KOLUMNA
Vrhunac moći Sjedinjenih Država bio je nakon Drugog
svjetskog rada, kad su imale bukvalno polovinu svjetskog bogatstva
Piše: Noam Chomsky, thebosniatimes.ba
T a moć je, međutim, prirodno opadala kako su se ostale
industrijske ekonomije oporavljale od ratnih razaranja i nakon što je
dekolonizacija započela svoj bolni tok. Do početka 70-ih, udio Sjedinjenih
Država u svjetskom bogatstvu opao je za oko 25 posto, a industrijski svijet je
postao tripolaran: Sjeverna Amerika, Evropa i Istočna Azija (tad utemeljena na
Japanu).
Tokom 70-ih godina desio se nagli zaokret u privredi SAD ka
finansijalizaciji i izvozu proizvoda. Mnoštvo faktora objedinilo se u stvaranju
začaranog kruga radikalne koncentracije bogatstva, prvenstveno u najbogatijem
dijelu jednog procenta stanovništva – koji uglavnom čine izvršni direktori,
hedž fond menadžeri i slični. To je uzrokovalo koncentraciju političke moći, a
ekonomska koncentracija je uvećana državnom politikom: fiskalnim mjerama,
pravilima korporativnog upravljanja, deregulacijom itd. U međuvremenu, cijene
izbornih kampanja su naglo porasle, usmjeravajući partije u džepove
koncentriranog kapitala, sve češće finansijskog: republikanci refleksno, a ni
demokrate – dojučerašnji umjereni republikanci – ne zaostaju.
Izbori su postali šarada koju vodi industrija odnosa s
javnošću. Nakon pobjede 2008. Obama je dobio nagradu od industrije za najbolju
marketinšku kampanju godine. Rukovodioci su bili euforični. U poslovnoj štampi
su objasnili da su poput ostalih proizvoda postojali marketinški kandidati još
od Ronalda Reagana, ali je ta 2008. godina bila njihovo najveće postignuće,
koje će promijeniti stil na korporativnim sastancima odbora.
Izbori 2012. su koštali preko dvije milijarde dolara – što
su uglavnom korporativna sredstva – a očekuje se da će izbori 2016. koštati
duplo više. Ne iznenađuje to što je Obama postavio poslovne lidere na visoke
položaje u svojoj administraciji.
Dok su bogatstvo i moć usko koncentrisani, za većinu
stanovništva realni prihodi su stagnirali, pa su ljudi pokušavali da izađu na
kraj s većim brojem radnih sati, s dugovima i inflacijom, redovno uništavani
finansijskim krizama koje su počele kad je regularni aparat demontiran početkom
80-ih.
Ništa od toga ne predstavlja problem vrlo bogatima, koji
imaju koristi od vladine polise osiguranja čiji je slogan “Prevelik da bi
propao”. To vladino osiguranje nije mala stvar. Uzimajući u obzir samo
sposobnost banaka da pozajmljuju po nižim stopama zahvaljujući implicitnim
subvencijama poreskih obveznika, agencija Bloomberg News je, citirajući radni
dokument Međunarodnog monetarnog fonda, procijenila da “poreski obveznici
daju velikim bankama 83 milijarde dolara godišnje” – praktično cio njihov
profit, što je “ključno za razumijevanje zbog čega velike banke
predstavljaju toliku prijetnju globalnoj ekonomiji”. Osim toga, banke i
investicione firme mogu činiti rizične transakcije uz bogate nagrade, a kad se
sistem neminovno sruši, mogu otrčati do države-dadilje i od poreskih obveznika
dobiti paket spasa, stišćući svoje primjerke knjiga Friedrich Hayeka i Milton
Freidmana.
To je bio redovan proces još od Reganovog doba, a svaka
kriza je bila ekstremnija od prethodne – za stanovništvo, naravno. Realna stopa
nezaposlenosti je za većinu stanovnika na nivou depresije, dok je grupacija
Goldman Sachs, jedan od glavnih arhitekata trenutne krize, bogatija nego ikad.
Tiho su obznanili 17,5 milijardi dolara na ime kompenzacije za 2010. godinu, uz
šta je izvršni direktor Lloyd Blankfein
primio bonus od 12,6 miliona dolara, dok mu je osnovna plata više nego
utrostručena
Ne bi bilo dobro da se usmjeri pažnja na činjenice poput
tih. Shodno tome, propaganda mora pokušati da okrivi druge, recimo radnike u
javnom sektoru s masnim platama i pretjeranim penzijama: sve je to fantazija po
modelu reganovske slike crnih majki koje limuzine dovoze da pokupe čekove od
socijalne pomoći i drugim modelima koji ne moraju biti navedeni. Svi moramo da
stegnemo kaiš – tačnije, skoro svi.
Nastavnici su posebno dobra meta u sklopu namjernog pokušaja
da se uništi sistem javnog obrazovanja, od vrtića do univerziteta, pomoći
privatizacije. To je, opet, mjera koja pogoduje bogatima, ali je katastrofalna
za stanovništvo, kao i za dugoročno zdravlje privrede, premda je to jedna od
sporednih stvari koja se ostavlja po strani sve dok tržišni principi
prevladavaju.
Imigranti su, također, fina meta. Takva je situacija tokom
cijele historije Sjedinjenih Država, a još i više u vrijeme ekonomskih kriza.
Sada je pogoršana osjećajem da nam oduzimaju zemlju: bijela populacija će
uskoro postati manjina. Možemo razumjeti bijes oštećenih pojedinaca, ali je
okrutnost te politike šokantna.
Na koje imigrante se ciljalo? U istočnom Masačusetsu, gdje
živim, mnogi od njih su Maje, pobjegle od posljedica genocida koji su u
planinskim krajevima Gvatemale sprovele Reganove omiljene ubice. Ostali su
Meksikanci, žrtve Clintonovog Sjevernoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini
(North American Free Trade Agreement (NAFTA)) – jednoj od onih rijetkih
državnih sporazuma koji su uspeli da naude radnicima u sve tri zemlje
sudionice. S obzirom na to da je 1994. sporazum NAFTA nametnut preko Kongresa i
pored prigovora javnosti, Klinton je započeo i militarizaciju granice SAD s
Meksikom, koja je prije toga bila prilično otvorena. Podrazumijevalo se da
meksički farmeri ne mogu da se takmiče s visoko subvencionisanim agrobiznisom
Sjedinjenih Država i da meksičke firme neće preživjeti nadmetanje s američkim
multinacionalnim korporacijama, koje se moraju “tretirati kao domaće”
zbog sporazuma koji su pogrešno označeni kao sporazumi o slobodnoj trgovini –
što je privilegija koja je odobrena samo korporativnim licima, a ne ljudima od
krvi i mesa. Ne iznenađuje to što te mjere pokreću talas očajnih izbjeglica i
antiimigrantsku histeriju kod žrtava domaće državno-korporativne politike.
Sve to se, izgleda, dešava i u Evropi, gdje rasizam
vjerovatno u većoj mjeri buja nego u Sjedinjenim Državama. Možemo samo
promatrati u čudu kako se Italija žali zbog talasa izbjeglica iz Libije – što
liči na scenu prvog genocida nakon Prvog svjetskog rata na novosloženom istoku
od ruku italijanske fašističke vlade. Ili kad Francusku, koja je i danas glavni
zaštitnik brutalnih diktatura u svojim bivšim kolonijama, uspjeva da previdi
užasne zločine koje čini u Africi, dok Nicolas Sarkozy mrzovoljno upozorava na
“poplavu izbjeglica”, a Marin Le Pen (Marine Le Pen) mu prigovara da
nije ništa učinio kako bi to spriječio. Ne treba ni da spomenem Belgiju, koja
može osvojiti nagradu za, kako je to Adam Smit nazvao, “surovu
nepravednost Evropljana”.
Uspon neofašističkih partija u većem dijelu Evrope bio bi
zastrašujuć fenomen čak i da se ne prisjetimo dešavanja na kontinentu iz
nedavne prošlosti. Zamislimo samo kakva bi reakcija bila ako bi Jevreje iz
Francuske tjerali u bijedu i progon, dok pritom svjedočimo odsustvu reakcije na
istu stvar koja se dešava Romima, koji su također žrtve Holokausta i najbrutalnije
zlostavljan narod Evrope.
U Mađarskoj je neofašistička partija Jobik osvojila 21 posto
glasova na nacionalnim izborima. To možda i ne iznenađuje jer tri četvrtine
građana smatra da im je lošije nego pod komunističkom vlašću. Mogli bismo odahnuti
zbog toga što je 2008. u Austriji ultradesničar Jorg Haider osvojio tek deset
posto glasova, samo da nije činjenice da je Slobodarska partija, koja ga je
istisnula sa desnice, osvojila više od 17 posto. (Zastrašujuće je prisjetiti se
da su nacisti 1928. osvojili manje od tri posto glasova u Njemačkoj.) Britanska
nacionalna partija i Odbrambena liga Engleske s ultrarasističke desnice jesu
glavne snage u Engleskoj.
U Njemačkoj je lament Thilo Sarrazin, obima jedne knjige, o
tome kako imigranti uništavaju zemlju postao bestseler, dok je kancelarka
Angela Merkel, premda je osudila knjigu, izjavila da je multikulturalizam
“potpuni neuspjeh”: Turci koji su uvezeni da rade prljave poslove u Njemačkoj
ne uspjevaju da postanu plavokosi i plavooki istinski Arijevci.
Oni s osjećajem za ironiju mogu se prisjetiti da je Benjamin
Franklin, jedna od vodećih ličnosti prosvjetiteljstva, upozorio tek oslobođene
kolonije da se čuvaju imigracije Nijemaca jer su previše crnpurasti, baš kao i
Šveđani. Tokom dvadesetog vijeka, smiješni mitovi o anglosaksonskoj čistoti
bili su uobičajeni u Sjedinjenim Državama, uključujući tu i predsjednike i
druge istaknute ličnosti. Rasizam je u našoj književnoj kulturi bio potpuna
razvratnost. Bio je mnogo lakše iskorijeniti virus polio od ove užasne kuge
koja u vremenima ekonomskih nevolja redovno postaje zaraznija.
Ne želim da završim a da nisam pomenuo još jednu nuspojavu
koja je zanemarena u tržišnim sistemima: sudbinu vrste. Sistemski rizik u
finansijskom sistemu mogu zaliječiti poreski obveznici, ali niko neće priteći u
pomoć ako se uništi životna sredina – a to da se ona mora uništiti bezmalo je
institucionalni imperativ. Poslovni lideri koji sprovode propagandne kampanje
sa ciljem da ubijede populaciju kako je antropogeno globalno zagrijevanje
liberalna prevara u potpunosti razumiju ozbiljnost te prijetnje. Ipak, oni
moraju da maksimiraju kratkoročni profit i tržišni udio jer ako to oni ne
učine, neko drugi hoće.
Mogli bi se ispostaviti da je taj začarani krug i
smrtonosan. Da bismo shvatili ozbiljnost prijetnje, dovoljno je da pogledamo
Kongres Sjedinjenih Država, čiju vlast pokreću sredstva iz poslovnog sektora i
propaganda. Skoro svi republikanci poriču klimatske promjene. Već su započeli
da umanjuju sredstva za mene koje bi mogle da ublaže ekološku katastrofu. Što
je još gore, neki od njih su istinski vjernici. Uzmimo za primjer novog šefa
pododbora za životnu sredinu, koji je objasnio da globalno zagrijevanje ne može
biti problem jer je Bog obećao Noju da neće biti još jednog potopa.
Da se takve stvari dešavaju u nekoj maloj i udaljenoj
zemlji, možda bismo i mogli da se nasmijemo, ali ne i kad se dešava u
najbogatijoj i najmoćnijoj zemlji na svijetu. I prije nego što se nasmijemo,
trebalo bi da uvidimo kako se trag aktuelne ekonomske krize umnogome nalazi u
fanatičnoj vjeri u takve dogme kao što su hipoteze o efikasnim tržištima i,
uopšteno, u onome što je prije petnaest godina nobelovac Joseph Stiglic nazvao
“religijom” da tržišta znaju najbolje – to je spriječilo centralnu
banku i ekonomsku profesiju, uz nekoliko časnih izuzetaka, da uoče mjehur
nekretnina od osam hiljada milijardi dolara, koji uopšte nije imao uporište u
ekonomskim osnovama i koji je, nakon pucanja, razorio privredu
Sve to i mnogo više može trajati sve dok je opšta populacija
pasivna, apatična i usmjerena na konzumerizmu ili mržnju prema ranjivima. Dotle
moćnici mogu da rade šta im je volja, a oni koji prežive ostaće da razmatraju
posljedice.
(TBT, Danas)