javno mnijenje. Uspon sistemskog, znanstvenog ispitivanja javnog mnijenja u 1990-ima pružio je značajne nijanse o nacionalnim razlikama, stavovima koji se mijenjaju kao odgovor na događaje i sofisticiranim procjenama političkih uvjeta. Pojava društvenih medija omogućila je širokom spektru arapskih glasova da slome medijsku kontrolu i razbiju stereotipe kroz neposrednu analizu i interaktivni angažman. Nakon 11. sepmtebra, Washington je uložio velike napore u rat ideja, osmišljen kako bi se borio protiv ekstremističkih i islamističkih ideja diljem regije, pristup koji je, koliko god bio pogrešan, zahtijevao značajna ulaganja u anketna istraživanja i posebnu pozornost na arapske medije i društvene medije u nastajanju . Ali onda su pobune 2011. razbile opće samozadovoljstvo stabilnosti autokrata u regiji, pokazujući da se glasovi ljudi moraju čuti i uzeti u obzir.
AUTOKRATE SE TRESU, ALI OPSTAJU
Sjećanje na ustanke iz 2011. još uvijek visi nad svakom kalkulacijom stabilnosti režima na današnjem Bliskom istoku. Rezultati tih revolucionarnih događaja nosili su mješovite lekcije. Brzo širenje protesta koji su prijetili režimu iz Tunisa gotovo cijelom regijom pokazalo je da je navodna stabilnost arapskih autokracija uglavnom mit. Nakratko je Washingtonu prestalo imati smisla ignorirati suptilnosti arapskog javnog mnijenja ili se povinovati uvjeravanjima iscrpljenih arapskih vladara. Ustanci očito nisu bili samo erupcija bezumne arapske ulice. Umjesto toga, mladi revolucionari koji su uhvatili duh ere artikulirali su promišljene, oštre kritike autokrata koje su izazivali, pa su čak i islamisti u njihovoj sredini govorili jezikom slobode i demokracije. Zapadne su se vlade u početku utrkivale u suradnji s ovim impresivnim mladim vođama i pokušavale podržati njihove napore da dovedu do demokratskih pelaza i otvorenijih političkih sistema.
Ali takve su lekcije brzo zaboravljene kad su arapski režimi vratili kontrolu vojnim udarima, političkim inženjeringom i širokom represijom. Autokrati u cijeloj regiji pomogli su drugim autokratima da vrate svoju moć, a Zapad je jednostavno stajao po strani. Sjedinjene Države, na primjer, nisu djelovale kao što su Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i druge zaljevske države podržale žestoku represiju Bahreina nad njegovim prosvjedima 2011. i ulile financijsku i političku podršku u egipatski vojni udar 2013. Autokratska restauracija koja je uslijedila donijela je razinu represije koja je daleko nadilazila onu koja je postojala prije 2011., s režimima diljem regije koji su slamali i ušutkavali civilno društvo, bojeći se ponovnog oživljavanja opozicije. Digitalni nadzor pomogao je ovim represivnim mjerama, dajući režimima dosad neviđeno nijansirano razumijevanje stavova svojih građana i potencijal za pojavu opozicionih pokreta.
Autokratska restauracija brzo je rezultirala povratkom starijeg modela zapadne vanjske politike koji se temeljio na suradnji s autokratskim elitama i ignoriranju stavova arapske javnosti. Nigdje se to nije moglo jasnije vidjeti nego u politici SAD-a prema izraelsko-palestinskom sukobu. Od 1991. do nedavno, Washington je vodio mirovni proces dijelom zato što su američki čelnici vjerovali da je postizanje pravednog rješenja za Palestince ključno za legitimiranje primata SAD-a. Međutim, administracija predsjednika Donalda Trumpa jednostavno je ignorirala palestinsko i arapsko javno mnijenje dok je posredovala u Abrahamovom sporazumu, koji je normalizirao odnose između Izraela i Bahreina i Ujedinjenih Arapskih Emirata, bez rješavanja izraelsko-palestinskog sukoba. Sporazum je također uključivao Sudan, kao i Maroko, nakon što je Washington pristao priznati njegov suverenitet nad Zapadnom Saharom.
Autokrati u regiji pomogli su drugim autokratima da vrate vlast, a Zapad je stajao po strani.
Američki predsjednik Joe Biden, unatoč obećavajućoj retorici u kampanji, umjesto toga je svesrdno prihvatio Trumpov pristup Bliskom istoku, zalažući se za arapsko-izraelsku normalizaciju i ignorirajući demokratiju i ljudska prava. Nakon inauguracije 2021., Biden je odustao od svojih obećanja da će ljudska prava staviti na prvo mjesto i učiniti Saudijsku Arabiju parijom zbog ubIstva novinara Jamala Khashoggija i rata protiv Jemena. Umjesto toga, otimao se s nedoličnim očajem kako bi dovršio Trumpovu politiku normalizacije odnosa s Izraelom bez rješavanja palestinskog pitanja i obrane kineskih dobitaka u regiji osiguravanjem sporazuma sa Saudijskom Arabijom. Nije slučajno što se Hamasov napad na Izrael 7. oktobra poklopio s tekstovima Bidenove administracije na cijelom sudu za saudijskim sporazumom o normalizaciji odnosa usred provokacija bez presedana od strane izraelskih doseljenika na Zapadnoj obali. Bilo je mnogo znakova arapskog nezadovoljstva normalizacijom i bezbrojnih upozorenja o neizbježnoj eksploziji u Gazi, ali Washington ih je ignorirao kao samo još jedan primjer pogrešnog poštovanja prema arapskoj ulici za koju je vjerovao da njeni autokratski saveznici mogu kontrolirati. Bilo je pogrešno.
To je zato što je javno mnijenje važno na Bliskom istoku. Politika je bitna, čak i pod autokratijama, a na Bliskom istoku političke snage neprimjetno se kreću između domaćeg i regionalnog. Uspješni lideri moraju naučiti ovladati objema dimenzijama igre. Dio osiguranja njihovog opstanka je znati kako odgovoriti na proteste, a odgovor ovisi o problemu koji je u pitanju. Zapadni diplomati slušaju arapske vladare koji ne bi žrtvovali čak ni minorne interese za opće dobro da im se može izvući. Naravno, saudijski prijestolonasljednik Mohammed bin Salman sklopio bi dogovor s Izraelom ako je mislio da će to služiti interesima njegove vlade i da može apsorbirati bijes javnosti bez previše rizika. Ali to je veliko ako. Princ Mohammed i druge arapske vođe brinu o tome što bi ih moglo svrgnuti. Uglavnom, jedno im je stalo više od svega: ostati na vlasti. To znači ne samo spriječiti masovne proteste koji očito prijete režimu, već i obratiti pozornost na potencijalne izvore nezadovoljstva i reagirati prema potrebi da ih se spriječi. Budući da gotovo svaka arapska zemlja izvan Zaljeva pati od ekstremnih ekonomskih problema, i sukladno tome provodi maksimalnu represiju, režimi moraju biti još oprezniji u reagiranju na pitanja kao što je izraelsko-palestinski sukob.
Arapski čelnici su u međuvremenu također usredotočeni na regionalnu političku igru i žestoko se natječu da se pozicioniraju kao najučinkovitiji branitelji svojih zajedničkih identiteta i interesa. Zato često i povlače cinične i koristoljubive poteze zaodijevaju kao služenje interesima Palestinaca ili obranu arapske časti. Nedavni postupci Ujedinjenih Arapskih Emirata, poput pokušaja opravdanja Abrahamovog sporazuma tvrdeći da su spriječili planiranu aneksiju Zapadne obale od strane izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, primjer su toga. Arapski vladari brinu o tome što im daje prednost ili im prijeti u intenzivnoj konkurentskoj igri regionalne politike – bilo da je to protiv drugih arapskih pretendenata na utjecaj ili protiv drugih sila, uključujući Tursku i Iran. Regionalna dimenzija natjecanja postala je još intenzivnija tijekom posljednjeg desetljeća, budući da su pobune u Arapima istaknule kako politički razvoj diljem regije može dovesti u opasnost opstanak bilo kojeg domaćeg režima. Najznačajnije je da se Katar žestoko natjecao sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima oko političkih tranzicija i građanskih ratova u Siriji, Tunisu i drugdje, nastojeći oblikovati javno mnijenje, ali i reagirajući na njega.
SVETLO U TUNELU
Danas je očigledno da je bilo pogrešno za Sjedinjene Države što su pretpostavile da mogu ignorirati arapsko javno mnijenje o tretmanu Palestinaca. Arapi zapravo nisu izgubili interes za to pitanje. A arapski režimi zapravo nisu uspostavili smrtonosni stisak na javnoj mobilizaciji. Gotovo svaki režim sada smatra da je njegova javnost izvanredno mobilizirana onim što oni smatraju izraelskom genocidnom kampanjom protiv Gaze i novim programom raseljavanja i okupacije. Rezultirajuća razina mobilizacije i javnog bijesa premašuje bijes iz 2003. zbog američke invazije na Irak, i očito utječe na ponašanje režima u regiji. Doista, stepen i snaga narodne mobilizacije ne mogu se vidjeti samo u medijima i gužvi na ulicama, već iu neuobičajenim kritikama Izraela i Sjedinjenih Država koje iznose režimi koji to moraju ispraviti kako bi preživjeli. Čak je i Egipat, blizak američki partner, zaprijetio da će zamrznuti sporazum iz Camp Davida ako Izrael napadne Rafu ili protjera stanovnike Gaze na Sinaj.
Arapski mediji, koji su bili jako fragmentirani i politički polarizirani tokom unutarregionalnih političkih ratova prošlog desetljeća, uglavnom su se ponovno ujedinili u obrani Gaze. Al Jazeera se vratila, ponovno proživljavajući svoje dane slave danonoćnim izvještavanjem o tamošnjim užasima, iako su njeni novinari ubijeni u akciji izraelskih snaga. Društveni mediji su se također vratili—ne leš Twittera ili užasno cenzuriranih Facebooka i Instagrama, koliko novije aplikacije kao što su TikTok, WhatsApp i Telegram. Slike i video zapisi koji izlaze iz Gaze nadmašuju spin koji nude Izrael i Sjedinjene Države i lako zaobilaze meko pedalno izvještavanje zapadnih novinskih kuća. Ljudi vide razaranje. Svaki dan se suočavaju s prizorima nevjerojatne tragedije. I izravno poznaju žrtve. Ne trebaju im mediji da razumiju WhatsApp poruke prestravljenih stanovnika Gaze ili da pogledaju zastrašujuće videe koji kruže Telegramom.
Arapski aktivisti i intelektualci razvijaju snažne argumente o prirodi izraelske dominacije palestinskim teritorijima i oni ulaze u zapadni diskurs na nove načine. Slučaj koji je Južna Afrika pokrenuo pred Međunarodnim sudom pravde, u kojem se navodi izraelski genocid u Gazi, uveo je mnoge od tih argumenata u opticaj diljem globalnog Juga i unutar međunarodnih organizacija. To je učinio pozivajući se ne samo na izjave izraelskih vođa nego i na konceptualne okvire o okupaciji i kolonijalizmu naseljenika koje su razvili arapski i palestinski intelektualci. Rat ideja koji su Sjedinjene Države nastojale voditi u muslimanskom svijetu nakon 11. septembra, tvrdeći da će donijeti slobodu i demokraciju u zaostalu regiju, promijenio je tijek, a Sjedinjene Države su u obrani zbog svoje licemjernosti u zahtijevanju osude Ruski rat protiv Ukrajine dok podržava izraelski rat protiv Gaze.
REGION PLUTA
Sve se to događa u razdoblju koje je, čak i prije rata između Izraela i Hamasa, karakterizirano opadanjem primata Sjedinjenih Država i rastućom autonomijom regionalnih sila. Vodeće arapske države sve su više nastojale pokazati svoju neovisnost od Sjedinjenih Država, gradeći strateške odnose s Kinom i Rusijom i slijedeći vlastite ciljeve u regionalnim poslovima. Spremnost arapskih režima da prkose preferencijama SAD-a bila je obilježje prethodnog desetljeća, jer su zaljevske države ignorirale američku politiku prema demokratskoj tranziciji u Egiptu, preplavile Siriju oružjem unatoč oprezu Washingtona i lobirale protiv nuklearnog sporazuma s Iranom. Ova spremnost da se iznevjere željama Sjedinjenih Država postala je još očitija nakon ruske invazije na Ukrajinu. Protekle dvije godine vidjeli smo kako je većina bliskoistočnih režima odbila glasovati s Washingtonom protiv Rusije, a Saudijska Arabija je odbila slijediti vodstvo Sjedinjenih Država u pogledu cijena nafte.
Washingtonova nepokolebljiva potpora Izraelu u njegovom razaranju Gaze, međutim, dovela je do vrhunca dugogodišnje neprijateljstvo prema američkoj politici i pokrenula krizu legitimiteta koja prijeti cijelom zdanju povijesnog primata SAD-a u regiji. Teško je preuveličati u kojoj mjeri Arapi krive Sjedinjene Države za ovaj rat. Oni mogu vidjeti da samo američka prodaja oružja i veto Ujedinjenih naroda dopuštaju Izraelu da nastavi svoj rat. Svjesni su da Sjedinjene Države brane Izrael za radnje koje su iste kao one za koje su SAD osudile Rusiju i Siriju. Razmjeri ovog narodnog bijesa mogu se vidjeti u odvajanju velikog broja mladih radnika u nevladinim organizacijama i aktivista iz projekata i mreža koje podupiru SAD izgrađene tijekom desetljeća javne diplomacije, razvoj događaja koji je Annelle Sheline navela u svojoj principijelnoj ostavci iz njezino mjesto službenice za vanjske poslove u State Departmentu u amrtu.
Bijela kuća se i dalje ponaša kao da ništa od ovoga nije važno. Arapski režimi će preživjeti, bijes će nestati ili se preusmjeriti na druga pitanja, a za nekoliko mjeseci Washington se može vratiti važnom poslu izraelsko-saudijske normalizacije. Tako su stvari tradicionalno funkcionirale. Ali ovaj put bi moglo biti drugačije. Fijasko u Gazi, u trenutku promjene globalne moći i promjene kalkulacija regionalnih valdara, pokazuje koliko je malo Washington naučio iz svoje duge evidencije političkih neuspjeha. Priroda i stepen narodnog bijesa, opadanje američkog primata i kolaps njegovog legitimiteta, te davanje prioriteta arapskim režimima vlastitom domaćem opstanku, kao i regionalnom natjecanju, sugeriraju da će novi regionalni poredak biti mnogo pažljiviji prema javnom mnijenju nego stari. Ako Washington nastavi ignorirati javno mnijenje, osudit će svoje planiranje nakon završetka rata u Gazi.
(TBT, FOREIGN AFFAIRS)