KOLUMNA
Širom svijeta, osjeti se rast nezadovoljstva globalizacijom,
digitalizacijom, slobodnom trgovinom, a sve popraćeno laganim zaokretom ka
protekcionizmu. Izgleda da su naročito Evropljani zaboravili da su
protekcionizam i nacionalizam neraskidivo povezani – jedno bez drugog ne može.
Piše: Joschka Fischer, thebosniatimes.ba
U svom zadnjem obraćanju pred Evropskim parlamentom 1995., tadašnji
francuski predsjednik François Mitterrand, čije je narušeno zdravlje bilo
vidljivo svima, upečatljivim riječima je opisao ozbiljnu evropsku pošast:
„Nacionalizam, to je rat!“
Nacionalizam i rat bili su karakteristična iskustva
Mitterandove političke karijere, te je u svom govoru aludirao ne samo na užasnu
prošlost – prvu polovinu 20. stoljeća, sa svoja dva rata, diktaturom i
holokaustom. Nacionalizam je vidio kao najveću buduću prijetnju evropskom miru,
demokratiji i sigurnosti. Iako je nacionalistički rat u to vrijeme kidao
Jugoslaviju, malo ko je od prisutnih, koji su tada slušali Mitteranda u
Strasbourgu, mogao zamisliti da bi, 21 godinu kasnije, nacionalizam mogao
ponovo oživjeti širom Evrope. Ali, nacionalistički političari čiji je otvoreni
cilj uništiti evropsko jedinstvo i mirnu integraciju, sada imaju prednost na
važnim izborima i referendumima.
Odluka UK iz juna da napusti EU označila je vrhunac iznova
rođenog nacionalizma, ali je on također primijetan i na protestima u Mađarskoj,
Poljskoj i Francuskoj, gdje Marine Le Pen i njezin ekstremno desničarski
Nacionalni front jačaju prije predsjedničkih izbora sljedeće godine. Kako je
moglo doći do ovoga, imamo li u vidu evropsko iskustvo iz prve ruke sa destruktivnom
nacionalističkom moći u 20. st., kada su izgubljeni milioni života i razoren
cijeli kontinent?
Prvo, finansijska kriza iz 2008. i globalna recesija koja je
uslijedila su uveliko, i opravdano, smatrane općim neuspjehom „establišmenta“.
Anti-elitističko osjećanje i dalje izjeda unutarevropsku solidarnost i
obostrano povjerenje, a EU je postala zarobljena u podužem periodu usporenog
rasta i visoke nezaposlenosti.
Širom Zapada, osjećaj nazadovanja se udomaćio, a razlog je
zaokret u globalnom bogatstvu i moći ka Aziji. SAD se geopolički povukao, a
Rusija je oživjela svoje ambicije velike sile kako bi dovela u pitanje
zapadnjačku hegemoniju i vrijednosti. Širom svijeta, osjeti se rast
nezadovoljstva globalizacijom, digitalizacijom, slobodnom trgovinom, a sve
popraćeno laganim zaokretom ka protekcionizmu. Izgleda da su naročito
Evropljani zaboravili da su protekcionizam i nacionalizam neraskidivo povezani
– jedno bez drugog ne može.
I konačno, sveprisutan je strah od nepoznatog, dok se mnoge
zemlje suočavaju s pitanjima u vezi s prilivom stranaca – bilo izbjeglica ili
migranata – te unutrašnjim promjenama izazvanim sve većim ekonomskim i
političkim jačanjem žena i manjina. Ovi događaji, koji su se podudarili s
promjenama na višim nivoima i evropskim razjedinjavanjem koje je počelo 1989.,
pokrenuli su strahove na koje establišment političkih stranaka i demokratskih
institucija nije uspio odreagirati.
Kao i uvijek, kada strah divlja Evropom, ljudi traže spas u
nacionalizmu, izolacionizmu, etničkoj homogenosti i nostalgiji – „dobrim starim
danima“ kada je u svijetu navodno sve bilo dobro. Nema veze što je krvava i
haotična prošlost bila sve drugo samo ne savršena. Nacionalističke vođe i
njihove pristalice danas žive „post-empirijsku“ stvarnost, gdje se istina i
iskustvo ne mogu kupiti. Sve ovo reflektira temeljitu promjenu u načinu na koji
Evropljani vide sami sebe. Nakon dva svjetska rata i za vrijeme Hladnog rata,
evropska integracija nije bila jednostavna. Ali uvriježeno shvatanje da
jedinstvo osigurava mir, prosperitet i demokratiju, s vremenom je oslabljeno
trajnim krizama, i sada bi moglo biti izgubljeno ukoliko se ne ojača idejom sigurne
budućnosti.
Apsurd je misliti da su velike evropske države odgovor na
globaliziranu, ekonomsku i tehnološku stvarnost 21. stoljeća. Ako Evropljani
vjeruju u to, onda moraju biti spremni platiti cijenu za manju integraciju, u
obliku nejasne budućnosti i novih ovisnosti. Najvažnije globalne odluke u ovom
stoljeću neće biti donesene demokratski u Evropi, nego unilaterlano u Kini ili
drugdje. Evropski jezici i kulture imaju dugu povijest. Ali, ne zaboravimo,
njezine države su noviji fenomeni, naročito van zapadne Evrope.
Opasno griješimo ako mislimo da one predstavljaju evropski
„kraj prošlosti“. Naprotiv, ako model države pobijedi integraciju, Evropljani
će platiti visoku cijenu u ovom stoljeću. Kako će se evropske države snalaziti
u budućnosti, pitanje je na koje se može odgovoriti samo kolektivno, ne na
osnovu nekog individualno definiranog nacionalnog interesa, kao u 19. st.
Štaviše, s Rusijom, Turskom, Bliskim istokom i bližom
Afrikom, Evropa živi u teškom i izazovnom okruženju. Ne uživa američki luksuz da njenu sigurnost
garantira geografija. Umjesto toga, njezina sigurnost i prosperitet se stalno
moraju braniti kroz politiku, što je nužno zajednički poduhvat.
Centralno pitanje evropske budućnosti je koliko moći treba
EU kako bi garantirala mir i sigurnost svojim građanima. Na to se također može
reagirati samo kolektivno. Sada je jedino jasno da će Evropljanima biti
potrebno ne samo više Evrope, nego jedna drugačija i snažnija Evropa.
/Joschka Fischer je bivši njemački ministar vanjskih poslova
i zamjenik kancelara/
(TBT ©Project Syndicate)
