KOLUMNA
Tokom kampanje za predsjedničkog kandidata u ime francuske
konzervativne stranke Les Républicains, Nicolas Sarkozy je privukao nekoliko
usporedbi s Donaldom Trumpom
Piše: Robert Zaretsky, thebosniatimes.ba
Bivši predsjednik svoj povratak zasniva na pogrešnom
uvjerenju da Francuska prolazi kroz krizu identiteta.
Tokom kampanje za predsjedničkog kandidata u ime francuske
konzervativne stranke Les Républicains, Nicolas Sarkozy je privukao nekoliko
usporedbi s Donaldom Trumpom. Ovo ne važi samo za njegove suparnike iz centra i
ljevice iako je premijer Manuel Valls, socijalist, govorio o „Trumpizaciji“
bivšeg predsjednika. Čak i nekadašnji prijatelji iz desnice vide izvjesnu
sličnost. Tako se stari Sarkozyjev saveznik i sumnjivi saučesnik Jean-François
Copé u septembru našalio: „Određeni kandidati gledaju previše emisija s g.
Trumpom.“ Razlog je zato što se Sarkozy, samoprozvani drug Hillary Clinton, i
pored toga, sa američkim republikanskim predsjedničkim kandidatom takmiči u
ponudi najturobnije vizije smjera kojim idu njihove zemlje.
Prema Sarkozyju, Francuska je zemlja upletena u građanski
rat između onih koji žele rasuti njen identitet i onih koji ga žele zaštititi.
Bivši francuski predsjednik želi biti heroj u ovom drugom. Kao što ističe u
svojoj ljetos objavljenoj knjizi za kampanju „Tout pour la France“ („Sve za
Francusku“): „Ne može postojati sretan identitet sve dok ponovo ne potvrdimo da
francuski identitet nije važniji od pojedinačnih identiteta.“
Tokom svoje kampanje, Sarkozy se svojski trudio pokazati
kojim putem treba ići do te reafirmacije ukoliko bude izabran za predsjednika.
Insistira da svi državljani Francuske, bez obzira na njihovo etničko porijeklo,
tvrde da su Gali njihovi preci. Zakleo se da će zabraniti nošenje mahrame na
javnim mjestima, a sa burkinijima se obračunati s novim žarom. Obećao je da će
sve potencijalne teroriste smjestiti u tzv. „centre za deradikalizaciju“ –
centre koje je Laurent Wauquiez, nimalo ironično, nazvao „logorima“, ravnodušan
prema odjecima iz francuske teške prošlosti pod režimom Vichyja, a koje stvara
ova riječ.
Bilo putem ideološkog uvjerenja ili političkog komfora – dviju
pozicija koje je u Sarkozyjevom slušaju teško razriješiti – bivši predsjednik
se očito kladi na to da će Francuzi prigrliti viziju poražene nacije. Međutim,
Sarkozy je tek jedan. Uz vođu Nacionalnog fronta Marine Le Pen, koja stalno
poziva na „nultu imigraciju“, a pritom muslimane koji obavljaju molitvu ispred
pariške džamije naziva „okupatorima“, predsjednik François Hollande također
počinje prikazivati Francusku i francuski identitet kao nešto ugroženo. U
knjizi intervjua, objavljenoj prošlog mjeseca, prigodno naslovljenoj
„Predsjednik to ne bi trebao reći“, Hollande zapaža da „niko ne sumnja da
Francuska ima problem s islamom.“ Bez straha, ipak: Predsjednik socijalist,
ponavljajući nedavne Vallsove komentare, također insistira „da je današnja
pokrivena muslimanka sutrašnja Marianne“ – francusko žensko (često prikazano
nagih grudih) otjelotvorenje slobode.
Planirajući strategiju za svoje kandidature oko odbrane
tradicionalnog francuskog identiteta, Sarkozy, Le Pen i Hollande pridružili su
se mnoštvu intelektualaca uključenih u ono što je do sada već poznati diskurs
nacionalne boljke. U svom narativu pada, Francuska je prikazana kao nacija koja
se otisnula od svoje velike prošlosti, i završila na velikim valovima
neobuzdane globalizacije i imigracije. U svojim ranijim istupima, Sarkozy se
pozivao na djela francuskog neokonzervativnog mislioca Alaina Finkielkrauta,
čije djelo iz 2013. „L’identité malheureuse“ („Nesretni identitet“) nesretno
oslikava državu koja se cijepa na religijske i etničke enklave. Francuski
historičar Robert Frank, autor znamenitog djela „La hantise du déclin“ („Strah
od pada“), objavljenog 1994., nedavno je u jednom intervjuu naveo da se starija
ideja „pada“ preoblikovala u „dekadenciju“. Opasnost za mnoge u Francuskoj,
primijetio je, „nije više invazija s vana, nego rastakanje francuskog
identiteta.“
Ipak, brojne ankete pokazuju da se mnogi francuski
državljani ne slažu. 18. oktobra, časopis „L'Express“ objavio je anketu u kojoj
su poredani predsjednički kandidati po popularnosti. Vrh liste, s 42%, zauzeo
je Alain Juppé, sadašnji gradonačelnik Bordeauxa. Ranije je Juppé obnašao
funkciju premijera u vrijeme Jacquesa Chiraca, sredinom 1990-ih – pozicija na
kojoj se nije proslavio zahvaljujući svojim nepopularnim i krajnje neuspješnim
pokušajima rezanja velikodušnih naknada države za socijalno osiguranje. Nakon
premijerskog pada, Juppé se ponovo pojavio u funkciji gradonačelnika, te uspješno
revitalizirao nekada beživotan provincijalni grad i tako pridobio znatnu
dvostranačku podršku.
Kada Sarkozy zajedljivo kritizira promotere „sretnog
ideniteta“, posebno se obraća Juppéu. 2014. prvi put je Juppé skovao frazu kao
odgovor na Finkielkrautovo djelo, a ona je kasnije postala neslužbeni slogan
njegove kampanje. (Kada je Hollande upitan za mišljenje, prigodno je odgovorio
da Francuska nije uz sretne niti nesretne – vrsta nemoćne triangulacije koja je
doprinijela njegovom trenutnom rejtingu od 4%.) Umjesto povlačenja nakon
Sarkozyeve uvrede, Juppé se razbacivao svojom frazom uz još veću energiju.
Umjesto da ustukne pred religijskom i etničkom raznolikošću, Juppé je je
izjavio da želi „pomiriti“ stvarnost francuskog društva republikanskim
idealima. Govorio je i o izvjesnim „prilagođavanjima“ kojima bi država trebala
težiti kad je riječ o francuskim muslimanima, a koja su fokusirana na praktična
pitanja poput posluživanja halal obroka u školama. Također je osudio „ispade
intelektualaca“ od kojih su neki predložili da roditelji moraju biti ograničeni
na davanje tradicionalnih „francuskih“ imena svojoj djeci, poput Jacquesa i
Marie. I zbog svog zdravog racionaliziranja, Juppéa su, prema anketama, nagradili
njegovi budući glasači.
Sarkozyjevo omalovažavanje Juppéa kao „naivnog“ i
„anđeoskog“, za to vrijeme, nije mu donijelo neke koristi. U anketi Odoxa,
objavljenoj sredinom oktobra, a koja mjeri popularnost eminentnih francuskih
političara, Sarkozy je pao na 14. mjesto, zadobivši povjerenje manje od
četvrtine anketiranih. 55% anketiranih nije blagonaklono prema bivšem
predsjedniku; jedini političari koji su mu se po tome približili su Marine Le
Pen i njena bratična Marion Maréchal-Le Pen, jedna od uzdanica Nacionalnog
fronta. Izuzev događaja koji bi mogao biti poput seizmičkog udara na političku
scenu – najizgledniji scenario bio bi još jedan teroristički napad – Sarkozyjevi
snovi o povratku u Jelisejsku palatu lahko će ostati samo snovi. Čini se da je
ova neznalica, koja silno želi biti povratnik, veoma loše procijenila
raspoloženje francuskog biračkog tijela.
Dokaz da se u Francuskoj centar najbolje drži dolazi i s
lijeve strane političkog spektra: drugi iza Juppéa, s 34% podrške u anketi
L’Expressa, našao se Emmanuel Macron, bivši ministar ekonomije u Hollandeovoj
vladi. Otišavši s ove pozicije u augustu, nakon niza neslaganja s vladom oko
njegovih prijedloga da se oslabi nadzor države nad radničkim zakonima,
38-godišnji Macron je otad svoje vrijeme posvetio građenju vlastitog političkog
pokreta, nazvanog „En Marche!“ („Naprijed!“). Diplomirao je prestižnoj
francuskoj školi za administraciju, trening centru francuskih tehnokrata, i Macron
priznaje da Francuzi više ne vjeruju u tehnička rješenja. Umjesto toga, uporno
zagovara sveobuhvatne mjere koje bi „osvježile“ francusku demokratiju,
uključujući proporcionalnu zastupljenost u Senatu i Narodnoj skupštini. Onima
koji brinu da će to povećati zastupljenost Nacionalnog fronta, Macron odgovara,
i to promišljeno, da „umjesto ograničavanja ekstrema njihovim isključivanjem,
mi ih ojačavamo.“
Najvažnije, poput Juppéa, Macron se posvetio inkluzivnom i
tolerantnom republikanizmu. Neumorno upućuje kritike na račun „laïcité
revancharde“ – nefleksibilnom i ograničenom sekularizmu kojeg su prigrlili, u različitim
mjerama, ne samo Le Pen i Sarkozy, nego i mnogi iz ljevice, uključujući
njegovog bivšeg šefa, premijera Vallsa. On tvrdi da Sarkozyjev prijedlog da
muslimanskim studenticama zabrani nošenje mahrame na javnim univerzitetima nije
samo demagoški, nego katastrofalan. Takav zakon, izjavio je, osim
„marginaliziranja muslimanskih studenata, ne bi zaustavio rast fundamentalizma
niti bi ojačao sekularizam.“ Kada je riječ o religijskom uvjerenju, on insistira
na strogoj neutralnosti države. Sve dok katolici, kao i muslimani, poštivaju
prava drugih, republika se nema pravo miješati u „transcendentalna“ uvjerenja
pojedinca. Politički hrabro priznaje sistemski rasizam u mnogim sferama života
u Francuskoj: „Ako se zovete Youssef ili Ibrahim u našoj zemlji, život vam je
mnogo teži.“
Macronova i Juppéova popularnost nesumnjivo potječe od
njihove slike kompetentnih menadžera i pronalazača rješenja. Ali njihova
prednost, i Sarkozyjev kamen spoticanja, također ukazuje na ograničenja
politike pada i nacionalnog identiteta u Francuskoj. Nasuprot popularnom
mišljenju drugdje u svijetu – ili onih u pariškim intelektualnim krugovima,
barem – ispostavilo se da francuski narod ipak nije tako neuravnotežen. Iz
prošlomjesečne ankete firme Ifop, manje od 10% glasača je navelo „sekularizam i
mjesto islama u francuskom društvu“ kao njihovu glavnu brigu. Umjesto toga,
„borba protiv nezaposlenosti“ zauzela je prvo mjesto s 27% glasača koji su ovo
pitanje naveli kao glavnu preokupaciju, a odmah slijede „borba protiv
terorizma“ i „nivo oporezivanja“. Anketa je također pokazala da 57% glasača
vjeruju da političari „previše pričaju o islamu“; samo jedna četvrtina vjeruje
da političari ne govore dovoljno o toj temi.
U nedavno objavljenoj knjizi „Marque France“ („Francuska: Brend“),
poznati stručnjak odnosa s javnošću Philippe Lentschener tvrdi da su
simpatizeri Sarkozyja, Le Pen i Vallsa precijenili svoje govore, a potcijenili svoju
publiku. Većina Francuza, Lentschener utvrđuje, ne kupuje anti-imigrantske i
anti-muslimanske laži. Podsjećajući me da potječem od Gala, piše zajedljivo,
neće mi pomoći da nađem posao ili pokrenem vlastiti.
Ljudima poput Lentschenera, ili njegovih sugrađana, koji se
brinu o praktičnim pitanjima poput ekonomije, trebat će malo više od pukog
puštanja francuske privrženosti narativu društvenog i političkog pada da bi
Juppé i Macron imali šta ponuditi. Ali prepuštanje je početak, u najmanju ruku.
Jacquesi i Marije Francuske, ništa manje od Jusufā i Ibrahimā, silno žele novi
početak.
(TBT, FP, Prevela Jasmina Drljević)