Za mnoge je vijest da su jordanski borbeni piloti stali u odbranu Izraela tokom iranskog raketnog i napada dronova prošlog vikenda morala biti iznenađujuća. Dok Izrael i Jordan imaju diplomatske odnose već 30 godina, mir između njih je bio hladan čak I u najboljim vremenima, a od izbijanja rata u Gazi je duboko zamrznut.
Ipak, Jordan nije bila jedina arapska zemlja koja je te noći doprinijela obrani Izraela. Kraljevsko saudijsko ratno zrakoplovstvo također je oborilo iranske projektile koji su letjeli u njegovom zračnom prostoru, a Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati su navodno pružili ključne obavještajne podatke prije napada.
Postoji niz razloga zašto su umjerene arapske sile odlučile uključiti se te noći. Jedan je da bi, da se iranska operacija završila značajnim gubitkom života ili razaranjem, Izrael uzvratio žestokim udarom, povećavajući rizik od regionalnog rata. Zaista, čini se da je očigledna izraelska odmazda Iranu rano u petak bila ograničena.
Drugi je da mnoge arapske zemlje nisu ništa manje zabrinute od Izraela zbog iranskog miješanja – u Iraku, Siriji, Libanu i Jemenu i nestabilnosti koje je ono stvorilo.
Ali ništa manje važno nije to što je za umjerene arapske sile Izrael postao ključni ekonomski partner – zaista, za Jordan i Egipat, Izrael je ekonomski spas. To uvelike objašnjava zašto šest mjeseci nakon rata u Gazi, Jordanu, Saudijskoj Arabiji i UAE nisu poduzeli gotovo nikakve konkretne korake protiv Izraela. Kada je Turska konačno nešto učinila, objavivši 9. aprila da zabranjuje širok spektar izvoza u Izrael, nijedna arapska zemlja nije slijedila taj primjer.
Od ovih zemalja, Jordan se najviše oslanja na Izrael – ne zbog uobičajenih stvari u prekograničnoj trgovini ili investicija (i jedno i drugo su zanemarljivi), već za esencijalnu vodu i energiju.
Jordan je jedna od zemalja s najnedostatkom vode na svijetu, sa samo 950 miliona kubnih metara dostupnih godišnje da zadovolji potražnju od oko 1,4 milijarde kubnih metara. Prema mirovnom sporazumu iz 1994. godine, Jordan je imao pravo da kupuje 50 miliona kubnih metara vode godišnje od Izraela. Taj se broj od tada udvostručio kako je populacija Jordana porasla, a Izrael je razvio toliko kapaciteta za desalinizaciju da ima viška svježe vode. I ovisnost će vjerovatno rasti: ako se postigne dogovor o zamjeni više izraelske vode za solarnu energiju iz Jordana, Aman će početi uvoziti dodatnih 200 miliona kubnih metara.
Kraljevini takođe nedostaju domaći energetski resursi i oslanja se na uvoz izraelskog prirodnog gasa za električnu energiju i svoju hemijsku industriju. Plin čini više od 70 posto proizvodnje električne energije u Jordanu, a gotovo sve dolazi iz izraelskog polja Levijatan. Egiptu je također potreban izraelski gas jer se domaće rezerve troše brže nego što se pronalaze novi izvori, a njegovo ogromno polje Zohr muče tehnički problemi. Kada je Izrael nakratko smanjio izvoz nakon izbijanja rata u Gazi, Egipat je morao udvostručiti isključenje struje na dva sata dnevno i uvoziti tečni prirodni plin (LNG).
Potražnja Egipta za izraelskim gasom prevazilazi domaće potrebe. Sa tako ograničenim vlastitim zalihama, više ne može izvoziti vlastiti plin kao LNG u Evropu i umjesto toga reeksportira izraelski plin. To ne samo da je Egiptu donijelo prijeko potrebnu čvrstu valutu, već osigurava njegovu ulogu centra gasnog čvorišta u nastajanju istočnog Mediterana koje uključuje Izrael i vjerovatno će jednog dana uključiti i Kipar.
Ekonomski interesi UAE u održavanju veza s Izraelom odnose se na nešto sasvim drugo: trgovina i ulaganja, jačanje uloge Emirata kao globalnog logističkog čvorišta, iskorištavanje izraelske visokotehnološke sposobnosti za izgradnju vlastite tehnološke industrije i partnerstvo za rješavanje prijetnje od klimatskih promjena u regionu. Od Abrahamovog sporazuma iz 2020. UAE su se također pojavile kao glavni kupac izraelskog oružja. Izvoz izraelskog oružja u zemlje koje su potpisale Abrahamov sporazum porastao je sa nule te godine na 2,9 milijardi dolara 2022.
U dolarima, ekonomski odnos Izraela i Ujedinjenih Arapskih Emirata ostaje relativno mali za obje zemlje. Ali on predstavlja nešto veće i aspirativnije, odnosno dio napora da se preoblikuje Bliski istok – ili barem što je moguće veći dio Bliskog istoka – od mjesta koje je hronično u zagrljaju rata i ekstremističke politike u mjesto fokusirano na ekonomsku razvoj. UAE, Katar i Bahrein krenuli su putem davanja prioriteta ekonomiji nad svim ostalim, a saudijski prestolonasljednik Mohamed bin Salman slijedi njihov primjer sa svojim planom Vizije 2030. da svoje kraljevstvo od naftne ekonomije pretvori u centar tehnologije, finansija, turizma i zabave.
Može li Izrael iskoristiti svoj rijetki trenutak regionalne podrške?
Izrael je pokrenuo diplomatsku ofanzivu kako bi dodatno izolirao Iran nakon njegovog napada.
Ipak, čini se da su Saudijci manje uvjereni od Emirata da Izrael ima važnu ulogu na novom Bliskom istoku. Ali kao što su pregovori o normalizaciji koji su započeli prošle godine pokazali, Rijad je voljan priznati Izrael kao dio šireg sporazuma sa Sjedinjenim Državama, nešto što bi prije deset godina bilo nezamislivo. Dok je rat u Gazi poremetio pregovore i podigao cijenu koju Saudijci traže od Izraela po pitanju palestinskog pitanja, Rijad je signalizirao da je i dalje spreman da ide naprijed.
Ekonomski imperativi koji su pokretali ove odnose suočavaju se sa snažnim oprečnim vjetrovima. Čak i prije rata u Gazi, javno mnijenje čak i među izraelskim mirovnim partnerima bilo je pretežno neprijateljsko prema Izraelu. Prije godinu dana, samo 15 posto Jordanaca reklo je da bi podržalo poslovne sporazume s Izraelom ako bi pomogli ekonomiji svoje zemlje, prema anketi koju je proveo Washington Institut za bliskoistočnu politiku. Iako bi se njihova zemlja borila bez izraelskog gasa i vode, obični Jordanci često pozivaju da prekinu veze s Izraelom i ponište uvozne sporazume. Pod ogromnim pritiskom javnosti nakon što je izbio rat u Gazi, Jordan je prošlog novembra otkazao ugovor o energiji voda za energiju s Izraelom (iako je od tada tiho pokušavao oživjeti).
U Egiptu i Saudijskoj Arabiji, oko 38 posto ispitanika u anketi prije godinu dana prihvatilo je ideju poslovanja s Izraelom. Kada je Washingtonski institut nedavno pitao Saudijce da li im treba dozvoliti da “imaju poslovne ili sportske kontakte sa Izraelcima”, samo 17 posto ih je odgovorilo potvrdno, u odnosu na 42 posto u ljeto 2022.
Pod ovim okolnostima, ne bi trebalo biti iznenađenje da je posao koji arapske zemlje rade s Izraelom elitna afera ograničena na međuvladine ugovore i velika državno povezana preduzeća. Uobičajeni načini poslovanja, s rukovodiocima koji prisustvuju industrijskim konferencijama i izložbama ili obavljaju prodajne pozive, ne postoje. Turizam je jednosmjerna stvar – Izraelci posjećuju arapske zemlje, ali malo uzvraćanja.
UAE su bili donekle izuzetak od ovog pravila, svakako u periodu medenog mjeseca nakon potpisivanja Abrahamovog sporazuma 2020. Izraelski rukovodioci i turisti hrlili su u Zaljev, a kompanije su potpisivale ugovore o investicijama i partnerstvu. Mubadala Petroleum iz Abu Dhabija preuzeo je 22 posto udjela u izraelskom plinskom polju Tamar, a raspravljalo se o mnogim drugim investicionim poslovima. Sveobuhvatni sporazum o ekonomskom partnerstvu stupio je na snagu prije godinu dana i 2023. je dvosmjerna trgovina dostigla 3 milijarde dolara, u odnosu na 190 miliona dolara u 2020. Čak i tada, međutim, toplina među ljudima koja je pokazana na strani Emirata bila je mlaka: Anketa Washington Instituta pokazala je da samo 45 posto manjina Emirata smatra da je poslovanje s Izraelom “prihvatljivo”. Emiraćani nisu posjećivali Izrael, osim poslovno.
Iako čelnici Emirata kažu da ostaju privrženi ekonomskom i političkom partnerstvu s Izraelom, primjetno je zahlađenje od početka rata u Gazi. Prošlog mjeseca, nacionalna naftna kompanija Abu Dabija, ADNOC, stavila je na čekanje dogovor o kupovini, zajedno s BP-om, 50 posto udjela u izraelskoj energetskoj kompaniji NewMed. Za odluku su naveli “spoljno okruženje”, vjerovatno rat.
Na sreću za budućnost ovih odnosa, čini se da se rat u Gazi gasi. Nikako nije sigurno da se neće ponovo zapaliti napadom na Rafah, kao što je Izrael zaprijetio, ili da sukob niskog intenziteta između Izraela i Hezbolaha neće prerasti u potpuni rat. Ali za sada, kao dokaz da arapski lideri daju prioritet realpolitici i ekonomskim interesima, ove veze su izdržale test.
(TBT, FOREIGN POLICY)