Piše: Yusra Ghannouchi, thebosniatimes.ba
Prije tačno godinu dana, moj otac Rached Ghannouchi, predsjednik izabranog tuniskog parlamenta, uhapšen je u našoj kući u Tunisu, baš kada je sjeo da iftari i prekine ramazanski post.
Vladavina prava je već bila narušena u prethodnih godinu i po dana od puča predsjednika Kaisa Saieda 25. jula 2021., kada je jednostrano raspustio parlament, raspustio vladu i sebi dao skoro apsolutna ovlaštenja.
Nakon što je tada suspendirao većinu ustava i vladao dekretom, sve što je Saiedu preostalo je da slomi opozicione stranke koje su odbile da stoje po strani dok je on razbijao teško stečene slobode i demokratske institucije Tunisa.
Autoritarno nazadovanje kojem su Tunižani svjedočili od Saiedovog puča slijedio je poznati put koji su postavile autokrate u drugim zemljama: novi ustav s neprovjerenim izvršnim ovlastima odobrenim na sumnjivom referendumu; drakonski novi zakoni koji ograničavaju slobodu govora; preuzimanje pravosuđa za upotrebu protiv političkih rivala; i ciljanje svih kritičara i protivnika zabranom putovanja, kućnim pritvorom i zatvorom.
Moj otac je nebrojeno puta bio pozivan na ispitivanje po izmišljenim optužbama nakon Saiedovog preuzimanja vlasti. Svaki put kada je bio ispitivan, često i po više od deset sati, sa zebnjom smo čekali, odahnuvši kada je na kraju izašao slobodan, sa pobedničkim znakom, jer sudije nisu našle dokaze za razne besmislene optužbe.
Ali nakon godinu i po dana pokušaja otmice pravosuđa, smjenjivanja sudija koji su odbijali da postupe po njegovim naredbama, novi diktator Tunisa uspio je dobiti hapšenje i presudu koju je želio.
Nakon što je više od 100 agenata obezbjeđenja opkolilo našu porodičnu kuću uveče 17. aprila, 27. noći Ramazana, moj otac je odveden na nepoznatu lokaciju i sa zabranom pristupa advokatu 48 sati.
Od tada je ostao u zatvoru, a protiv njega su izrečene dvije kazne po izmišljenim optužbama — prvo za „podstrekavanje“ i „zavjeru protiv sigurnosti države“, a zatim za prihvatanje stranih sredstava — čime se krši najosnovniji zahtjevi prava na pravično suđenje. Sada ima 82 godine, prijeti mu još tri godine zatvora.
Ovo nije prvo takvo iskušenje mom ocu. Prošle sedmice, kada je prošao još jedan Bajram s mojim ocem koji je još uvijek u zatvoru, prisjetila sam se ostalih deset puta kada je moj otac proveo Bajram u zatvoru od 1980-ih, u različitim zatvorima pod različitim tuniskim diktatorima.
Jedna od tragedija autoritarne regresije Tunisa pod Saiedom je ponovno proživljavanje prošlih ciklusa represije. Nakon decenije demokratije u kojoj su Tunižani uživali neviđene nivoe slobode, nadali smo se da je era proizvoljnih pritvora i političkih suđenja iza nas. Sada se nalazimo u istoj klimi straha, represije i nepravde.
Ali, kao i drugi demokratski aktivisti širom svijeta, Tunižani znaju da je borba protiv diktature duga. Zadobivamo srčanu snagu kada vidimo odlučnost pojedinaca i pokreta koji se bore za ljudsko dostojanstvo i pravdu pod drugim autoritarnim režimima. Sa užasom pratimo i slike masakra u Gazi i ostatku Palestine. Čini se kao da svijet nikada nije bio ispunjeniji nepravdom, u mnogim oblicima.
U vremenu takvog bola i očaja, nedostaje mi očev uvijek smiren i umirujući glas i njegov nepokolebljivi optimizam, bez obzira na situaciju i izazove. Znam da bi prolio mnogo suza pri pogledu na toliki gubitak i bol, ali bi odbio da se prepusti beznađu. Radovao bi se globalnom valu solidarnosti s palestinskim ciljem i vidio ga kao potvrdu svoje vjere u zajedničku humanost i univerzalno priznanje prava na slobodu i pravdu.
Za razliku od diktatora širom regiona, on bi ostao privržen valjanosti i neophodnosti univerzalnih prava i zakona, pošto je proveo svoj život braneći i promovirajući ljudska prava ne kao strani trend, već kao zajednička ljudska dostignuća koja su ne samo kompatibilna, već i zahtijeva njegovo razumijevanje islama.
Ponovio bi svoje čvrsto uvjerenje da su sloboda i demokratija neophodne našem regionu, kao što su neophodne za pravdu Palestincima, i da diktatura nikada ne može biti put ka oslobođenju, naprotiv.
Kako saučesništvo diktatura u regionu s izraelskim genocidom u Gazi razotkriva neraskidivu vezu između okupacije i diktature, on bi tvrdio da je borba za slobodu, koja je bila životna potraga mog oca, sastavni dio borbe za oslobođenje Palestine.
Uprkos brojnim neuspjesima u Tunisu i širom arapskog svijeta, ista želja za dostojanstvom, pravdom i slobodom koja je potaknula revoluciju u Tunisu i druge pobune Arapskog proljeća ostaje i ne može biti u potpunosti potisnuta. Nada još uvijek može prkositi očaju, s vjerom da će nagomilane žrtve tolikog broja roditi svjetliju budućnost.
Državni udar protiv demokratije u Tunisu od strane Saieda i njegovih pomagača može otkriti koliko su demokratski dobici krhki. Ali Tunižani su ostali nepokolebljivi u odbrani ideala naše revolucije od diktature.
Nakon Saiedovog državnog udara, moj otac je ohrabrio prve znakove otpora ovom novom autoritarizmu sve većeg broja političkih stranaka, sudija, advokata, novinara i organizacija civilnog društva.
Saied se možda ponašao kao autokrate prije njega u Tunisu, ali se ubrzo suočio i sa organiziranijom opozicijom nego što su to imali i Zine El Abidine Ben Ali i Habib Bourguiba. Moj otac je to vidio kao “plod postrevolucionarne decenije” i znak da će ih biti teško natjerati da se vrate životu pod diktaturom kada jednom “okuse slobodu”.
Usvojiti optimizam mog oca, njegovo zatvaranje i zatvaranje mnogih drugih političkih zatvorenika iz cijelog tuniskog političkog spektra dokaz su njihovog odbijanja da se pokore tiraniji. Tunižani su odlučni da još jednom ostvare svoju slobodu.
(TBT,MEE)