Kakve veze imaju plin i ventili s izbornim pravilima u jednoj državi? U normalnim, pa čak i onima koje su tek nedavno stale na svoje noge i samostalno prohodale – nikakve, ali u Bosni i Hercegovini itekakve, piše Zoran Šagolj u Slobodnoj Dalamciji.
Osoba koja spaja nespojivo zove se Dragan Čović, sada već najdugovječniji predsjednik HDZ BiH i nesumnjivi lider Hrvata u susjednoj državi. Kada bi zajedno spojili svu moć i utjecaj što su je od Orašja do Neuma od devedesetih godina prošlog stoljeća pa na ovamo imali Stjepan Kljujić, Mate Boban, Dario Kordić, Božo Rajić, Ante Jelavić…, sve to nije do koljena Čoviću. Najvažnije od svega jest da je gradeći svoje političko carstvo, on prvi i jedini od svih pobrojanih postao neovisan od – Zagreba. I to je vrlo važan detalj za ovu priču i vjerojatno za njezin konačni rasplet,tvrdi Šagolj.
Čitajući ovih dana sarajevske, ali i neke hrvatske medije, čovjek bi pomislio da Dragan Čović broji čak i zadnje dane na brojnim funkcijama što ih je za sebe priskrbio. Stao je na žulj Amerikancima i potpisao sebi smrtnu političku presudu. I to sve zbog projekta nazvanog Južna interkonekcija, plinskog povezivanja BiH s Hrvatskom kod Zagvozda i dalje na sjever, a sve kako bi je se istrglo iz ruskog zagrljaja i ovisnosti o važnom energentu.
Prema istim izvorima, Ameri samo što Čovića nisu stavili na svoju crnu listu i zaledili mu na svom teritoriju sve što ima. Ne znamo što je sa SAD-om, ali u BiH, a vjerojatno i u Hrvatskoj ima puno toga.
Da su ovo 90-e…
– S obzirom da je ovaj projekt u jasnom interesu vaše zemlje i regije, ohrabrujem vas i druge u vašoj vladi da izvršite pritisak na čelnika HDZ-a BiH Dragana Čovića da prekine svoju opstrukciju u vezi s ovim materijalom. Čovićevi zahtjevi za formiranjem novog operatera prijenosnog sustava u Federaciji su dupli, ekonomski neodrživi i ugrožavaju cijeli projekt. Ovako očigledna korupcija i samopogodovanje, dilovanje mogli bi ugroziti put Bosne i Hercegovine u EU.
To je napisao niko drugi do šef američke diplomacije, Antony Blinken. A svoje pismo, što je interesantno, poslao je Dinu Konakoviću, aktualnom ministru vanjskih poslova BiH i HDZ-ovu koalicijskom partneru, kao i svom zagrebačkom kolegi, Gordanu Grliću Radmanu. Da su neka druga vremena, recimo 90-e, to bi značilo da bi Čović, milom ili silom, već uvelike počeo spremati stvari iz ureda i čistiti tragove koliko se može.
Washington nije stao samo na tome, već se direktno da direktnije ne može uključio i u izbornu reformu u BiH. Sve ono što su Čović, znači Hrvati godinama tražili, pa čak nedavno s Dodikom i bošnjačkom Trojkom načelno dogovorili u Laktašima, sve su bacili u koš i olako prešli protiv neobranjivog da Bošnjaci godinama Hrvatima biraju ko će ih predstavljati.
– SAD snažno podržava napore političkih lidera u zemlji da postignu kompromise nužne za izmjenu Ustava BiH u vezi s Predsjedništvom na način koji ga dovodi u sklad s presudama ECHR-a. No izmjenama Izbornog zakona BiH to nije moguće učiniti. Potrebni su ustavni amandmani – poručili su diplomatski hladno iz američke ambasade u Sarajevu, dobro znajući da se zalažu za nešto što je danas jednostavno nemoguće.
Da bi se promijenio Ustav BiH, potrebna je dvotrećinska većina u državnom parlamentu. Nje nema bez SDA, koja bi dižući ruke odustala od svog perfidnog projekta preglasavanja Hrvata, u čemu im zdušno pomaže Islamska zajednice.
S druge strane, većina potrebna za izglasavanje običnog zakona, kakav je i izborni, ne bi bila problem, ali američki diplomati već su počeli pozivati na raport bošnjačke političare sklone kompromisu, poput spomenutog Konakovića, da odustanu od onog što su dogovorili na sastanku u Laktašima prije par dana. Od silnog pritiska Nermin Nikšić, šef SDP-a, najjače bošnjačke vladajuće stranke, završio je u bolnici, a naručenu komunikaciju i rušenje dogovora već provode niže rangirani kadrovi, poput bivšeg šefa špijuna Kemala Ademovića.
Hej Ameri, ne valja vam računica
Amerikanci bi se, međutim, u ovoj šahovskoj partiji mogli preračunati. Svako rušenje dogovora oko izbornog zakona znači održavanje Željka Komšića u Predsjedništvu BiH. On je odavno crvena krpa i Hrvati u BiH na birališta izlaze i svoj glas svake četiri godine daju HDZ-u iz čistog dišpeta, a ne velebnih uspjeha Čovića i ekipe. Potonji to jako dobro znaju i ne treba im previše truda uložiti u bilo koju izbornu kampanju, jer su glasovi dok je Komšića zagarantirani. Reklo bi se, Komšić radi za Čovića, a Čović za Komšića.
– Kao što imamo dvije elektroprivrede, dva telekoma, dvije pošte pod vlasništvom Vlade Federacije BiH, tako ćemo i ovo. Dopustiti da jednim bitnim strateškim energentom kao što je plin upravlja netko drugi s različitim mogućim strategijama bi bilo politički naivno. Ja nisam voljan tako nešto uraditi. Ne bih želio da sutra netko zbog političke krize zatvori plin u Sarajevu onima u Posušju. Nadležnosti u BiH su takve da moramo uvažavati entitetsku i kantonalnu nadležnost – “prodao” je Čović ovih dana svojim sunarodnjacima još jednom priču koja je melem za njihove uši, sve garnirajući starim trikom kako bi se, ne odustane li od svog poduzeća kojim bi iz Mostara upravljalo novim plinovodom i sve prepusti bošnjačkom BH-Gasu, čak mogao naći pod udarom istražnih organa, čitaj biti uhapšen. Otvorite li internetske tražilice, slične ćete najave iz njegovih usta naći u više navrata od 2009. godine na ovamo.
– Ja sam razgovarao sa strancima kao predstavnik HDZ-a u lipnju prošle godine kada je bio posjet jednog predstavnika. Kad smo se razišli, rečeno je ako ne uradim to što mi je kazano da će me prozvati za korupciju i slično – prepričao je Čović na sastanak, koji je vjerojatno imao s američkim ambasadorom Murphyjem i podsjetio na njegovu javnu kritiku koja je ubrzo uslijedila.
Druga stvar oko koje bi se Amerikanci mogli prekombinirati u Čovićevu slučaju jest njihovo igranje na Zagreb. Samo su formalno pisali Grliću Radmanu, a zapravo su od njega, poznavajući o kakvom se (pod)kapacitetu radi, tražili da samo bude kurir i prenese Andreju Plenkoviću što se od njega traži u pogledu šefa sestrinske stranke iz Mostara.
– Taj projekt je od strateške važnosti i interesa za Hrvatsku, za Bosnu i Hercegovinu, naravno i za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, ali također i za naše američke saveznike – izjavio je neodređeno “plenkovićevski” Grlić Radman kada su ga novinari zaskočili oko Blinkenova pisma.
Eh, u pitanju su tri zastupnika iz dijaspore
Andreju Plenkoviću nešto ovako najmanje je trebalo u superizbornoj godini. Lijepo je slušati kada ti iz Washingtona tepaju da si im “najvažniji partner u regiji”, ali još ljepše u izbornoj noći i prije nego što su kutije otvorene i glasovi prebrojani, znati da su tri mjesta tzv. dijaspore unaprijed tvoja. A to mu svojom uhodanom stranačkom mašinom i glasačkim tijelom na daljinski upravljač garantira upravo Dragan Čović.
A Čović ko Čović to ne radi za badava. Prije svega, on je taj koji iz izbora u izbore određuje koja će barem dva od tri, ako ne i sva tri sretnika osigurati sebi saborsku mirovinu. Zato su u pravu oni koji kažu da Plenković ne kontrolira Čovića, već obratno.
Već mjesecima gledamo i film gdje se jedan za drugim hrvatski ministar utrkuju odnijeti što više pomoći ili financirati kakav lokalni projekt u većinski hrvatskim sredinama od Hercegovine, preko središnje Bosne do Posavine.
Sam Plenković je ove sedmice u Sarajevu upriličio sebi u međunarodnim okvirima nesvojstven dramolet sa Željkom Komšićem i zbog njega s Ursulom von der Leyen nije htio otići u zgradu Predsjedništva BiH.
Sve su to razlozi zbog kojih je nerealno očekivati Čovićev skori kraj. U svojoj političkoj karijeri imao je puno težih trenutaka. Samo se treba prisjetiti kada je potkraj 2006. godine osuđen i kao član državnog Predsjedništva završio u zatvoru, jer je prethodno kao ministar pogodovao Lijanovićima oko šverca mesa.
Iza rešetaka je bio mjesec i nešto, ali nakon godinu dana presuda je pala i Čović se u politiku vratio jači nego ikada.
Nešto prije, na vrhuncu svoje moći rušio ga je i Ivo Sanader, osnovavši paralelni HDZ 1990. Malo po malo, Čović se odupro i Zagrebu, i Sanaderu, i njihovim lokalnim favoritima, od kojih su mu se mnogi godinama poslije skrušeno vratili pod skute.
Zato ni ovog puta ne bi bilo pametno unaprijed otpisivati vječitog Dragana Čovića, poručuje Šagolj.
(TBT)
