KOLUMNA
Suštinski
narativ ljudi s predrasudama je da se naš evropski svijet ruši pod naletom
masovnog dolaska ljudi iz kultura s kojima se ne možemo miješati
Piše:
Natalie Nougayrède, thebosniatimes.ba
Imigracija
vjerovatno ostaje glavna tema u evropskoj politici. I biće to još dugo vremena.
Ona je stajala u srcu kampanje referenduma u Velikoj Britaniji (iako se
uglavnom bavila unutarevropskom imigracijom). U ljeto 2015. Angela Merkel
predvidjela je da će pitanje migracije i azila “u budućnosti preokupirati”
Evropu “mnogo, mnogo više” nego što su to finansijska pitanja činila ranije.
Godinu dana kasnije, malo je razloga da se ovo ospori.
Rekordan
broj od 3.800 ljudi, prema izvještaju Ujedinjenih nacija, stradao je u
Mediteranu od početka ove godine. Evropa je možda zatvorila egejske i balkanske
puteve, ali više ljudi nego ikada ranije se utapa u centralnom Mediteranu,
očajnički pokušavajući da se dokopa Italije.
Pitanje
migracija oblikovalo je politički diskurs u Evropi, i vjerovatno će nastaviti
da ga oblikuje. Na jednoj strani su liberalni internacionalisti vezani za
osnovne principe prava na azil, ili za snove o svijetu bez granica; na drugoj
su ksenofobični graditelji ograda koji migracije vide kao modernu verziju
invazije varvara koja prijeti kulturi i civilizaciji. Ova druga strana nažalost
preovladava.
Jedna
od kolateralnih šteta post-faktualne politike (post-truth politics) je da ne
samo da slika sadašnjosti biva iskrivljena, već se i prošlost takođe nanovo
ispisuje. Rasistička videa na internetu prikazuju fantazije o Evropi “prije” i
“poslije” migracije. “Prije” se prikazuje sa redovnim scenama ulica, prodavnica
i parkova, gdje bijeli ljudi šetaju, ili se srećni zabavljaju. “Poslije” su
grupe tamnoputih ljudi koji napadaju žene, sukobljavaju se s policijom
uzvikujući “Allahu Akbar”.
Suštinski
narativ ljudi s predrasudama je da se naš evropski svijet ruši pod naletom
masovnog dolaska ljudi iz kultura s kojima se ne možemo miješati. U Francuskoj,
ta se teorija naziva “velika zamjena” i ona se dijelom proširila u krugovima
desnice, a potpuno među ekstremnom desnicom. Ova teorija navodi da će kao
rezultat imigracije nacionalno jezgro populacije biti zamijenjeno ne-evropskim
autsajderima koji će uništiti identitet zemlje. Odjeci ovoga postoje u
njemačkom pokretu Pegida, čije puno ime u prevodu glasi “evropski patrioti
protiv islamizacije zapada”.
Raskrinkavanje
ovih mitova je težak posao. Mržnja i strasti postaju jači od razuma,
dokumentovane činjenice gube na snazi. Zaboravlja se duga evropska istorija
neprestanog kretanja stanovništva i miješanja kultura. Uči se i sjeća pogrešno:
na primjer, kaže se da je pristizanje Arapa i muslimana u Francusku počelo kada
je poslijeratna izgradnja zahtijevala dodatnu radnu snagu, ili nakon što je
Alžir stekao nezavisnost 1962. U stvari su se Alžirci, a posebno oni iz
provincije Kabylie nastanili u Francuskoj prije više od sto godina. Francuski
istoričar Benjamin Stora kaže da je istinski izazov imigracije “izazov
upoznavanja drugog” – i to važi za obje strane.
Izbjeglička
kriza iz 2015. stavila je ogledalo pred lice Evropljana: natjerala ih je da se
upitaju ko su u stvari i kako definišu sebe i svoje postupke. Milion i 300 hiljada
ljudi koliko ih je prošle godine stiglo na kontinent, predstavlja tek 0,2%
ukupne populacije Evropske unije. S tim brojem bi se trebalo relativno lako
nositi. Njemačka sama je preuzela oko 800 hiljada. Taj broj jednak je jednom
procentu njene populacije, i isti je kao i broj koji je apsorbovala 1992, a
koji se sastojao od ljudi koji su bježali od balkanskih ratova; isti je i kao
broj etničkih Nijemaca koji su napustili Sovjetski Savez poslije Drugog
svjetskog rata.
Kriza
2015. se mnogo manje ticala samih izbjeglica – koji su znali od čega bježe i
gdje žele da idu – a mnogo više evropskih vlada i društava koji nisu preuzeli
svoj dio odgovornosti. U stvari, ne suočava se Evropa sa izbjegličkom i
migrantskom krizom, već se izbjeglice i migranti suočavaju sa Evropom u krizi.
Skandalozno je da oni to plaćaju svojim životima na Mediteranu.
Demografi
ističu da je ključna migracijska godina za Evropu bila 2014. Tada je Evropa
premašila SAD kao imigrantska destinacija broj jedan, prema francuskom
demografu Françoisu Héranu. Približno 1,9 miliona legalnih imigranata došlo je
u Evropu (populacija 508 miliona), a 1 milion u SAD (populacija 319 miliona).
Tako je u Evropi bilo 3,7 legalnih imigranata na 1000 stanovnika, dok je u
SAD-u odnos bio 3,1 prema 1000. Ovo je novi, transformacijski realitet koji
Evropljani tek treba da prihvate.
Istorijski
gledano, Evropa je uvijek izvozila svoje stanovništvo, bilo do udaljenih
kolonijalnih posjeda zbog osvajanja i dominacije, ili u Novi svijet zbog
siromaštva, progona i rata. Sada je ona postala najprivlačniji magnet i
utočište za one koji traže sigurnost i bolji život. Mi smo jednostavno mnogo
bogatiji i stabilniji nego drugi dijelovi svijeta.
Naša
je raznolikost osuđena na dalji rast, ali ne po scenariju “velike zamjene”.
Evropi je imigracija potrebna kao injekcija mladosti i dinamizma, ukoliko u
decenijama koje dolaze želi da reši probleme manjka radne snage i sve većeg
broja penzionera.
Evropljani
su nekada činili mase koje su se sa brodova slivale na ostrvo Elis u Njujorku,
ili na Dok 21 u Halifaksu, kanadskom prolazu za imigrante. Oba mjesta su danas
pretvorena u muzeje. Posjetila sam Dok 21 prije nekoliko godina i provela neko
vrijeme razgledajući fotografije mađarskih izbjeglica koji su pobjegavši od
represije nakon revolucije 1956. proslavljali svoj dolazak u Kanadu. Možda bi
Viktor Orban, samozvani “i-liberalni” premijer Mađarske koji odbija izbjeglice,
mogao ovo pogledati. I još po neki od evropskih političara.
Kanada
i SAD su zemlje koje su nastale zato što su se ljudi otiskivali prema dalekim
obalama. Evropske nacije imaju drugačije korjene. Ali Evropa bi mogla da nađe
inspiraciju u sposobnosti ovih zemalja da kreiraju pozitivan narativ koji
prihvata migraciju umjesto da je smatra prijetnjom. Evropa kao novi kontinent
za imigraciju sve više treba takav narativ.
(TBT, The Guardian)