Godina koja je na samom izmaku, između ostalog, bila je „poznata“ i po još jednom „jubileju“: 40.godišnjici od čuvenog Sarajevskog procesa iz 1983.g. I ta godina je po tome prošla u znaku novih Dinastijinih laži, laži o tome procesu. Naime, i ove godine, kao i bezbroj puta do danas, Dinastija, posebno Bakir Izetbegović i njegova hobotnica iz vrha Islamske zajednice, trubeći o tome procesu, samo je smišljeno zamagljivala istinu o njemu i uporno od javnosti skrivala odgovore na najvažnija pitanja, kao što su: Ko je zaista pokrenuo ovaj proces i sa kojim ciljevima? Kako je prvooptuženi od trinaestero intelektualaca, koji nije ni putovao u Islamsku Republiku Iran, mogao biti osuđen za organiziranje neprijateljske grupe koja je, navodno, planirala srušiti ustavno-pravni poredak Jugoslavije i instalirati „Islamsku Republiku BiH“ i biti osuđen na 14 godina zatvora, a potom da Savezni sud u Beogradu poništi tu kvalifikaciju i iznenada ga oslobodi 1989.g.? Zašto taj prvooptuženi, naravno mislimo na rahm.Aliju Izetbegovića, kada je osnovao SDA, nije dozvolio pokretanje obnove ovog procesa? Šta je, tokom njegova boravka u zatvoru, radio njegov sin, kakva je bila njegova uloga u svemu tome kao i kakva je bila njegova uloga u ovih 40 godina? S kim je donosio sudbonosne odluke po ovaj narod i po ovu zemlju? Zašto je i kakoAlijin sin iz SDA protjerao ne samo tzv. „zatvorsku grupu“ nego i sve važne ličnosti koje su, u godinama agresije i genocida, i neposredno iza rata, zvanično vodile našu nacionalnu politiku počevši od generala Mehmeda Alagića – rahmet mu duši – do ostalih naših najviših oficira, diplomata, premijera, ministara itd.?
Ne, Bakir i njegova ideološko-mafijaška hobotnica, umjesto da je iskoristio ovu godišnjicu za sučeljavanje sa tim gorućim pitanjima, stvar je tumbe preokrenuo pa je, umjesto da u tim obilježavanjima stavi bosanskomuslimanski narod i njegovu sudbinu u centar pažnje, podsjećanjem na ovaj proces samo ojačao kult svoga Oca i nastavio širiti mantru o njegovoj „mudrosti“ i „vizionarstvu“. (O čemu su ove i prošlih godina zdušno „elaborirali“ dr. Selmo Cikotić, dr. za propagandu i manipulaciju, kosovac Fikret Muslimović, zatim Bakirova hobotnica iz vrha Islamske zajednice: Mustafa Spahić, u medijima zvani „Mujki“ i „opičeni hodža“, te dvojac Alijinih fanova: dr. Hilmo Neimarlija, „guru“ „bošnjačke nacionalne politike“ i akademik Enes Karić.)
Kao primjer te Dinastijine manipulacije navest ćemo ovdje dva slučaja: u svim medijskim napisima, intervjuima i konferencijašenjima Bakir je izostavljao dva sudionika Sarajevskog procesa bez kojih istine o tome historijskom događaju nema i ne može biti. Prvi je slučaj Džemaludina Latića koga je Dinastijina propagandna mašinerija blokirala i stavila u geto od poslije njegova političkog sukoba sa rahm. Alijom zbog Dejtonskog sporazuma i njegovih islamskih aktivnosti (koje su oba Izetbegovića označila „islamskim radikalizmom“ i time pokrenula sezonu lova na njegov politički i umjetnički glas), a drugi je slučaj šehida Rušida Prgude, ubijenog u istrazi tokom Sarajevskog procesa 1983.g. Bakirov i cinizam njegove medijske hobotnice je toliki da tokom ove godine, pa, koliko se sjećamo, niti ikada ranije, nisu ničim obilježili rahm. Rušidovo ubistvo u zatvoru niti su ikad, čak i kad su mogli, dok su bili na vlasti tokom ovih dvadeset-trideset godina, pokrenuli istragu o tome ubistvu! Isto kao što nisu dali da se obnovi proces i da se otkriju nalogodavci, ubice i mučitelji te ciljevi ovog historijskog događaja po naš narod!
Rahmetli Rušid Prguda je uhapšen istog jutra, krajem februara 1983.g., kad i ostali članovi „neprijateljske grupe“ osim moga brata (koji je uhapšen početkom maja 1983.g.). Rušid je optužen za „neprijateljsku propagandu“ (Čl.133) i, de jure, odgovarao je individualno kao i ostalih šest uhapšenika sa druge klupe, ali je Udba sve njih postavila zajedno tako da je na televiziji izgledalo da se radi o 13 „neprijatelja“ koji su se zajedno digli da sruše ustavni poredak tadašnje države i uspostave „islamski“. Narod nije shvatao da pravno stvari apsolutno ne stoje tako, ali ko je šta pitao narod. Rušida su izveli na sud, i to samo prvi dan suđenja. Zvanično, suđenje je bilo javno, po zakonu, a u stvarnosti, to je bilo tajno suđenje (po zahtjevu Branka Mikulića i CK SKBiH) jer svi oni koji su toga jutra ušli u sudnicu morali su dobiti prethodno ulaznice. Uveli su rahm. Rušida bolesna u sudnicu, jedva je hodao i disao. Rodbina optuženih nije znala šta se sa njima dešavalo u istrazi. Pogotovo ne šta se dešavalo sa rahm. Rušidom.
Sudski postupak protiv njega je izdvojen i on se više nije pojavljivao na suđenju.
Danas znamo da je Rušid toliko mučen u ćelijama istražnog zatvora u Sarajevu da je dobio infarkt i da su ga u tome stanju izveli na sud, samo prvi dan. Poslije toga je vraćen, najvjerovatnije još jedno vrijeme, u ćeliju, a onda je, pod milicijskom pratnjom, prebačen u Koševsku bolnicu, gdje je umro. Da je postupak i protiv njega doveden do kraja, on bi sigurno za „neprijateljsku propagandu“, dobio 10 godina zatvora – tako da ukupni broj godina zatvora za 13 optuženih bude ravno 100 (bez Rušida, dobili su 90 godina!).
Poticao je iz Hercegovine, iz istog kraja odakle i Nazif Džubur, Udbin operativac koji je direktno vršio torturu nad svim optuženima pa i nad rahmetli Rušidom. Rušidova oca zaklali su komšije Srbi, a on je, kao maloljetnik, otišao u partizane, bio je bombaš, jurišao je na cetnicke bunkere – da osveti oca Abida. Nakon rata, razočaran komunističkom izdajom partizanskog pokreta, okrenuo se protiv komunista, uključio se u mladomuslimansku organizaciju i osuden na dvadeset godina robije.
Ova država, ako želi poštovati sebe, mora obnoviti ovaj zaista historijski važan proces i rehabilitirati osuđene na njemu i mora zvanično otkriti one koji su, mučenjem i torturom, ubili Rušida Prgudu u istrazi. I danas ovim gradom šetaju Raif Dizdarević, jedan od političkih nalogodavaca ovog procesa, Edina Rešidović, tužilac (koja se tokom istrage drugačije, dakle lažno predstavljala), Munir Alibabić, čovjek drugog nalogodavca, Hamdije Pozderca, najvjerovatnije inicijatora ovog procesa, i dr. Ako ova vrsta zločina o kome govorimo ne zastarijeva, zašto se ovi i eventualno ostali njegovi izvršioci ne procesuiraju i ne sankcioniraju na zakonski način?! Nema više komunista, niti je Dinastija na vlasti da to spriječi?!
(TBT, Istraživački tim)
