Mrkla je noć, u dnu sarajevske kotline spavaju i Alifakovac i Šehova korija i Babića bašča, kuda je šetao Mešin Ahmet Šabo, ispod kojih je pecao ribu…, obuzima me Nurudinov ištah da pišem… -jer kad se divit sa posljednjih satura ovog što budem zapisao bude sušio, u bosansku zemlju leći će jedan od posljednjih starenika njezine književnosti, smjerna i vjerna sjena Mejlije, Vahdetije, Maka, Meše, Skendera – Enes Duraković.
Pišem ovaj zapis kao svoj dug prema njemu i prema toj književnosti u isto vrijeme, u srcu plačem i rahmet predajem tome dijaku i tome musannifu u isto vrijeme: „Alahimanet…Halali, a tebi halal bilo ovog i Onog svita.“
Uzimam Dome Davudov i čitam pjesmu koju sam mu, davno, 1990-te, kada smo se zajedno nadali slobodi naroda iz kojeg smo ponikli, posvetio:
PRED VEDRINU
Enesu Durakoviću
Oblačno je
Ali i sunce bjegne niza rite
Dome Davudov
Neće te mašiti pljusak
Za koji dan
Uz gromove i munje srdite
Ipak- raduj se:
Poslije oluje
Vedrina puca plava
Dome moj
Veseo to će odjutrak biti
A iz sina Tvog će dotle
Iznići trava
Zelena ko jed po prvoj paviti
U prozoru se javlja blago Profesorovo lice sa zelenim očima – koje su grahnule kao i onoga dana kada sam prvi put čuo za našu zajedničku i najveću ljubav- bosanski jezik.
Prije na dan poštom mi je, iz Čikaga, stigla knjiga Bosna u historijskoj perspektivi ispisana rukom Profesorova zemljaka Ćamila Avdića, iz Plane, kod Bileće. U njoj sam prvi put ugledao -da mi Bog oprosti što ću ovo reći – sveto ime svoga materinskoga jezika: bosanski.
Sutradan sam otišao kod Profesora na onaj razgovor koga smo, bar svakog mjeseca, vodili na Odsjeku za istoriju južnoslovenskih književnosti i srpskohrvatski /hrvatskosrpski jezik, u njegovom zaključanom kabinetu – jer je Profesor držao posebna predavanja za rahmetli Hadžema i mene pod ključem, gdje nas niko nit vidi nit čuje. A Hadžem i ja smo bili „dvije softe“, prvi učenici Medrese koji su se upisali na „Jezik i književnost“ (jer nam komunisti, zbog pohađanja vjerske škole, nisu dozvoljavali upis ni na jedan fakultet u državi osim na Orijentalistiku i marksistički Fakultet političkih nauka u Sarajevu).
-Ja imam zadatak od profesora Muhsina Rizvića, a on od Muhidina Begića, koji su me doveli na ovaj Odsjek – rekao nam je na prvom razgovoru – da u svakoj školskoj godini samo jednom studentu objasnim da postoji muslimanska književnost, a ove godine, otkad ste vi došli na ovaj fakultet – vidi berićeta! – imam dva takva studenta! A sada slušajte novo predavanje.
-O čemu?
-O Andrić Ivi.
Pa samo deset minuta ranije završio je svoja izlaganja o ovom nobelovcu za nas, „književnike“ i „jezičare“ (Hadžem je imao Jezik pod A i ostao na toj katedri), ali to su bila izlaganja o Andrićevom famoznom i neodoljivom stilu, a sada ćemo od istog profesora slušati predavanje o Andrićevoj ideologiji iliti: „fenotekstu koji se, iz njegove doktorske disertacije i pogromaških predavanja o Njegošu i arnautskom pitanju na Kolarčevom univerzitetu u Beogradu, razvio u njegovim prozama, u njegovom genotekstu.“
Na idućem času:
-Danas govorimo o Makovoj pjesmi Zapis o peterici. Znate li da je Mak ovu pjesmu napisao arebicom? Znate li ko su ova četverica? Znate li ko je ovaj Jedan, koga vode ova četverica i koga se ova četverica boje?
-Ne znamo.
-E sad ćete znati: taj Jedan – to smo mi, sa svojim nacionalnim identitetom.
Na nekom idućem času:
-Znate li vi koja je to „Zlatna knjiga“ koju Hasan šalje Nurudinu, na kraju Derviša?
-Ne znamo.
-E sad ćete znati: to je Kur'an, Musaf! To je Mešin zavjet našem narodu!
-Ve la havle!
Ali te srijede o kojoj ovdje govorim i koju nikada, da imam pet života, neću zaboraviti, ja sam došao sa novim „fenotekstom“: bosanskim jezikom, jezikom naših majki, jezikom naše nacionalne književnosti za koga nikada ranije – neka mi uvaženi čitalac vjeruje na riječ – nisam bio ni čuo.
-Profesore – rekao sam mu odmah s vrata, čim je on zavrnuo ključ u bravi – pa vidite, mi imamo svoj jezik: bo-san-ski!
Eh, jarabbi, Milosniče, uvedi moga i Hadžemovog profesora u Džennet samo zbog onog osmijeha na njegovom licu kada je njegov student izgovorio naziv jezika koga smo usisali sa majčinim mlijekom, a nismo ga smjeli – i nismo ga znali – tako zvati! Zbog onog osjećaja trijumfa, zbog onih neizgovorenih riječi o našoj sudbini u XX.stoljeću: Eto, nismo umrli, preživjeli smo, imamo svoju književnost, imamo svoj jezik, imamo svoju Bosnu i svoj Sandžak – dvije bešike toga jezika!
Ja tada nisam znao dvije-tri krupne stvari, a te su: da je Udba, čim je Avdićeva knjiga stigla u Sarajevo, zaplijenila sve primjerke (pedesetak komada, poslanih na adrese tadašnje bosanske inteligencije), prepakovala ih, kopirala tu knjigu, dala je „stručnjacima“ na analizu, a nas, sve adresate, uredno registrirala i budno pratila. Tada sam, ustvari, zaradio svoju buduću robiju za „muslimanski kleronacionalizam“. Naravno, i profesor Enes je dobio tu knjigu, koja je u glavnom gradu naše Republike širila našu političku herezu: bosanski jezik- kvintesenciju našeg postojanja. I zato se onako slatko nasmijao!
…U istražnoj ćeliji, na IV.spratu Centralnog zatvora, komunistički inkvizitor, također iz Profesorova i Avdićeva kraja – Allah mu se osvetio- Jugosloven, izvjesni Nazif Džubur, opištoljen, kada me je upitao da li poznajem Aliju Isakovića i Enesa Durakovića, i kada sam odgovorio da ih, naravno, poznajem, zadao mi je takve udarce u vilicu i pod pleksus da sam polešurao i, izgubivši svijest, presamitio se preko stolice. Kada sam došao sebi, glavu mi je češkala palica, iznad mene je stajao, kao gorila krupan i strašan, vodnik Jovo, a Džubur se kezio iz ćoška – skojevska akcija je uspjela. (Tokom rata, kada se moj prijatelj, Vladimir Srebrov, vratio iz Kule, četničkog zatvora pokraj Hrasnice, rekao mi je da ga je čuvao isti četnik, Jovo, i imao istog direktora, izvjesnog Mirka, koji su mu se hvalili kako su me „ribali“ na IV.spratu CZ-a.) I sad mi u ušima tutnji kako din-dušmanin Džubur uzvikuje, uz sramnu psovku, Alijino i Enesovo ime, antologiju Biserje, Balićevo bošnjaštvo, ilahije koje sam tek bio počeo pisati…“A šta ćemo mi raditi ako nam vi islamizirate našu omladinu i napravite zelenu tranverzalu Bosna- Sandžak-Kosovo, mater vam nacionalističku! Ustaše! Fašisti!“ goropadio se taj nitkov porijeklom iz Fazlagića Kule.
…U zimu s 93-e na 94-tu, pred ponoć, zazvrči bodigardov džip pred kućom, prevezoše me ravno u Predsjedništvo! Grmi na sve strane, odlamaju granate, Grad mrije od straha! Rahmetli Alija sjedi ispod stropa od balvana u samoj sredini zgrade Predsjedništva. Žarulje, zaifne, jedva gore. Tišina…Pozdravljam se šaptom, ulazim u jedan pobočni hodnik gdje sjede: Alija Isaković, Enes Duraković, Omer Behmen i hafiz Ismet. K'o da smo došli na džennazu. Sjedam u ćošak i pitam se šta se dešava, šta ću ja ovdje. Čujem: čeka se da dođe Haris Silajdžić sa Aerodroma, gdje sa četnicima i ustašama vodi novu rundu pregovora o deblokadi Sarajeva i općem primirju. Gledao sam u profesora Enesa, snuždenog, bolesnog, zgaslih očiju, bez imalo one radosti na licu sa onih razgovora u njegovom kabinetu.
Haris je došao iza ponoći. Odmah s vrata baci nam kartu na sto – kartu podijeljene Bosne.
Alija i dalje sjedi za svojim stolom, nešto pregleda, ali ne ulazi kod nas.
Na toj karti – Bosna podijeljena, a „Muslimanija“ – kao tanak list pružen od Brčkog do Neuma, malo proširen na potezu od Tuzle do Zenice i Sarajeva.
Alija Isaković baci pogled na nju, stade da uzriguje, uskoro ode u toalet.
Enes Duraković je jedva gledao. Niko od nas nije mogao riječi da progovori: zaista smo bili na svojoj kolektivnoj, nacionalnoj džennazi, samo što je nismo zanijjetili. Ja u sebi – ne znam kako mi to naumpade, valjda gledajući kako su nam dušmani ko volovi razbucali našu Bosnu – zaključih kako smo samo hafiz Ismet i ja „iz Bosne“, a da su Alija, Enes i Omer Hercegovci. Iz Stoca. Koga nije bilo u granicama „Muslimanije“…A svi smo znali da naši vojnici u rovu imaju samo po jedan metak i da bi i taj „list“…Bože, spasi nas!„Bože, gdje si nas posijao,“ tutnjila mi je uglavi Memnunina rečenica iz Skenderove Ponornice, romana iz kojeg sam diplomirao pred najboljim učiteljima nacionalne književnosti, jezika i historije – Muhsinom Rizvićem i Enesom Durakovićem.
Jarabbi, molim Te ovih časa, u Noći Mi'radža, pred Kiramin kjatibinima, osvijetli mezarove ovih starenika naše književnosti i našega jezika: Maka, i Meše, i Muhidina Begića, i Muhsina Rizvića, i Skendera Kulenovića, i Alije Isakovića, i Melike Salih-bej Bosnavi, i Zilhadije Ključanina, i Hisnama Taljića, i Hadžema, i Enesa Durakovića, i neka ti njihovi mezarovi svijetle Tvojim nurom od večeras pa sve do Rozi mahšera, a nama pomozi da sačuvamo svoj jezik u njegovoj bešici koju si nam poklonio kao Svoju miloštu, kao i na čitavom dunjaluku.
(TBT)