ANALITIKA
Svaki veći igrač ima drugačije interese u mosulskoj kampanji
i željet će unaprijediti svoje interese sprečavajući suparnike da učine isto. Među
snagama s vana, Iran je jedna od intrigantnijih.
Piše: Afshon Ostovar, thebosniatimes.ba
Bitka za Mosul je konačno počela. Sve ukazuje na to da će bitka
za izbacivanje ISIS-a iz drugog najvećeg grada u Iraku, kojeg drži pod
okupacijom od juna 2014., biti krvavi obračun. Bitka na vojnom polju može
potrajati sedmicama ili čak mjesecima.
Pored svih izazova oko preuzimanja grada, uznemirujući niz
glumaca uključenih u mosulsku dramu mogao bi dovesti do ozbiljnih komplikacija
nakon izbacivanja ISIL-a. SAD podržava koaliciju iračkih vojnih snaga i
sunitskih plemenskih milicija. Kurdske pešmerge i većinski šiitske milicije su
također uključene, ali su ograničene na oslobađanje sela i gradova van Mosula.
Plan je preuzeti kontrolu ISIS-a nad Mosulom, ući u njega iz više uglova i
ostaviti otvoren prolaz van grada kako bi se omogućilo povlačenje ISIL-a natrag
u Siriju. Turska, koja već ima svoje trupe u sjevernom Iraku koje se bore sa
snagama Radničke partije Kurdistana, i sponzorira svoje sunitske iračke
posrednike, nije uspjela osigurati sebi službenu ulogu u borbi. Ipak,
rasporedila je snage duž tursko-iračke granice i zaprijetila mnogo opsežnijim prodorom
u područje Mosula.
Ukratko, svaki veći igrač ima drugačije interese u mosulskoj
kampanji i željet će unaprijediti svoje interese sprečavajući suparnike da
učine isto.
Među snagama s vana, Iran je jedna od intrigantnijih. Uz
glavnog američkog oponenta u Iraku, neposredni cilj Teherana – pomoći iračkoj
vladi da izbaci ISIL iz Mosula i okolnih područja – sada se, barem djelomično, usklađuje
s ciljem Washingtona. Ipak, u haosu savremenog Bliskog istoka, ostvarivanje tog
jednostavnog cilja će pred Iran staviti niz izazova.
BEZ NOVIH PRIJATELJA
Od pada režima Saddama Husseina 2003., Iran održava bliske
odnose sa susjednim Irakom. Irački šiitski saveznici Teherana, dugo potiskivani
za Saddamovog režima, sada dominiraju državnom politikom. Za Iran, kojem
nedostaje prijatelja u regionu, iračka tranzicija od neprijateljski nastrojenog
susjeda do ko-religijskog saveznika je prava blagodat, a čuvanje iračke države
sada je jedan od vitalnih sigurnosnih interesa Teherana.
Osnova iranske moći u Iraku počiva na podršci Teherana
šiitskim milicijama i njihovim politički moćnim komandirima. Iranska
revolucionarna garda (IRGC) više od 10 godina obučava, finansira i organizira
ove klijente. Danas milicije rade pod djelomičnom komandom general-majora
Qassema Soleimanija, glavnog u specijalnoj jedinici Quds – elitnoj IRGC
diviziji zaduženoj za vanteritorijalne odnose. Milicije koje je obučavao Quds su
aktivne pristalice Bashara al-Assada u Siriji i zauzimaju centralno mjesto u
ratu pritv ISIS-a u Iraku, gdje su stekli reputaciju sektaša.
Milicije su blagoslov i prokletstvo Irana. Nakon preuzimanja
većeg dijela Iraka 2014., Revolucionarna garda je pomogla osnovati Snage za
mobilizaciju (PMF), krovnu organizaciju glavnih iračkih šiitskih milicija. PMF,
kojeg legalno sankcionira iračka vlada, pro-iranskim snagama dao je više
legitimiteta, veću slobodu djelovanja, i značajnu ulogu u ratu protiv ISIS-a.
Iran i IRGC su tako stekli veći utjecaj na iračkom političkom i sigurnosnom planu.
Iako je PMF ključan u ratu protiv ISIS-a, njegovo ponovljeno
maltretiranje sunitskih civila je negativno utjecalo na tu reputaciju. Samim
tim, PMF je uklonjen iz središta mosulske kampanje, velikim dijelom jer se
Washington, Ankara i drugi plaše da bi se borci mogli osvetiti sunitskim
civilima. Kako su milicije većinom klijenti IRCG-a, Iran će biti okrivljen za
svaki problem koji naprave u narednim operacijama. Ograničene milicijske
rasprave čine da Iran izgleda loše i vezuju ga s vrstom sektaštva koju iranske
vlasti – naročito vrhovni vođa Ayatollah Khameini, koji otvoreno naglašava
pan-islamizam nad pan-šiizmom – službeno odbijaju. (Međutim, nedovoljno da bi
odbili milicije.)
Iran također želi zadržati iračku vladu kao saveznika. Irak
nije samo susjed, nego i jedan od dva državna prijatelja u arapskom svijetu, uz
Assadovu Siriju. Bagdad i Teheran dijele ekonomske veze kao i brige oko
sigurnosti u vezi sa selefijskim ekstremizmom i Saudijskom Arabijom, ali
njihovi odnosi su ojačani bliskošću Iraka sa SAD-om. Washington pruža pomoć
Bagdadu s kojom se Teheran ne može ni porediti: samo u vojnoj sferi, američke
vazdušne snage i teritorijalna podrška su pomogli Iraku da ostvari više pobjeda
nad ISIS-om. Iranu i njegovim milicijskim klijentima ne prija američko
uplitanje u rat – američki pritisak je primorao Bagdad da ukloni milicije iz
ključnih operacija, a američke trupe i vojna oprema su ponovo predati Iraku.
Teheran je pokušao iskoristiti svoje šiitske klijente, koji su prijetili da će ciljati
američke snage, da povratak u zemlju učine neprivlačnim SAD-u. Ipak, Iran je
predao ulogu na prvom frontu u Mosulu iračkoj vojsci čija leđa čuva SAD.
NEVOLJA NA POMOLU
Iranski interesi u Iraku nisu otvoreni: vlada u Bagdadu i
šiitske milicije trebaju uspjeti svako na svoj način. Milicije moraju nastaviti
širiti svoj utjecaj na lokalnom nivou i u iračkom sigurnosnom sektoru. Što su
važnije teritorije koje milicije efikasno kontroliraju (poput vojnih baza,
autoputeva, punktova, graničnih prijelaza i ključnih gradova i sela), lakše će
biti IRCG-u da vodi svoj biznis u Iraku. Međutim, Iranu je potrebna iračka
vlada kako bi potvrdio svoj autoritet u Mosulu i kako bi on izgledao legitimno
većinski sunitskim građanima područja. Da bi to ostvario, moraju se izbjegavati
sektaška zlostavljanja. Barem za sada, Bagdad je u mogućnosti držati
pro-iranske milicije na marginama kampanje u Mosulu.
Potencijalno uključivanje Turske dodatno komplicira stvari.
Iako Iran ima bolje odnose s Turskom, nego sa Saudijskom Arabijom, obje države
su neprijatelji u Siriji te možda sada u Iraku, gdje Turska ima svoje vojne
savjetnike i obučava posrednike. Na negodovanje Bagdada i Teherana, Ankara je
nedavno odbranila svoje pravo da bude
uključena u oslobađanje Mosula. Također je mobilizirala velike snage duž
tursko-iračke granice, uz prijetnju da je spremna ići dalje ka Mosulu.
Turska vidi sjeverni Irak dijelom svoje prirodne sfere
utjecaja, a turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan govorio je o historijskim
pravima njegove zemlje na Mosul, nekadašnju osmansku provinciju. Učešće u
oslobađanju grada pomoglo bi Ankari da učvrsti ta prava i osigura trajnije
vojne prisustvo u sjevernom Iraku. Bez obzira na završnu igru, veće tursko
prisustvo u Iraku bilo bi viđeno kao direktna prijetnja iranskim interesima i
kao nezakonita invazija milicija i iračke vlade. U vezi s turskim prijetnjama i
vojnim pojačanjem, irački premijer Haider al-Abadi je izjavio: „Ne želimo rat s
Turskom, ne želimo ni sukob s njom… Ali, dođe li do sukoba, spremni smo za
njega. Smatrat ćemo Tursku neprijateljem i tako ćemo se i nositi s njom.“
Irački grad Tal Afar, 60-ak km zapadno od Mosula, mogao bi
biti okidač iransko-turskih tenzija. Šiitske milicije, uz pomoć iračkih
vazdušnih snaga, dobile su ulogu predvodnika u pokušaju preuzimanja grada od
ISIS-a. Ovo se Erdoganu nije svidjelo te je izjavio: „Tal Afar je veoma
osjetljivo pitanje za nas. Mi definitivno ne gledamo pozitivno [uplitanje
šiitskih milicija] u Tal Afar i Sinjar“, i upozorio je PMF da ne „terorizira“
regiju.
Tal Afar je sunitsko-šiitski grad u kojem su većinsko
stanovništvo etnički Turci. Većina šiita je pobjegla nakon što je ISIL zauzeo
grad, a mnogi, uključujući i Turke, plaše se da bi se pobjedničke šiitske PMF
snage mogle osvetiti sunitskim stanovnicima. PMF, u međuvremenu, odgovara na
potencijalno tursko involviranje u Tal Afar izjavljujući da će jedino turske
snage biti smatrane neprijateljem, a glasnogovornik pro-iranske milicije Asaib
Ahl al-Haq upozorava: „Već imamo planove da se suočimo s bilo kojom intervencijom
[turskih snaga].“
Irački Kurdi mogli bi predstavljati sličan problem. Iran i
IRGC imaju dobre radne odnose sa iračkim kurdskim vođom Masoudom Barzanijem i
njegovim pešmergama; iranski šiitski klijenti, međutim, nemaju, nakon što su se
već nekoliko puta sukobili sa pešmergama. Ove tenzije će biti u pozadini za
vrijeme mosulske operacije i njenog ishoda. Ali Mosul je najveća nagrada do sad
u iračkom ratu protiv ISIS-a i sve će se strane htjeti okoristiti. Šiitske
milicije su već upozorile Kurde i Turke o ulazu u Mosul, ali će teško ijedno od
njih poslušati. Vođe pešmerga su izjavile da neće ulaziti u grad, ali uz toliko
tamičarskih snaga koje se približavaju istoj regiji, rizik od nasilničkih
nesporazuma je visok.
Da bi se izbjegla dalja eskalacija, Iran se treba kloniti
ozbiljnih sukoba između turskih, kurdskih i šiitskih interesa u Mosulu. Želja
Irana je da iračka vlada preuzme grad, ali tenzije oko stepena umiješanosti
milicija će vjerovatno opstajati dok se bitka nastavlja i u bilo kojem
sigurnosnom vakuumu nakon ISIL-a. Barem isprva, predaja direktne kontrole nad
gradom snagama iračke vlade, u isto vrijeme održavajući ulogu za milicije u
okolnim područjima, omogućila bi Iranu da se utvrdi u mosulskoj areni i potisne
svoje interese kad bude potrebno. Ali okupacija Mosula vanjskim snagama –
kurdskim ili turskim – bila bi prokletstvo za IRGC, i milicije bi im se teško
mogle potpuno oduprijeti.
ČIJI IRAN?
Iza svih ovih kalkulacija u srcu iransko-iračkih odnosa stoji
napetost. Vlada iranskog predsjednika Hassana Rouhanija je teoretski odgovorna
za iransku politiku u Iraku. Ipak, Rouhanijev stvarni utjecaj u Iraku je iza onog
Soleimanija i IRGC-a. Zapravo, Soleimani, zahvaljujući svom statusu izuzetno
cijenjenog među šiitskim milicijama, on je danas u Iraku najutjecajniji
političar. Zbog Soleimanijevih bliskih odnosa sa Khameinijem, i Khameinijevog
prihvaćanja nekadašnje regionalne strategije, Rouhani nema mnogo izbora osim
pratiti IRGC.
U tome je razlika u vezi s politikom koju Iran zapravo traži
u Iraku. U poređenju sa IRGC-om, Rouhanijeva vlada više naginje kompromisu, i
prednost daje utjecaju koji dolazi od legitimnih odnosa sa drugim stranim
vođama i vladama. Rouhani je mnogo manje uključen u šiitske milicije od IRGC-a,
i dok te grupe mogu služiti interesima Irana, one primaju naredbe od
Soleimanija. Da Rouhani ima više kontrole nad iranskom politikom u Iraku,
očekivalo bi se da se manje važnosti posveti klijentima milicije u svrhu
značajnijeg angažmana na državnom nivou. To bi više udaljilo iranske i iračke
paravojne snage, a Teheran bi bio manje kriv za njihovo ponašanje.
Suparništvo između Rouhanija i IRGC-a također se može
posmatrati u kontekstu iranske domaće politike. IRGC već dugo dominira iranskom
politikom na Bliskom istoku, a Rouhanijeva vlada ga nije ozbiljno izazvala na
tom polju. Rouhani se, međutim, hrvao s IRGC-om oko niza drugih problema, od
nuklearnog sporazuma do ekspanzije trgovine sa Zapadom. Te teritorijalne
rasprave i veće ideološke razlike između tvrdolinijaša i umjerenih reformista
potpiruju političku podjelu u Iranu.
Iranski umjereni reformisti su ostvarili velike prednosti za
Rouhanijeve vlade, naročito zastupništvo u parlamentu i Vijeću stručnjaka, tijelu
koje bi moglo odrediti narednog vrhovnog vođu. Ove prednosti tradicionalno
prijete tvrdolinijašima (uključujući IRGC), koji će jedva dočekati da poraze
Rouhanija na narednim izborima u junu 2017. Agresivni poduhvati IRGC-a,
uključujući uznemiravanje brodova američke mornarice u Perzijskom zaljevu i
brojnih hapšenja građana s dvojnim državljanstvom, možda su dio kampanje
podrivanja Rouhanijevih napora oko međunarodnog angažmana sa Zapadom.
Može li IRGC težiti sličnom pristupu u Iraku? Proširivanje
borbe u Iraku trenutno ne odgovara interesima IRGC-a jer su im potrebne
američke vazdušne snage i vojna podrška kako bi porazili ISIS, ali bi imalo
smisla u sferi povišenih tenzija sa SAD-om ili Turskom u kontekstu nakon
ISIS-a. Kontroverzna politika izborne godine u Iranu također bi mogla povećati
potencijal za nepromišljenost IRGC-a, kao što bi i eskalacija iračkog konflikta
zbog Turske ili šiitskih milicija.
Bitka za Mosul je dosad najvažniji korak u iračkom ratu
protiv ISIL-a. Svi veći igrači u regiji žele osloboditi grad, ali njihovi
takmičarski interesi će svaki scenario nakon ISIL-a učiniti rizičnim. Iran je
dosad uspio balansirati svoje interese između vlade u Bagdadu i njegovih
šiitskih klijenata. Ipak, turska, kurdska i šiitska ukrštena prava na Mosul i
okolna područja, kombinirana sa političkim suparništvom kući, mogu to
balansiranje znatno otežati.
(TBT, FA)
ANALITIKA
Svaki veći igrač ima drugačije interese u mosulskoj kampanji
i željet će unaprijediti svoje interese sprečavajući suparnike da učine isto. Među
snagama s vana, Iran je jedna od intrigantnijih.
Piše: Afshon Ostovar, thebosniatimes.ba
Bitka za Mosul je konačno počela. Sve ukazuje na to da će bitka
za izbacivanje ISIS-a iz drugog najvećeg grada u Iraku, kojeg drži pod
okupacijom od juna 2014., biti krvavi obračun. Bitka na vojnom polju može
potrajati sedmicama ili čak mjesecima.
Pored svih izazova oko preuzimanja grada, uznemirujući niz
glumaca uključenih u mosulsku dramu mogao bi dovesti do ozbiljnih komplikacija
nakon izbacivanja ISIL-a. SAD podržava koaliciju iračkih vojnih snaga i
sunitskih plemenskih milicija. Kurdske pešmerge i većinski šiitske milicije su
također uključene, ali su ograničene na oslobađanje sela i gradova van Mosula.
Plan je preuzeti kontrolu ISIS-a nad Mosulom, ući u njega iz više uglova i
ostaviti otvoren prolaz van grada kako bi se omogućilo povlačenje ISIL-a natrag
u Siriju. Turska, koja već ima svoje trupe u sjevernom Iraku koje se bore sa
snagama Radničke partije Kurdistana, i sponzorira svoje sunitske iračke
posrednike, nije uspjela osigurati sebi službenu ulogu u borbi. Ipak,
rasporedila je snage duž tursko-iračke granice i zaprijetila mnogo opsežnijim prodorom
u područje Mosula.
Ukratko, svaki veći igrač ima drugačije interese u mosulskoj
kampanji i željet će unaprijediti svoje interese sprečavajući suparnike da
učine isto.
Među snagama s vana, Iran je jedna od intrigantnijih. Uz
glavnog američkog oponenta u Iraku, neposredni cilj Teherana – pomoći iračkoj
vladi da izbaci ISIL iz Mosula i okolnih područja – sada se, barem djelomično, usklađuje
s ciljem Washingtona. Ipak, u haosu savremenog Bliskog istoka, ostvarivanje tog
jednostavnog cilja će pred Iran staviti niz izazova.
BEZ NOVIH PRIJATELJA
Od pada režima Saddama Husseina 2003., Iran održava bliske
odnose sa susjednim Irakom. Irački šiitski saveznici Teherana, dugo potiskivani
za Saddamovog režima, sada dominiraju državnom politikom. Za Iran, kojem
nedostaje prijatelja u regionu, iračka tranzicija od neprijateljski nastrojenog
susjeda do ko-religijskog saveznika je prava blagodat, a čuvanje iračke države
sada je jedan od vitalnih sigurnosnih interesa Teherana.
Osnova iranske moći u Iraku počiva na podršci Teherana
šiitskim milicijama i njihovim politički moćnim komandirima. Iranska
revolucionarna garda (IRGC) više od 10 godina obučava, finansira i organizira
ove klijente. Danas milicije rade pod djelomičnom komandom general-majora
Qassema Soleimanija, glavnog u specijalnoj jedinici Quds – elitnoj IRGC
diviziji zaduženoj za vanteritorijalne odnose. Milicije koje je obučavao Quds su
aktivne pristalice Bashara al-Assada u Siriji i zauzimaju centralno mjesto u
ratu pritv ISIS-a u Iraku, gdje su stekli reputaciju sektaša.
Milicije su blagoslov i prokletstvo Irana. Nakon preuzimanja
većeg dijela Iraka 2014., Revolucionarna garda je pomogla osnovati Snage za
mobilizaciju (PMF), krovnu organizaciju glavnih iračkih šiitskih milicija. PMF,
kojeg legalno sankcionira iračka vlada, pro-iranskim snagama dao je više
legitimiteta, veću slobodu djelovanja, i značajnu ulogu u ratu protiv ISIS-a.
Iran i IRGC su tako stekli veći utjecaj na iračkom političkom i sigurnosnom planu.
Iako je PMF ključan u ratu protiv ISIS-a, njegovo ponovljeno
maltretiranje sunitskih civila je negativno utjecalo na tu reputaciju. Samim
tim, PMF je uklonjen iz središta mosulske kampanje, velikim dijelom jer se
Washington, Ankara i drugi plaše da bi se borci mogli osvetiti sunitskim
civilima. Kako su milicije većinom klijenti IRCG-a, Iran će biti okrivljen za
svaki problem koji naprave u narednim operacijama. Ograničene milicijske
rasprave čine da Iran izgleda loše i vezuju ga s vrstom sektaštva koju iranske
vlasti – naročito vrhovni vođa Ayatollah Khameini, koji otvoreno naglašava
pan-islamizam nad pan-šiizmom – službeno odbijaju. (Međutim, nedovoljno da bi
odbili milicije.)
Iran također želi zadržati iračku vladu kao saveznika. Irak
nije samo susjed, nego i jedan od dva državna prijatelja u arapskom svijetu, uz
Assadovu Siriju. Bagdad i Teheran dijele ekonomske veze kao i brige oko
sigurnosti u vezi sa selefijskim ekstremizmom i Saudijskom Arabijom, ali
njihovi odnosi su ojačani bliskošću Iraka sa SAD-om. Washington pruža pomoć
Bagdadu s kojom se Teheran ne može ni porediti: samo u vojnoj sferi, američke
vazdušne snage i teritorijalna podrška su pomogli Iraku da ostvari više pobjeda
nad ISIS-om. Iranu i njegovim milicijskim klijentima ne prija američko
uplitanje u rat – američki pritisak je primorao Bagdad da ukloni milicije iz
ključnih operacija, a američke trupe i vojna oprema su ponovo predati Iraku.
Teheran je pokušao iskoristiti svoje šiitske klijente, koji su prijetili da će ciljati
američke snage, da povratak u zemlju učine neprivlačnim SAD-u. Ipak, Iran je
predao ulogu na prvom frontu u Mosulu iračkoj vojsci čija leđa čuva SAD.
NEVOLJA NA POMOLU
Iranski interesi u Iraku nisu otvoreni: vlada u Bagdadu i
šiitske milicije trebaju uspjeti svako na svoj način. Milicije moraju nastaviti
širiti svoj utjecaj na lokalnom nivou i u iračkom sigurnosnom sektoru. Što su
važnije teritorije koje milicije efikasno kontroliraju (poput vojnih baza,
autoputeva, punktova, graničnih prijelaza i ključnih gradova i sela), lakše će
biti IRCG-u da vodi svoj biznis u Iraku. Međutim, Iranu je potrebna iračka
vlada kako bi potvrdio svoj autoritet u Mosulu i kako bi on izgledao legitimno
većinski sunitskim građanima područja. Da bi to ostvario, moraju se izbjegavati
sektaška zlostavljanja. Barem za sada, Bagdad je u mogućnosti držati
pro-iranske milicije na marginama kampanje u Mosulu.
Potencijalno uključivanje Turske dodatno komplicira stvari.
Iako Iran ima bolje odnose s Turskom, nego sa Saudijskom Arabijom, obje države
su neprijatelji u Siriji te možda sada u Iraku, gdje Turska ima svoje vojne
savjetnike i obučava posrednike. Na negodovanje Bagdada i Teherana, Ankara je
nedavno odbranila svoje pravo da bude
uključena u oslobađanje Mosula. Također je mobilizirala velike snage duž
tursko-iračke granice, uz prijetnju da je spremna ići dalje ka Mosulu.
Turska vidi sjeverni Irak dijelom svoje prirodne sfere
utjecaja, a turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan govorio je o historijskim
pravima njegove zemlje na Mosul, nekadašnju osmansku provinciju. Učešće u
oslobađanju grada pomoglo bi Ankari da učvrsti ta prava i osigura trajnije
vojne prisustvo u sjevernom Iraku. Bez obzira na završnu igru, veće tursko
prisustvo u Iraku bilo bi viđeno kao direktna prijetnja iranskim interesima i
kao nezakonita invazija milicija i iračke vlade. U vezi s turskim prijetnjama i
vojnim pojačanjem, irački premijer Haider al-Abadi je izjavio: „Ne želimo rat s
Turskom, ne želimo ni sukob s njom… Ali, dođe li do sukoba, spremni smo za
njega. Smatrat ćemo Tursku neprijateljem i tako ćemo se i nositi s njom.“
Irački grad Tal Afar, 60-ak km zapadno od Mosula, mogao bi
biti okidač iransko-turskih tenzija. Šiitske milicije, uz pomoć iračkih
vazdušnih snaga, dobile su ulogu predvodnika u pokušaju preuzimanja grada od
ISIS-a. Ovo se Erdoganu nije svidjelo te je izjavio: „Tal Afar je veoma
osjetljivo pitanje za nas. Mi definitivno ne gledamo pozitivno [uplitanje
šiitskih milicija] u Tal Afar i Sinjar“, i upozorio je PMF da ne „terorizira“
regiju.
Tal Afar je sunitsko-šiitski grad u kojem su većinsko
stanovništvo etnički Turci. Većina šiita je pobjegla nakon što je ISIL zauzeo
grad, a mnogi, uključujući i Turke, plaše se da bi se pobjedničke šiitske PMF
snage mogle osvetiti sunitskim stanovnicima. PMF, u međuvremenu, odgovara na
potencijalno tursko involviranje u Tal Afar izjavljujući da će jedino turske
snage biti smatrane neprijateljem, a glasnogovornik pro-iranske milicije Asaib
Ahl al-Haq upozorava: „Već imamo planove da se suočimo s bilo kojom intervencijom
[turskih snaga].“
Irački Kurdi mogli bi predstavljati sličan problem. Iran i
IRGC imaju dobre radne odnose sa iračkim kurdskim vođom Masoudom Barzanijem i
njegovim pešmergama; iranski šiitski klijenti, međutim, nemaju, nakon što su se
već nekoliko puta sukobili sa pešmergama. Ove tenzije će biti u pozadini za
vrijeme mosulske operacije i njenog ishoda. Ali Mosul je najveća nagrada do sad
u iračkom ratu protiv ISIS-a i sve će se strane htjeti okoristiti. Šiitske
milicije su već upozorile Kurde i Turke o ulazu u Mosul, ali će teško ijedno od
njih poslušati. Vođe pešmerga su izjavile da neće ulaziti u grad, ali uz toliko
tamičarskih snaga koje se približavaju istoj regiji, rizik od nasilničkih
nesporazuma je visok.
Da bi se izbjegla dalja eskalacija, Iran se treba kloniti
ozbiljnih sukoba između turskih, kurdskih i šiitskih interesa u Mosulu. Želja
Irana je da iračka vlada preuzme grad, ali tenzije oko stepena umiješanosti
milicija će vjerovatno opstajati dok se bitka nastavlja i u bilo kojem
sigurnosnom vakuumu nakon ISIL-a. Barem isprva, predaja direktne kontrole nad
gradom snagama iračke vlade, u isto vrijeme održavajući ulogu za milicije u
okolnim područjima, omogućila bi Iranu da se utvrdi u mosulskoj areni i potisne
svoje interese kad bude potrebno. Ali okupacija Mosula vanjskim snagama –
kurdskim ili turskim – bila bi prokletstvo za IRGC, i milicije bi im se teško
mogle potpuno oduprijeti.
ČIJI IRAN?
Iza svih ovih kalkulacija u srcu iransko-iračkih odnosa stoji
napetost. Vlada iranskog predsjednika Hassana Rouhanija je teoretski odgovorna
za iransku politiku u Iraku. Ipak, Rouhanijev stvarni utjecaj u Iraku je iza onog
Soleimanija i IRGC-a. Zapravo, Soleimani, zahvaljujući svom statusu izuzetno
cijenjenog među šiitskim milicijama, on je danas u Iraku najutjecajniji
političar. Zbog Soleimanijevih bliskih odnosa sa Khameinijem, i Khameinijevog
prihvaćanja nekadašnje regionalne strategije, Rouhani nema mnogo izbora osim
pratiti IRGC.
U tome je razlika u vezi s politikom koju Iran zapravo traži
u Iraku. U poređenju sa IRGC-om, Rouhanijeva vlada više naginje kompromisu, i
prednost daje utjecaju koji dolazi od legitimnih odnosa sa drugim stranim
vođama i vladama. Rouhani je mnogo manje uključen u šiitske milicije od IRGC-a,
i dok te grupe mogu služiti interesima Irana, one primaju naredbe od
Soleimanija. Da Rouhani ima više kontrole nad iranskom politikom u Iraku,
očekivalo bi se da se manje važnosti posveti klijentima milicije u svrhu
značajnijeg angažmana na državnom nivou. To bi više udaljilo iranske i iračke
paravojne snage, a Teheran bi bio manje kriv za njihovo ponašanje.
Suparništvo između Rouhanija i IRGC-a također se može
posmatrati u kontekstu iranske domaće politike. IRGC već dugo dominira iranskom
politikom na Bliskom istoku, a Rouhanijeva vlada ga nije ozbiljno izazvala na
tom polju. Rouhani se, međutim, hrvao s IRGC-om oko niza drugih problema, od
nuklearnog sporazuma do ekspanzije trgovine sa Zapadom. Te teritorijalne
rasprave i veće ideološke razlike između tvrdolinijaša i umjerenih reformista
potpiruju političku podjelu u Iranu.
Iranski umjereni reformisti su ostvarili velike prednosti za
Rouhanijeve vlade, naročito zastupništvo u parlamentu i Vijeću stručnjaka, tijelu
koje bi moglo odrediti narednog vrhovnog vođu. Ove prednosti tradicionalno
prijete tvrdolinijašima (uključujući IRGC), koji će jedva dočekati da poraze
Rouhanija na narednim izborima u junu 2017. Agresivni poduhvati IRGC-a,
uključujući uznemiravanje brodova američke mornarice u Perzijskom zaljevu i
brojnih hapšenja građana s dvojnim državljanstvom, možda su dio kampanje
podrivanja Rouhanijevih napora oko međunarodnog angažmana sa Zapadom.
Može li IRGC težiti sličnom pristupu u Iraku? Proširivanje
borbe u Iraku trenutno ne odgovara interesima IRGC-a jer su im potrebne
američke vazdušne snage i vojna podrška kako bi porazili ISIS, ali bi imalo
smisla u sferi povišenih tenzija sa SAD-om ili Turskom u kontekstu nakon
ISIS-a. Kontroverzna politika izborne godine u Iranu također bi mogla povećati
potencijal za nepromišljenost IRGC-a, kao što bi i eskalacija iračkog konflikta
zbog Turske ili šiitskih milicija.
Bitka za Mosul je dosad najvažniji korak u iračkom ratu
protiv ISIL-a. Svi veći igrači u regiji žele osloboditi grad, ali njihovi
takmičarski interesi će svaki scenario nakon ISIL-a učiniti rizičnim. Iran je
dosad uspio balansirati svoje interese između vlade u Bagdadu i njegovih
šiitskih klijenata. Ipak, turska, kurdska i šiitska ukrštena prava na Mosul i
okolna područja, kombinirana sa političkim suparništvom kući, mogu to
balansiranje znatno otežati.
(TBT, FA)