Od Stevena Simona, profesora prakse bliskoistočnih studija na Jackson School of International Relations, Univerziteta u Washingtonu i Aaron David Millera, višeg saradnika u Carnegie Endowment for International Peace.
Iskušenje da se napad Hamasa 7. oktobra vidi kao događaj duboke transformacije u historiji izraelsko-palestinskog sukoba i Bliskog istoka je neodoljivo, i lahko je shvatiti zašto.
Napad – uključujući ubistvo 1.200 izraelskih civila i vojnika, prijavljeno silovanje i mučenje žena i djevojaka, te uzimanje oko 250 talaca, od kojih su mnogi bili zlostavljani ili umrli u zatočeništvu – pokazao je brutalni sadizam grupe. Odgovor Izraela – opsada Gaze koja je ionako osiromašeno stanovništvo lišila osnovnih potrepština, praćena sedmicama zračnih napada i mjesecima kopnenih borbi – ubila je skoro 30.000 Palestinaca, od kojih su oko dvije trećine žene i djeca; Izrael procjenjuje da je ubio oko 10.000 boraca Hamasa.
Kao da ovi događaji nisu bili dovoljno potencijalno transformacijski, eskalacija Hezbolaha duž izraelsko-libanonske granice; napadi Huta na međunarodne brodove u Crvenom moru; i napadi proiranske milicije protiv američkih snaga u Siriji, Iraku i Jordanu podigli su bauk nečega što moderni Bliski istok nikada nije doživio, a to je stvrni regionalni rat. Izuzmemo li arapsko-izraelskog rata iz 1948., rat Izraela i Hamasa već je najduže vođeni rat do sada.
Transformativni karakter onoga što je 7. oktobar pokrenuo mnogima se činio brutalno jasnim. “Nema povratka na status quo kakav je bio 6. oktobra”, rekao je američki predsjednik Joe Biden 25. oktobra. “Izrael je bio jedna zemlja 6. oktobra, a druga 7. oktobra”, Michael Herzog, izraelski ambasador u Sjedinjene Države, rečeno je krajem oktobra. Jordanski kralj Abdulah mračno je upozorio da je “cijela regija na rubu ponora”.
Ova predviđanja mogu se pokazati kao istinita, ali i ne moraju. Šest mjeseci nakon ove krize, ne znamo ni gdje smo na putanji sukoba ili kuda sve vodi. Direktor CIA-e Bill Burns, koji nije sklon preuveličavanju, ocijenio je ovo najopasnijim i zapetljanim sukobom kojem je svjedočio u posljednjih nekoliko decenija.
Ipak, Bliski istok se često pokazao nepredvidivim. Istina je da kriza može pokvariti teren, često sa užasnim posljedicama—ali ponekad i pozitivnim ishodima. Gotovo svakom prodoru u arapsko-izraelsku arenu prethodilo je intenzivno nasilje. Rat iz 1973. doveo je do egipatsko-izraelskog mira; Invazija Sadama Huseina na Kuvajt dovela je do mirovne konferencije u Madridu; a Prva intifada rezultirala je sporazumom iz Osla.
Ali možda ovog puta nećemo biti te sreće. Dvije duboko traumatizirane zajednice izaći će iz ove krize, a u ovom trenutku objema nedostaju vrste lidera koji su bitni za transformacijske promjene. Vrijedi se zapitati da li će legendarni otpor regije prema promjenama i odsustvo lidera spremnih da preuzmu stvarne rizike, uključujući i one u Washingtonu, donijeti novi status quo koji je vrlo sličan onom za koji su se mnogi nadali da će ostaviti iza sebe.
Ostaje još mnogo toga da se sredi. Ali nekoliko nadolazećih faktora sugerira da bi novi, postkrizni Bliski istok mogao izgledati zapanjujuće kao stari.
Svaki dopis odluke State Departmenta počinje: “Sjedinjene Države imaju tri široke opcije.” Šala je, naravno, u tome da su to „ubij ih nuklearnim oružjem“, „predaju se“ ili šta god da je bila omiljena alternativa autora nacrta, zvana „moja opcija“. Jadni adresat je neminovno gurnut ka tom. Prva dva imaju karakter konačnosti; treći je samo neinspirativni poticaj da se prođe. „Bilo je tako, barem u pogledu Irana od Islamske revolucije 1979. Pokušaji Ronalda Reagana i Baracka Obame da presjeku čvor završili su skandalom ili brzim preokretom.
Opcije koje su sada na stolu ne izgledaju mnogo drugačije, budući da je Iran iskoristio krizu u Gazi kako bi iskoristio svoju osovinu otpora – zbrkanu grupe uključujući Hezbolah u Libanu, šiitske milicije u Iraku i Siriji i Huti u Jemenu – da uzburka stvara probleme za Izrael i Sjedinjene Države. Međutim, značajna karakteristika trenutne konfrontacije je relativna suzdržanost koju su ove strane, izuzev Hutija. Glavni igrači imaju previše za izgubiti u sveopćoj borbi i javno i privatno su signalizirali da žele izbjeći takvu borbu. Umjesto toga, zadovoljili su se trajnim nivoom nasilja tik ispod praga eskalacije.
Ali prag je u oku posmatrača – otuda uporni rizik od nenamjerne eskalacije. Otkako je kriza počela, diplomatski napori Sjedinjenih Država i Francuske postavili su osnovu za trajniji, formalni aranžman na plavoj liniji između Izraela i Libana. Sporazum bi zamijenio povlačenje Hezbolahovih Radwan jurišnih trupa sa linije za teritorijalna prilagođavanja koja idu u prilog libanskim zahtjevima. Jedinice libanske vojske bi se rasporedile na jugu umjesto snaga Hezbolaha. Ovi razgovori su zaustavljeni, ali će se vjerovatno nastaviti.
U Iraku, glavna iranska milicija predložila je primirje, a mali talas za protjerivanje američkih snaga se povukao. Vode Perzijskog zaliva bile su relativno mirne. Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati ukazali su da bi rat SAD-a s Iranom bio nepoželjan. U Siriji, izraelske zračne snage nastavljaju da sprečavaju iransko manevriranje; Iran je povukao više osoblje Revolucionarne garde jer ih ne može zaštititi. U tjesnacu Bab el-Mandeb, napadi SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva i zabrana iranskih napora za opskrbu polahko uništavaju obalnu infrastrukturu Huta, ako ne i njihove zalihe, i na kraju će dovesti do okončanja haosa u Crvenom moru, ako se prekid vatre između Izraela i Hamasa ne desi prije.
Zaključak: eskalirajuća spirala koja u osnovi mijenja situacije prije-oktobra. Čini se da geopolitička dinamika nije u planu – iako se uvijek može početi novo djeljenje karata.
Čak i u Gazi, gdje Izrael nastavlja svoju vojnu kampanju, teško da je zagarantirana politička promjena. Možda najiskrenija procjena sudbine Hamasa dolazi iz dokumenta izraelske obavještajne službe, koji je široko kružio među političkim ešalonom. Zaključak: “Hamas će preživjeti ovu kampanju Izraelskih odbrambenih snaga kao teroristička organizacija i gerilska grupa.”
Nema sumnje da je Hamas duboko oslabljen kao vojna organizacija, a njegov kapacitet da izvede još jedan 7. oktobar je uveliko narušen. I dok ankete pokazuju da je njegova popularnost porasla na Zapadnoj obali, njegov položaj u Gazi bio je ugrožen mnogo prije 7. oktobra kao rezultat lošeg upravljanja – ali je nakon toga doživio manji porast. Hamas ima koristi od toga što je jedina organizirana alternativa bankrotiranoj i sklerotičnoj palestinskoj vlasti. Ako se njegovo najviše vodstvo u Gazi eliminira, njegova održivost će patiti.
Ništa od ovoga ne bi trebalo sugerirati da je Hamasov kapacitet da utječe na palestinsku politiku unutar i izvan Gaze iz temelja erodiran i da neće biti faktor u poslovičnom dan poslije. Najnovija mjerodavna anketa otkrila je da većina Palestinaca u Gazi vjeruje da će Hamas dobiti rat i obnoviti svoju vlast.
Zašto je Hamas još uvijek relevantan kada je njegova politika donijela takvu patnju Palestincima? Prvo, Palestinci će prije kriviti Izrael za svoje nesreće nego vlastito vodstvo. Ankete jasno pokazuju da većina Palestinaca vjeruje da je napad Hamasa opravdan izraelskom okupacijom. Drugo, Hamasova otpornost povezana je s disfunkcijom PA i osjećajem da svaka postkonfliktna vlada mora biti zasnovana na nacionalnom konsenzusu koji bi uključivao sve frakcije, uključujući Hamas.
Neugodna stvarnost je da u trenutnim okolnostima, male su šanse da se PA – revitalizirana ili na neki drugi način – vrati da upravlja Gazom bez pristanka Hamasa.
Zatim tu je i izraelski faktor. Teško je zamisliti bolju agenciju za mobilizaciju Hamasovog ekstremizma od trenutne izraelske vlade. Hamas je organizaciono oličenje ideje – kraj Izraela i njegova zamjena islamskom državom. Većina Palestinaca na Zapadnoj obali i u Gazi ne podržava ovaj cilj. Ali nesavjesnost PA, u kombinaciji s izraelskom aneksionističkom politikom, nudi Hamasu put do dominacije nad palestinskim nacionalnim pokretom.
Sve u svemu, ostaje jedna nezgodna istina: bez palestinskog nacionalnog pokreta posvećenog funkcionalnoj upravi i kontroli Zapadne obale i Gaze s monopolom na legitimnu upotrebu sile, suverenitet i državnost su prilično nezamislivi.
Razumljivo je da bi mnogi pretpostavili da će dani izraelskog vođe koji je predvodio najgori napad u historiji nacije i najkrvaviji dan za Jevreje od Holokausta biti odbrojani. Ta procjena bi se mogla pokazati tačnom. Ali čak i ako i kada premijer Benjamin Netanyahu napusti funkciju, njegov nasljednik će možda imati manje prostora za donošenje ključnih odluka. To što je većina Izraelaca umorna od Netanyahua ne znači da se kreću lijevo, protive se njegovom pristupu Hamasu ili podržavaju palestinsku državnost. Više od 90 posto izraelskih Jevreja vjeruje da vlada koristi pravu količinu sile protiv Hamasa ili da bi trebala koristiti više. Ne postoji ni održiv mehanizam za uklanjanje Netanyahua s vlasti. Njegova desničarska vlada neće se okončati, a njegov glavni rival, Benny Gantz, ostaje na Netanyahuovoj strani u ratnom kabinetu. U doglednoj budućnosti, Netanyahu ostaje glavni.
Zaista, ako je prošlost prolog u izraelskoj politici, linije trenda nakon velike krize sugeriraju snažnu tendenciju kretanja udesno. Izrael je već desničarska ili država desnog centra. Nakon gotovo svake vojne i sigurnosne krize, desničarske stranke su dobile podršku.
U nekim slučajevima, krize mogu proizvesti iznenađenja. Malo je onih koji bi predvidjeli da će nakon arapsko-izraelskog rata 1973. godine, Egipćanin Anwar Sadat dati ponudu za mir ili da će Izraelac Menachem Begin to shvatiti. Ali u poređenju sa 1970-im, čini se da današnje okruženje ne favorizuje hrabro donošenje odluka na strani Izraela, Palestine ili SAD. Više od 100 talaca ostaje u rukama Hamasa; više od 200.000 Izraelaca je privremeno premješteno iz sjevernih i južnih pograničnih zajednica sa malim izgledima da će se uskoro vratiti. Prijetnja ratom s Hezbolahom ostaje stalna briga – a za neke Izraelce i nužna – i nema sumnje da će Izrael djelovati u Gazi u narednim mjesecima, kao i Hamasovi pobunjenici. Čak i na relativno mirnoj Zapadnoj obali, napadi Hamasa i drugih grupa, nasilje i budnost naseljenika i širenje izraelskih naselja dovode se u zavjeru da bilo kakvu promjenu situacije učine malo vjerojatnom.
Neki ukazuju na obećanje saudijske mirovne ponude i sa njom pomirenje sa cijelim arapskim svijetom kao na lijek za kolektivni PTSP među Izraelcima izazvan 7. oktobra. Ali veliki planovi ne moraju nužno dati velike rezultate. Plan Bidenove administracije da transformira Bliski istok – mješavinu država sa niskim prihodima, visokim brojem stanovnika i država sa visokim prihodima i niskim brojem stanovnika – ujedinjenjem najbogatije zemlje regiona i njene tehnološki najnaprednije zemlje u potrazi za unutarregionalnom trgovinom, mobilnost radne snage i ulaganja u infrastrukturu su svakako ambiciozni. Ali to je također nevezano za realnost bliskoistočne uprave i okolišnih uslova. To što je ova vizija zasnovana na trajnom rješavanju izraelsko-palestinskog sukoba, koji je zauzvrat zasnovan na malo vjerovatnim razvojima u izraelskoj i palestinskoj unutrašnjoj politici, daje nadrealni kvalitet tvrdnjama o transformaciji.
Nije da bi bilo loše da Saudijska Arabija i Izrael zajedno naprave mir i novac, ali imajući u vidu predvidivu realnost, normalizacija će najvjerovatnije ojačati Netanyahuovu političku poziciju i zadati još jedan udarac palestinskim težnjama. Da li ima smisla da Sjedinjene Države ponude obavezujuće sigurnosne garancije Saudijskoj Arabiji u potpunosti ovisi o pouzdanosti živopisnog saudijskog lidera poput Mohammeda bin Salmana da radikalno promijeni smjer saudijske politike. Od njega bi se očekivalo da napusti saudijsku podršku Rusiji u okviru OPEC+, umjereno smanjenje proizvodnje imajući na umu ekonomske potrebe SAD-a i udalji zemlju od Kine, njenog najvećeg energetskog tržišta. S obzirom na prinčevo iskustvo, njegova spremnost da se pridržava ovih obaveza čak i kratkoročno izgleda malo vjerovatno.
Sve u svemu, ako očekujete transformaciju, na pamet vam pada stara španska poslovica: „Najbolje je sačekati sjedeći dan“.
Ako kriza u Gazi i njene posljedice zaista predstavljaju užasnu grešku u inače nepromjenjivoj matrici, Sjedinjene Države ne mogu mnogo učiniti. Kao i uvijek, zaraćene strane imaju mnogo više djelovanja od vanjskih sila. Uglavnom, Bidenova administracija to razumije, ali rezultati su u najboljem slučaju bili gorko-slatki. Neke od Bidenovih mjera su djelovale na izbjegavanju pogoršanja izuzetno opasne situacije. Oni uključuju brzo raspoređivanje pomorske snage i njeno naknadno preraspoređivanje; strpljenje pred napadima praćeno odmjerenim odgovorom; ne povećavajući kopnenu prisutnost SAD-a u regiji kao odgovor na provokacije; kreativna diplomatija za smanjenje rizika od eskalacije na sjeveru; izbjegavanje drastičnog odgovora na napade transporta Huti dok pokušavamo održati komunikaciju; i održavanje stalnog, iako uglavnom neučinkovitog, pritiska na Izrael da promijeni svoj operativni pristup u Gazi, olakša humanitarnu pomoć, a ne pokušava Palestince potisnuti na egipatsku teritoriju. Činjenica da bi se mogao oblikovati relativno koherentan odgovor s obzirom na stanje stranačke politike u Sjedinjenim Državama je sama po sebi izvanredna. Ipak, užasna stvarnost desetina hiljada mrtvih Palestinaca i porušenog pejzaža ne može se ni u kom smislu opisati kao izvanredan uspjeh u vanjskoj politici. Proganjat će nas.
Ići dalje od ovih poteza, međutim, neće biti moguće bez izraelskih i palestinskih obaveza. A to se čini malo vjerovatnim u ovom trenutku ili zaista u odsustvu velikih promjena u izraelskoj državi i društvu. Ako je došlo do promjene na moru, to se dogodilo 7. oktobra. Preokret plime izgleda malo vjerovatan s obzirom na masakr Izraelaca. Izraelska desnica će ga iskoristiti da potvrdi svoj pogled na svijet opkoljenosti i svoju poruku da je svijet uzdrman licemjerjem i antisemitizmom. I ne postoje regionalne arapske sile, posebno Saudijska Arabija, voljne i sposobne da služe kao deus ex machina na ovoj sumornoj pozornici.
Konačno, tu je i pitanje unutrašnje politike SAD-a. Kriza u Gazi podijelila je demokrate i ujedinjene republikance pred posljedičnim izborima. U regionu, Izrael i zalivske države bi pozdravile Trumpovo predsjedavanje. Do sada je Bidenova administracija bila zaokupljena previranjima u regionu, dok Trumpova kampanja još nije bila fokusirana na krizu. Sezona kampanje će, međutim, nesumnjivo učiniti da se osjeti njeno prisustvo dok Sjedinjene Države i regionalne stranke planiraju svoje sljedeće poteze.
(TBT, F.P.)